Slabo je hrvatskom javnošću odjeknula činjenica da je ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek preraspodijelila državna sredstva namijenjena narodnim kazalištima; naime, bivši je ministar Zlatko Hasanbegović namijenio određene novce Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku, a trenutna je ministrica novac osječkog kazališta preusmjerila za HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci.

U biti takva odluka i ima smisla; Rijeka je u svakom smislu, osim u formalnom, jugoslavenski grad, a u kulturnom – srpski – stoga se i ne može baš govoriti o Rijeci, nego o Reci, za razliku od Osijeka, koji nije i ne će nikad biti Osek. Uostalom, otkako je Frljić došao na mjesto intendanta riječkog kazališta, ono je bilo sve osim hrvatskog, od “homoseksualnog”, “LGBT” do “međunarodnog” narodnog kazališta, može bilo što, samo da nije hrvatsko…

Jedini način na koji država, odnosno resorno ministarstvo može utjecati na rad i kvalitetu kazališta jest putem proračunskih sredstava. Grad Rijeka, na čelu s prvim među političkim jugoslavenima, Vojkom Obersnelom, smatra dosadašnji rad Frljića i Blaževića dobrim, dapače, odličnim. No, bivša vlada i njezin ministar Hasanbegović je (s pravom!) smatrao rad HNK u Rijeci vrlo lošim, antikomercijalnim i najvažnije – protuhrvatskim, počev od obilježavanja Dana neovisnosti, preko “kontraoluje”, do imbecilnih predstava a la “Hrvatsko glumište”.

Budući se radi o državnom kazalištu (što je tragično), ono se mora financirati iz proračuna, ali ne uvijek istim iznosom – i upravo tim iznosom se daje do znanja što Vlada, odnosno državna vlast  misli o “performansima” protuhrvatskih riječkih aktivista. Čini se da trenutna ministrica Obuljen misli drukčije, time što je povećala sredstva kazalištu koje se ne raspada samo u kulturnom smislu, već i doslovno (zbog soli, odnosno blizine mora).

Svi su na sva usta hvalili “stručnost” ministrice Obuljen u pogledu njezina razumijevanja kulturne scene. Ukoliko sad zanemarimo sumnje u višemilijunski kriminal u HAVC-u dok je Obuljen bila član uprave HAVC-a, čini se da takva stručnost nije utemeljena.

Naime, prema pisanju Novog lista: “Obitelj Jakova Gotovca kao vlasnik autorskih prava, odbacila je predloženi redateljski koncept Laryja Zappije, a riječko kazalište ne želi još jednu tradicionalnu i neinventivnu izvedbu naše najpopularnije opere.“ Drugim riječima, najpoznatiju se hrvatsku operu želi do te mjere uništiti i izvesti na najnakaradniji mogući način, da se obitelj Gotovac time zgrozila i odbila redateljski predložak kako bi sačuvala dostojanstvo i autora, opere i imena Gotovac.

Nadalje, ne spominje se činjenica da HNK Zajc može primiti oko 800 gledatelja, no, zbog loše kvalitete i imbecilnih predstava, Riječani uopće ne pokazuju interes za kazalište, stoga se u prodaju pusti samo stotinjak karata (uključujući pretplatu) i onda se na sva zvona zvoni kako je predstava rasprodana. A nije. Dovoljno je samo osvrnuti se na izvedbu opere „Julije Cezar u Egiptu“ za čije su izvedbe ljudi doslovno ustajali i odlazili jer je bila nepodnošljivo loša. Štogod mislili o klasičnoj glazbi, ipak se možemo složiti da je Händela prilično teško upropastiti, no riječko je kazalište i to uspjelo. Naime, nedavno je izvedena i Beethovenova 9. simfonija i ta je izvedba bez premca najgora izvedba tog velikog simfoničara u povijesti čovječanstva. Trenutno se izvodi i „Cabaret D’Annunzio“, protuhrvatski amaterizam i budalaština nedostojna kazališta u Čačku, kad bi ga imalo.

Grad Rijeka godišnje za kazalište izdvaja 40 milijuna kuna, a jedna opera košta otprilike 550 tisuća kuna, prema riječima intendanta Blaževića, što samo znači da se radi o izvlačenju novca neviđenih razmjera, jer, nijedna opera, ni jedna drama, nije izvedena autohtono, s odgovarajućom kostimografijom, scenografijom, režijom i t.d., čemu ide u prilog i spomenuta odbijenica obitelji Jakova Gotovca.

Nakon svega ovoga, potrebno je zapitati se zašto HDZ-ova ministrica Nina Obuljen, uz to što poništava odluke svoga prethodnika Zlatka Hasanbegovića, a ne nastavlja s čišćenjem kulturnog kriminala, zašto ona uopće dodatno financira HNK Zajc? Je li možda razlog što je kazalište (kao i grad Rijeka) pred bankrotom, pa je tu kulturnu Jugoslaviju potrebno pošto-poto održati na životu?

Evo koliko riječko kazalište duguje  javnim poduzećima.

Zanimljivo je što direktor „Energa“, Sanjin Kirigin, i direktor riječkog HEP-a Vitomir Komen revno rade na tomu da se kazalištu, kao i nekim drugim riječkim institucijama ne naplate dugovi. Zanimljivo je spomenuti da je Komen osobno inzistirao da se struja isključi djetetu koje boluje od Downovog sindroma, kojemu je električna energija nužno potrebna za život, ali za Frljića i Blaževića se uvijek nađe razumijevanja… No, to je druga priča.

U svakom slučaju, treba priupitati ministricu Ninu Obuljen što je točno cilj njezinih političko-financijskih odluka, jer, isušivanje kulturne kriminalne protuhrvatske močvare zasigurno nije – nego je očito održavanje iste – na životu.

 

L. C.