Jedan od najvećih jugoslavenskih komunističkih krvnika iz razdoblja Drugoga svjetskog rata i godina poraća, okrutni i nemilosrdni staljinist koji je imao člansku knjižicu KPJ br. 4. (odmah iza Tita, Rankovića i Kardelja), član Vrhovnog štaba NOVJ, čelnik Agitpropa CK KPJ, general „JNA“, ministar u poratnoj komunističkoj vladi, po rođenju „Crnogorac“ (a čvrsto opredijeljen kao „Srbin“), po mentalnom sklopu uvjereni i nepopravljivi boljševik, Milovan Đilas, svoju je plodnu zločinačku karijeru započeo u Srbiji, u jesen 1941. godine, prije nego su partizani (nakon kratkotrajnog saveza s četnicima i pokušaja dizanja „ustanka“ po nalogu Staljina) bili primorani pobjeći preko Drine u Bosnu.

Prije nego su napustili Srbiju, počinili su masovni zločin nad zarobljenicima, svojim neistomišljenicima i pripadnicima građanskog sloja, uključujući i „izdajice“ iz vlastitih redova. Epizoda s egzekucijom 400-600 (a prema nekim izvorima i više) zarobljenika, već je relativno dobro poznata javnosti, kao i sudbina revolucionara i komuniste Živojina Pavlovića Ždrebeta, kojega su njegovi dojučerašnji drugovi (Aleksandar Ranković, Petar Stambolić, Vladimir Dedijer, Rodoljub Čolaković, Slobodan Penezić Krcun) danima okrutno mučili, da bi ga ostavili za kraj i ubili posljednjeg u skupini žrtava koje su likvidirali neposredno prije nego su pobjegli iz Srbije.

Pavlovićeva jedina krivnja bila je ta što je istraživao Staljinove zločine i o tomu izdao knjigu (Bilans sovjetskog termidora; Prikaz i otkrića o delatnosti i organizaciji Staljinskog terora, 1940.), koja je odmah zabranjena, a autor izvrgnut kampanji i praktično već tada osuđen na smrt (i to upravo putem pamfleta koji je u „organu CK KPJ“, listu Komunist – pod pseudonimom objavio Milovan Đilas). O ovom masovnom zločinu i torturi kojoj su bili izvrgnuti Pavlović i druge žrtve, svjedočio je i sam egzekutor Vidan Mićić".

(http://www.yurope.com/zines/republika/arhiva/2001/273/273_23.html; kao izvor navodi se: Slobodan Gavrilovic, Zivojin Pavlovic. Izmedju dogme i kritike, biografija, Grafocard, Beograd 2001, str. 276–280.)

U uvodu svoje brošure, Pavlović je napisao:

„Mi smo se rugali zemljama koje su spaljivale marksističku, jevrejsku i demokratsku literaturu, dok danas nema ni u jednoj ruskoj biblioteci dela Trockog, Buharina, Zinovjeva, Bezimenskog, Pasternaka, Koljcova i drugih, koja su svakako spaljena. Cilj je ove brošure da prikaže pravo stanje u Sovjetskoj Uniji, da prikaže i razgoliti ovaj režim krvi i niskih kleveta koje je zaveo Staljin u zemlji sa njegovom policijom. Budući da su masovna streljanja zauzela takve razmere, da se više ne može ćutati, potrebno je dići glas protesta i učiniti sve da se još preostale žrtve staljinskog termidora spasu iz Sovjetske Unije.“ (cijela knjiga dostupna na: https://www.marxists.org/srpshrva/biblioteka/pavlovic/1940/bilans-sovjetskog-termidora/index.htm).

Milovan Ðilas izjavio je desetljećima poslije: „sedam glava da je imao, nijednu sačuvao ne bi“, a progon Pavlovića započeo je upravo njegovim napadom u partijskom, listu.

U "Komunistu" (organu KPJ), Pavlovićeva knjiga dočekana je na nož i od nepotpisanog kritičara ocijenjena kao "zbirka provokacija i kleveta protiv naše Partije,KIiSKP(b), Sovjetske vlade i drugaStaljina". Godinama kasnije jeMilovan Đilaspriznao da je upravo on napisao citiranu kritiku.(http://www.yurope.com/zines/republika/arhiva/2001/274-275/274-275_24.htm)

Između mnogih izjava okorjelog staljinista i krvnika, zanimljiva je i ova koja potpuno razotkriva o kakvom se mentalnom sklopu radilo kod ovog monstruma:

„Streljati nekoga to je tehničko pitanje, kako kaže drug Crni(Sreten Žujović, prvi komandant Glavnog štaba NOP Srbije – op. Z.P.) ali je osnovno ubediti masu u neophodnost toga streljanja.“(Pismo Milovana Đilasa upućeno CK KPJ, od 27. ožujka 1942.; http://www.znaci.net/00001/92_4.pdf)

Dakle (po Đilasu) najmanji je problem bilo ubiti bilo koga, a jedina poteškoća sastojala se u uvjeravanju „masa“ kako je to nužno, neophodno i ispravno!?

