Raspadom se Jugoslavije raspao i njezin ustroj; sve što čini jednu državu, njezina hijerarhija, uprava, vertikalna subordinacija – njezin sveukupni poredak. Zbog neprovođenja lustracije, ali i ideje „pomirbe“, ljudi koji su vršili državnu (i političku) službu, su se jednostavno „prešaltali“ i nastavili tamo gdje su stali u bitno izmijenjenim okolnostima.

Kao jedan se od glavnih argumenata za provođenje lustracije ističe upravo „nemogućnost“ dojučerašnjih samoupravnih umova za nastavak političkog djelovanja u demokraciji, odnosno kapitalizmu, što nije sasma neutemeljeno, no o biti problema nitko ne umije ili ne želi govoriti.

Prestankom postojanja bivše države nisu prestale horizontalne veze između komunističkih kadrova; horizontalno znači između dvoje ravnopravnih, odnosno jednakih položaja, primjerice, šefa zagrebačke UDB-e i šefa splitske UDB-e, ili intednanta riječkog i osiječkog kazališta, dakle između ljudi koje povezuje istovjetna djelatnost, bila ona kulturna, policijska, vojna, obavještajna, gospodarska ili u najširem smislu politička. Takve veze danas najbolje osjetimo u (nepostojećoj) hrvatskoj kulturi koja je zdušno vezana za „kulturne“ djelatnike iz Srbije, BiH, Crne Gore, Makedonije... budući je kultura jezgra svakog svjetonazora i početak svake ideologije. Kultura, a ne školstvo, prvenstveno ima ulogu odgajatelja puka.

Doduše, Jugoslavija nije bila jedina komunistička zemlja; postojao je cijeli t. zv. istočni blok pod SSSR-om, od baltičkih zemalja, do Bugarske i Rumunjske, a ako netko smatra da zbog Informbiroa, ili tko zna kakvih neslaganja, takve (kulturne) veze između Jugoslavije i SSSR-a nisu postojale, taj se gadno vara.

Imajući sve to u vidu, posebno čudi što se, uz podršku Ministarstva kulture na čijem je čelu članica Ruske akademije književnosti (?!), u Zagrebu od 26. do 29. lipnja 2017. godine održava međunarodni program književnosti i umjetnosti slavenskih naroda imena „Od Crnog do Jadranskog mora“, a sve je oslonjeno na nekakvu Slavensku akademiju umjetnosti. Novoizabrani predsjednik Društva hrvatskih književnika (DHK), Đuro Vidmarović, o sličnom je događaju u svibnju 2014. godine pisao ovako: „'Slavenska literaturna i artistična akademija' je unikalna (?) udruga osnovana s nakanom širenja i razvijanja slavenske (?) uzajamnosti kroz međusobno upoznavanje i zbližavanje umjetnika. Riječ je o stanovitom (?) pokretu (?) koji se želi suprotstaviti podjelama i sukobima što postoje među slavenskim (?) narodima, za koje su 'krivi političari' (?), dok su umjetnici 'dužni' njihove pogreške ispravljati. Stoga Akademija ima svoje podružnice u više slavenskih zemalja, ali i u Londonu, zahvaljujući jakoj poljskoj koloniji.“ (mrežne stranice hkv.hr, 29. svibnja 2014)

Prije svega, potrebno je napomenuti da se taj skup „širokih duša slavenskih“ ne poklapa i veze nema s političkom inicijativom Predsjednice RH Baltik-Jadran, odnosno inicijativom triju mora. Hrvatska je kulturna scena, barem što se književnosti tiče, dovedena u bizarnu situaciju; s jedne strane imamo Hrvatsko društvo pisaca (HDP) koje okuplja i stremi „regijonskoj“ kulturi, a ono što bi trebalo biti hrvatsko i zapadno DHK, se odmah nakon odlaska Petrača i dolaska Vidmarovića, okreće istoku, možda ne u prvom redu Rusima, ali Ukrajincima, Bugarima i t.d. Što je s tim sveslavenstvom ili panslavizmom u Hrvata već preko 2 stoljeća? Jugo-slavenstvo je nastalo samo kad su shvatili da je projekt sve-slavenstva prezamršen i prevelik.

Kakve su to bugarska, ukrajinska, poljska, litvanska i ruska kultura? Zar nam nije preko Jadrana najveća od sviju kultura čovječanstva – talijanska. Nisu li malo prema sjeveru Nijemci, a prema zapadu imamo Francuze i Engleze? Zašto se ne okrećemo tim vrhunskim kulturama, nego se pobratimljujemo sa „slavenskom braćom“? Zar je sovjetizam uspio zahvatiti i one van sovjetskog bloka? Čini se da „nesvrstanih“ ipak nije bilo… Od svih susjeda, Talijana, Austrijanaca, pa čak i Mađara, eto mi hrlimo u slavenski zagrljaj. Možda treba gledati s pozitivne strane; ta ipak se ne okreću Srbima, Bosancima, Albancima i Crnogorcima za razliku od njihovih kolega iz HDP-a.

Riječki, odnosno talijanski političar Michele Maylender je početkom stoljeća napisao knjigu „Povijest talijanskih akademija“ („Storia delle accademie d'Italia“) objavljenu tek u razdoblju od 1926.-1930., s predgovorom Luigija Rave, u kojoj je u pet svezaka obradio 2750 (!) različitih akademija, od renesanse do početka 20. stoljeća. Eto, dakle, Talijani u 500 godina imaju 2750 akademija, a Slaveni svih zemalja se udružuju kako bi imali jednu akademiju. Čini se da je Hegel grdo pogriješio kad je u nekim kasnijim spisima tvrdio da će jednoga dana na svjetsku povijesnu pozornicu stupiti Slaveni…

Zaključno, pored sulude kulture, suludog slavenskog pobratimstva te zapravo odsustva svake ozbiljne kulturne djelatnosti, hrvatska se ionako nepostojeća kultura okreće doslovno – ničemu. A koliko takva naivna zbližavanja „razdvojene slavenske braće“ iskorištavaju razne obavještajne službe, to prosječan čovjek ne može ni pojmiti – ni prosječan književnik, ni prosječan pjesnik.

 

L. C.