Uhljebljenje Pupovca mlađeg na Sveučilište u Rijeci (zaduženog za brigu o srpskoj dijaspori?!) isto kao i izbor novog rektora/ice, Snježane Prijić Samaržije strogo jugoslavenskog predznaka, koja je između ostalog diplomirala filozofiju u Beogradu(!), da se ne spominje dovođenje komunističko-anarhističkog diletanta Olivera Frljića za intendanta HNK u Rijeci i permanentna restauracija komunističkog jednoumlja...

Sve je to samo dio hibridnog rata protiv Republike Hrvatske, jednog opakog političkog zahvata – naime stvaranja tzv. SAO Rijeke kao bastiona srpstva i obrana „srpske nejači pred ustaškim koljačkim odredima“. Da bi takva jedna paradržavna tvorevina imala svoje kulturološko zaleđe, povijest i tradiciju i kako ne bi izgledalo da su Srbi u Rijeci tek poslijeratna naplavina i repa bez korijenja, komunistička je Rijeka godinama lobirala preko srpsko-srbijanskih diplomatskih veza i uspjela se izboriti za status Europske prijestoljnice kulture 2020. godine.

Sada slijedi intenzivno pretvaranje antičke i srednjovjekovne Rijeke u, „Reku“; u, „bre“ stari srpski grad. Vjerojatno je ideja da se Rijeka kandidira za Europsku prijestoljnicu kulture potekla iz četničkog protokola osvajanja „zapadnih srpskih zemalja“ i onda je „befel“ spušten gradskoj upravi Rijeke kao politička zadaća. Srbima je jako stalo da nadoknade razdoblje stoljeća kad su bili turske sluge, kad su kao turski sužnji preskočili renesansu i barok, sve što su civilizirani europski narodi prošli u svom kulturološkom sazrijevanju. Godine 1950. u Beogradu ne postoji niti jedna galerija slika, toliko o srpsko-srbijanskoj kulturi.

Ono što Srbima već desetljećima ne uspjeva sa „srpskim Dubrovnikom“, pokušat će „srpskom Rekom“; nije baš isto, ali može poslužiti svrsi. I cijeli će pothvat obilno poduprijeti i pokriti Ministarstvo kulture Plenkovićeve vlade i još više platiti hrvatski porezni obveznici koji ni ne slute gdje i za kakve antihrvatske projekte ide njihov novac. Hrvatski porezni obveznici u ovom slučaju preko Ministarstva kulture plaćaju propagandne laži uljeza i sudjeluju u negiranju hrvatske kulturne tradicije u Rijeci. Proračunskog novca za topli obrok siromašnim osmoškolcima nema, djeca nam se djele na one što imaju i na one što nemaju topli obrok, ali to nikoga u Vladi ne impresionira. Važno im je pretvaranje Rijeke u srpsku prijestoljnicu europske kultura, hrvatski će proračun to platiti koliko god bude trebalo, jer Republika Hrvatska njeguje multikulturalnost, naročito čuvenu riječku multikulturalnost bratstva i jedinstva četnika i „Jugoslovena“!

Naravno, ministrica Nina Obuljen samo nemoćno sliježe ramenima, jer ta Europska prijestoljnica kulture je kao europska stvar i EU sve to plaća. No istina je drugačija. Hrvatska plaća cijeli ceh, a EU pomaže kad je sve gotovo, samo manji dio, tek kad se podnesu relevantni računi i opravdaju predviđeni troškovi. Prezaduženi grad Rijeka o troškovima ne vodi računa niti ih spominje: slijepo sluša "befel" Beograda i podliježe pritisku lokalnih velikosrba. Zato nervoza u Rijeci, kao i u Umagu, oko predstojećih lokalnih izbora. Vojko Obersnel ne smije izgubiti da bi svoju zadaću i obvezu predstavljanja Rijeke kao srpskog grada dovršio prema dogovoru sa svojim  nalogodavcima.

