Kad je Karamarko krenuo sa suludim rušenje vlastite vlade, računao je da će, na ovaj ili onaj način, uspjeti sastaviti novu; kao što znamo, nije uspio, a možda je najbolje obrazloženje ovog neuspjeha ono koje kaže da je Karamarko doista imao danu riječ, ali riječ političara.

I to je vrlo važno naglasiti; dogovori (ugovori), naravno u pravu, se moraju izvršavati – to je civilizacijsko (i utuživo) načelo – dok politički dogovori ovise o hirovima i inim čimbenicima temeljem kojih političari donose odluke kakve već donose.

Za vrijeme Domovinskog rata, u Istri, odnosno Primorsko-goranskoj županiji, nije ispaljen ni jedan metak, ništa nije eksplodiralo, nitko nije napadnut po nacionalnoj osnovi… Taj dio Hrvatske kao da nije bio u ratu; ljudi ne znaju razmišljati pa smatraju da je to zato što su to najzapadniji dijelovi hrvatske države – ne – to je Tuđmanova odluka koji angažirao od policije, vojske do tajnih službi kako bi upravo taj prostor (gdje je naseljeno najviše Srba) bio miran i ratom netaknut; kako bi pokazao da Hrvati nisu “ustaše” ni “krvoloci” i t.d.

I eto kako je Tuđmanu vraćeno: kao što je ustvrdio bivši ministar Hasanbegović, Rijeka je jedna od tri naselja iz bivše države koja nije od 1945. promijenila vlast. Osim branitelja i dragovoljaca, puk istarski i primorsko-goranski nije iskusio rat i sve što on nosi, pa je u svojem “mirnom blagostanju” nastavio davati glas Partiji, koja predstavlja nijekanje svega hrvatskoga, osim naravno “ustaške” kune, ili se tako barem čini na prvi pogled.

Jer, uzmemo li u obzir da je na izborima 1992. godine u današnjoj VIII. izbornoj jedinici (onda 29. i 30.) HSP dobio ukupno 20% glasova, onda nešto ne “štima”, kako se kaže, i nemoguće da je u “najcrvenijoj” županiji “ustaški” i “radikalni” HSP dobio petinu svih glasova. Jezgra te županije je grad Rijeka, koja je i dan danas, politički svojevrsno strano tijelo u RH i predstavlja Jugoslaviju u malom.

Dobro upućeni Riječani (ali i oni pri vrhu današnjeg HDZ-a) znaju da je 90-ih godina pao dogovor između Tuđmana i Račana, kojom se Rijeka, njezina okolica i susjedna Istarska županija prepušta na upravljanje SDP-u. Zašto je Tuđman to dopustio, znano je samo njemu i možemo ga zbog toga kriviti ili pravdati, no, valja naglasiti da je očito neka potreba za takvom vrstom kompromisa postojala – ili mu spoticati što je vjerovao u “pomirbu” koja nikad nije zaživjela.

Dakle, u vrijeme “državne hegemonije i diktature” HDZ-a, riječka je politička scena najviše uzdrmana 1995. godine, što je u najmanju ruku čudno s obzirom na razdoblje. Naime, tada je SDP imao najmanje vijećnika u gradskom vijeću, a ipak je Slavko Linić bio gradonačelnik. HSLS-ovi vijećnici, uz dio HNS-ovih, te potporu HDZ-a smijenili su Linića i za gradonačelnika odabrali Teodora Antića, člana HSLS-a.

Upravo to je vrhunski primjer da je nešto trulo u državi Hrvatskoj: ondašnji ministar uprave je bio Davorin Mlakar, riječki su HDZ-ovci tražili rješenje o pravovaljansoti sjednice na kojoj je Linić smijenjen, dok je SDP tvrdio da je sjednica nelegalna. Linić je, kao osoba koja nije baš bila zainteresirana za politiku (u ono doba) pokupio svoje stvari i napustio ured gradonačelnika.

Mlakar je, iz tko zna kojih razloga, odugovlačio s donošenjem zatraženoga rješenja, a u međuvremenu je prema nalogu Josipa Perkovića, u Rijeku osobno došao “srediti situaciju” Josip Joža Manolić. Manolić je preko jednoga HSLS-ovca, Željka Maurovića, dogovorio s Teodorom Antićem da on odustane od mjesta gradonačelnika, a zauzvrat će postati tajnik Ustavnog suda (dužnost koju obnaša i danas). No, pritisak iz Zagreba nije vršen samo na Antića iz HSLS-a, nego i na riječke HDZ-ovce, i na kraju je sve završilo time da se Slavko Linić slavodobino vratio na mjesto gradonačelnika na kojem je ostao do dolaska njegova dogovorena nasljednika Vojka Obersnela. Izdaja je bila dvostruka; Teodor Antić se prodao za mjesto na Ustavnom sudu (čiji je trenutni sudac, gle čuda, Davorin Mlakar, koji je otezao s rješenjem o pravovaljanosti Linićeve smjene), a Hrvoje Šarinić i Zlatko Canjuga su tada svim silama pritisli riječki HDZ.

Stare izrjeke nisu nastajale kako bi se polupismeni nadriintelektualisti dobacivali njima u latiniziranom obliku; naprotiv, a napose u hrvatskome slučaju, čak i davna prošlost je toliko usko vezana uz sadašnjost da se ova bez prošlosti uopće ne da spoznati – povijest je zaista učiteljica života.

Ako se za vrijeme "diktature" Franje Tuđmana pomagalo SDP-u da ostane na vlasti u Rijeci i PGŽ-u, što li se tek onda činilo za vrijeme Ive Sanadera i Jadranke Kosor?!

Što je najgore, čak ni Tomislav Karamarko nije nešto poduzeo glede trećeg najvećeg hrvatskoga (?) grada koji svakim danom postaje sve manji i manji. Ironično, ali jedina dosljednost koja se može istaknuti u svih ovih 27 godina hrvatske politike jest ta da se održava pakt između HDZ-a iSDP-a, unatoč davnoj smrti njegovih ugovaratelja.

Pred Andrejem Plenkovićem i aktualnim vodstvom HDZ-a je odluka, hoće li nastaviti (ne)vjerodostojnu politiku spram Rijeke ili će, prekinuti s zakulisnim igrama i petljanjima i na predstojećim lokalnim izborima napokon osvojiti vlast koja se, čisto statistički, nakon 70 godina lako dade promijeniti?

 

N. Poropat