Koliko god Srpska pravoslavna crkva (SPC) obezvrijeđivala i ignorirala postojanje Hrvatske pravoslavne crkve (HPC) te je etiketirala zločinačkom i „ustaškom“ (uostalom kao i sve što nosi atribut „hrvatsko“ pa i sâmu Republiku Hrvatsku), a hrvatska se vlast (sve Vlade suverene RH) pravi kao da se sve to ne tiče hrvatske države – hrvatska crkva pravoslavnih Hrvata sa svojih 27 000 vjernika itekako je činjenica na vjerskoj karti Republike Hrvatske.

HPC je vjersko stanje stvari i za Kaptol pa će nakon „posvećenja vode“ na Bogojavljanje 6. siječnja ove godine, koje je predvodio arhiepiskop cijele HPC, Aleksandar Ivanov – katolička Crkva u Hrvata konačno morati zauzeti stav. Žalosno da tzv. main stream mediji u Hrvatskoj po naputku SPC i prepoznatih protuhrvatskih grupacija unutar ove Vlade, kao i prethodne, prešućuju postojanje i aktivnosti HPC pa tako još jednom pokazuju svoju agitpropovsku usmjerenost u reletiviziranju i podrivanju suverene Republike Hrvatske.

U posljednjih sto pedeset godina sve srpsko-srbijanske pohode na Hrvatsku, od karađorđevićevske pravoslavne diktature do četništva, zapravo vodi militantno svetosavlje unutar SPC. Njegovo je maslo Memorandum SANU1 i SANU2, a propovijedi prvaka SPC-a jednoznačno pokazuju stoljetnu želju prisajedinjenja „zapadnih zemalja“ majčici Srbiji. To je i službena politika SPC-a od 1918. godine do danas, a sve njene priče o ekumenizmu i međuvjerskom drazgovoru s Rimskom crkvom, barem na teritoriju Republike Hrvatske obične su svetosavske laži. Svetosavlje unutar SPC rehabilitiralo je četnišvo, ono isto koje je samo izmislilo i neprestano štitilo. SPC se u Hrvatskoj ponaša kao paralelna politička vlast srpske manjine u Hrvatskoj. Radi li to isto u Mađarskoj, Bugarskoj ili Grčkoj, na primjer, ili to pravo uzima samo u Hrvatskoj i Crnoj Gori?

Zanimljivo da Srbi nisu od Grka izravno primili kršćanstvo, to se ipak zbilo posredovanjem Bugara. Slabašan izravan doticaj postoji samo iz Dušanova doba. Izuzevši pokoji pojedinačan slučaj, uglavnom je Hilandar, manastir na Atosu (zadužbina župana Nemanje), bio donekle u stanju Srbima prenijeti grčku kršćansku baštinu. Ali taj je manastir bio previše udaljen od srpskih središta da bi mogao imati bilo kakav bitan religijski utjecaj. Posljedica toga bilo je da su Srbi usvojili samo vanjske znakove kršćanstva. Otsutnost spekulativne teologije i racionalnog tumačenja dogmi imala je niz loših posljedica u srpskom kršćanstvu; to je pravoslavlje unijelo dosta elemenata pučkog vjerovanja (paganije) i to prožimanje takvog kršćanstva s pučkim vjerovanjima i običajima toliko je uzelo maha da je takvo pravoslavlje izgubilo mnoge kršćanske značajke i prilagodilo sustavu pučkih običaja – predkršćanskom gnjusu paganstva.

Ni Bog ni sveci iz pučke mašte jednostavno ne odgovaraju Bogu i svecima iz kršćanskog nauka. Svetosavlje je „pagansko“ kršćanstvo. Srpska je crkva pod Osmanlijama svojim vjernicima postala zamjenom za srpsku državu, a širenje njene jurisdikcije na zapad i sjever bilo je nošeno osvajačkim naletom inovjernog carstva, stoga nije teško razumijeti da je u očima pripadnika Pećke patrijaršije cijelo područje njene jurisdikcije postalo „srpska zemlja“ bez obzira na povijesne granice i gdje se nekad prostirala srednjovjekovna srpska država. Dokle se prostirala vlast srpskoga vladike, gdje je bila uspostavljena srpska parohija, to je automatski postala i „srpska zemlja“, to je bila Srbija. Srbi su u osmanlijskoj vojsci služili kao martolozi, od službene vojske prezreni ratnici koji svoje usluge namiruju pljačkom osvojenog područja. Srpsko pravoslavlje koristilo je osmanlijska osvajanja za širenje svog konfesionalnog prostora. Simbioza Osmanlijskog carstva i srpskog pravoslavlja je očigedna i dokazana.

HPC-a i njezina autokefalnost skladno i dolično upotpunjuju cjelovitu suverenost Republike Hrvatske kako u teritorijalnom tako i konfesionalnom pogledu. Ne smije se nasjesti svetosavkoj/karađorđevskoj propagandi te poistovijetiti pravoslavlje u Republici Hrvatskoj sa srpskim narodom. Pravoslavlje pripada svim njegovim vjernicima: i Rusima, i Bugarima, i Rusima, i Rumunjima, i Ukrajincima... i onim Hrvatima koji pravoslavlje osjećaju kao svoju vjeroispovijest, ali nisu ni Srbi niti Srbijanci! U RH se treba slaviti Božić po Julijanskom kalendaru, ali nikakav „srpski“ Božić, takav jednostavno ne postoji. Kao što u Trstu i Rijeci, na primjer, ne postoje hramovi srpske pravoslavne crkve, nego su ta svetišta bile vlasništvo Grčke pravoslavne crkve. To se dogodilo i 1922. godine u Crnoj Gori kad je hramove Crnogorske pravoslavne crkve otela SPC, i još ih nije vratila.

SPC nema „licencu“ nad pravoslavljem u Republici Hrvatskoj, ista je situacija i u Crnoj Gori i Makedoniji. Na području Republike Hrvatske ne smiju postojati eklezije drugih država poput SPC. Vjerske zajednice u jednoj suverenoj zemlji ne smiju biti ekspoziture vjerskih zajednica drugih država. U Makedoniji Makedonska pravoslavna crkva (MPC), u Crnoj Gori ili Crnogorska pravoslavna crkva (CPC) u Hrvatskoj Hrvatska pravoslavna crkva (HPC) i to je načelo autekefalnosti, vjerskog i državnog suvereniteta.

Hrvatski pravoslavci, njih preko 27 000 kršćanskih duša, imaju pravo na svoj hram i svoju crkvu; pravoslavlje ne znači automatski i srpstvo, kao što katolicitet ne podrazumijeva hrvatstvo. Pripadnost kršćanstvu je konfesionalna, a ne nacionalna. Hrvati pravoslavne vjere, uostalom kao i svi domoljubni Hrvati nadaju se da će uskoro HPC biti uredno upisana u registar vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj. Isto tako vjeruju da će u tome dobiti podršku svih vjerskih rajednica u RH, i da će konačno Republika Hrvatska prepoznati u svojim pravoslavcima lojalne Hrvate koji svoju domovinu smatraju Hrvatsku.

 

Mila Marušić