Ostat će upamćen po krajnje blagonaklonom odnosu prema četnicima u Crnoj Gori (gdje je upućen od strane KPJ da „digne antifašistički ustanak“) i nastojanjima da Srbi u Hrvatskoj nakon rata dobiju povlašten status (formiranjem „Nacionalnog vijeća Srba u Hrvatskoj“), ali i po neobuzdanoj i neprikrivenoj mržnji prema Andriji Hebrangu i svima drugima koji su se protivili njegovoj koncepciji unitarne velikosrpske Jugoslavije – pod krinkom „bratstva-jedinstva“ i „ravnopravnosti naroda i narodnosti“.

Đilas je – kao i svi drugi iz vodstva tadašnje KPJ bio uvjereni staljinist i bez pogovora je progonio sve one koji nisu bili na toj liniji, pa i autora spomenute knjige, koji je bio član Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista) od 1919. godine, dakle, od samog osnivanja.

Ponekad je ipak imao potrebu opravdati se, ako ne drugačije, onda barem tako što je tvrdio kako su svi oni (tadašnji jugoslavenski komunisti) bili isti, kao u ovoj izjavi:

„Iluzija je, ako ne i nešto gore, da je moguće 'pobijeliti' Tita ocrnjujući njegove najbliže suradnike iz predratnog, ratnog i poslijeratnog (antisovjetskog) razdoblja: svi su oni, svi smo mi, iz istog legla, dakako s osobnim svojstvima, složni i jedinstveni u obavljanju revolucionarnog zadatka...“

(http://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/memoari-milovana-dilasa-1-tito-vladao-hrvatskom-zaobilazeci-rankovica/2226953/)

Poslije rata (1954. godine) razišao se s Titom, postao prvi preživjeli disident jugoslavenske partije i na sebe navukao krinku „demokrata“ koji se „zalagao za višepartijski sistem“. No, nikad nije učinio najvažnije – nije napravio nikakav kritički odmah po pitanju suštinske osude staljinizma u onoj njegovoj najstrašnijoj i najuočljivijoj dimenziji: masovnim zločinima koji su u ime „socijalističke revolucije“ i „svijetle budućnosti ljudskog roda“ počinjeni nad milijunima nedužnih. Nije osudio sustav kojemu je i sam pripadao, dušom i tijelom.

Nikad nije ni jednom jedinom gestom nije pokazao trunku kajanja i izrazio pijetet prema ljudskoj patnji i žrtvama što ih je uzrokovao, svjedoči i ova anegdota iz vremena prije početka krvavog rata na području bivše SFRJ.

Naš poznati slikar i književnik Miro Glavurtić ispričao ju je do sada više puta, očito zgranut spoznajom da u takvim poremećenim umovima nema nikakvih pomaka ni desetljećima nakon krvavih zlodjela.

„Đilas je pričao u društvu u kojem su bili Borislav Pekić, Matija Bećković, Mirko Kovač itd. o tome kako su u ratu partizani „pričešćivali“ katoličke svećenike ubijajući ih. Pod izgovorom da će ih pričestiti svećenicima su stavljali cijevi pištolja u usta i pucali. Društvo se smijalo, samo sam ja prosvjedovao. U knjizi koju je zabranio Đilasov sin to se pripisuje Pekiću.“ (iz intervjua hrvatskog slikara i književnika Mire Glavurtića, Vijenac br. 435.; http://www.matica.hr/vijenac/435/hrvati-ne-silaze-s-kriznog-puta-1442/; stranica posjećena 10.07.2017.; istaknuo: Z.P.)

Glavurtić je od takvih protjeran 1993. godine iz Beograda u kojemu je na javnu scenu stupio naci-fašizam.

Nama ostaje upitati se: Kako to da jedan pismen i načitan čovjek, koji je po svemu za života trebao spoznati neke opće, univerzalne istine i vrijednosti, ostane zarobljen u mraku vlastitog uma?

I, što su tek radili i kako su se ponašali oni drugi iz komunističkog pokreta kad su im na čelu bili ovakvi monstrumi kao Đilas?

Koja se to ideologija i kakvi ciljevi mogu opravdati tako groznim, neljudskim zločinima kao što su masovna smaknuća i sadistička pucanja u usta svećenicima?

Kako god bilo, nesretni i izgubljeni staljinistički krvnik bez duše, emocija i osjećaja, aparatčik i komunistički egzekutor Milovan Đilas, ostao je doživotno zarobljen u vlastitoj ideološkoj ljušturi, u svome bezizlazu i bespuću, u tami mržnje i zla ... nikad nije doživio trenutak prosvijetljenja, nije napravio odmak od svoje zločinačke prošlosti i nije dospio do stadija dostupnog gotovo svakom, pa i najprimitivnijem, najnepismenijem i najneukijem ljudskom stvoru na svijetu: DO TOGA DA POSTANE ČOVJEKOM.

Koliko takvih monstruma srećemo svakodnevno u šetnji ulicom?

Onih koji su u stanju opravdati svaki zločin i popljuvati svaku nedužnu žrtvu i za koje je sve – pa i masovno ubijanje žena, djece i staraca – prihvatljivo ukoliko se može skriti iza floskula o „antifašizmu“.

Upravo takvi mentalni sklopovi su ono najgore što nam je u naslijeđe ostavio komunizam.

 

Zlatko Pinter