Pripreme za taj događaj – Rijeka Europska prijestoljnica kulture – ne prestaju; lokalni SDP godinama se brine da se razvikana multietičnost uz pomoć sve grlatijih Srba pretvori u opipljiv autonomoški pokret, a onda s vremenom u administrativnu i kulturnu autonomiju. Finale završnih priprema započet će ovog rujna „znanstvenim“ simpozijem pod naslovom „Srbi u Rijeci“. Jednako znanstveno i svrsishodno kao, na primjer, PLO u Knesetu.

Koliko god povijesne činjenice i iscrpni popisi stanovništva jasno govore da Srba u Rijeci u 19. stoljeću zapravo nema, međutim srpski mitomani dobili su zadaću prikazati Rijeku kao „vekovni“ srpski grad i to potkrijepiti izmišljotinama i lažima. Zanimljivo je da se Srbi prvi put na popisu stanovništva spominju tek 1913. godine sbrojkom od 80 komada. Zato se A. G. Matoš ruga Franji Supilu i njegovoj hrvatsko-srpskoj koaliciji kad piše: „Supilova hrvatsko-srpska koalicija bez Srba“.

Rijeka danas, politički ista od 1945. godine, ratni je plijen Titine Jugoslavije i predmet dogovora velikih sila nakon 2. svjetskog rata. Zato je ispražnjeno, protjerano ili bačeno u fojbe autohtono stanovništvo Rijeke, bolje rečeno: građane Rijeke (i Hrvati i Talijana) trebalo je nadomjestiti tzv. osloboditeljima. Tako je godinama i činjeno pa je mehaničkim preseljenjem Rijeka planski krcana opančarima iz cijele Jugoslavije, pretežito Srbima i Srbijancima. Nisam siguran da će na spomenutom simpoziju biti govora o Rijeci (i Istri) kao ratnom plijenu, o masovnim likvidacijama autohtonog stanovništva te o namjernom i planskom naseljavanju Srbijanaca. Hoće li itko spomenuti njihovu stvarnu zadaću za vrijeme Titine Jugoslavije kao i za vrijeme jugoslavenske kraljevine srbijanskih svinjogojaca, Karađorđevića kad se Sušak punio Srbima u državnoj administraciji, na željeznici i carini? Hoće li na simpoziju biti izvješća o neprijateljskom djelovanju srpskih legionara u suverenoj Republici Hrvatskoj, naročito o njihovom antihrvatskom djelovanju u Rijeci?

Srbi u Rijeci ne postoje u relevantnim brojkama osim kao opaka petokolonaška namjera svetosavlja da „prisajedini“ što više „zapadnih zemalja“ i jednako tako opaka namjera Partije da nošena krilima „bratstva i jedinstva“ stvori jedinstvenu jugoslavensku naciju na čelu sa Srbima.

Postoci posljednjeg popisa stanovništva RH 2011. godine rječito govore da je broj Srba u Rijeci posljednjih stotinjak godina porastao za 100 puta(?!), tj. 80 komada 1913. godine i cca 8 000 s posljednjeg popisa, što jednoznačno govori o pravoj srpskoj migrantskoj invaziji, daleko većoj nego od ove s kojom se Europa suočava posljednjih pet godina. Međutim i ta brojka od osam tisuća Srba u Rijeci, tj. postotak daleko manji od 5 posto govori da brojka nije ni velika ni značajna, ali su uz pomoć dugovječne Partije i nacionalno neosvještenih Primoraca Srbi dobro raspoređeni i uz pomoć domaćih izdajnika u gradu na Riječini mogu što hoće.

Je li ikad napravljena nacionalna struktura gradskih i državnih službenika, ravnatelja škola, vrtića, rukovoditelja gradskih tvrtki i kome se pogoduje kod otvaranje ugostiteljskih objekata. U Hrvatskoj nije više zabranjeno nacionalno prebrojavanje, to je bilo kazneno djelo u komunističkoj Hrvatskoj, u demokratskoj Republici Hrvatskoj njeni građani imaju pravo na punu istinu.

F. Perić