Prije stotinu je godina svaki stanovnik grada Rijeke govorio barem četiri jezika: hrvatski, talijanski, mađarski i njemački. To je bio neki minimum zbog složenih političkih prilika i stalne izmjene administracije, ali i "šetebandijerističke" naravi Riječana.

Upravo takvo stanje zatiče Matoš i 1909. godine piše: “I evo nas na Rijeci. Treba doći u taj nesrećni, oteti nam grad i osjetiti da je Hrvat i Hrvatska danas jedno poniženje i sramota! Tri četvrtine kapitala je na Rijeci u hrvatskim rukama, sav je puk hrvatski, i to najvrijedniji, najradiniji, najintiligentniji puk hrvatski, i mi tu nemamo ni onoliko autonomije, koliko srpska crkvena općina, nemajući pravo podići ni hrvatsku osnovnu školu.” (str. 31., Naši ljudi i krajevi, Zagreb, 1937.)

I 2016. godine stanje u Rijeci je – isto, identično – samo se više ne govori četiri jezika, već nakaradna srpsko-hrvatska ili hrvatsko-srpska kvazičakavština, grad je bez kapitala, na gospodarskom izdisaju, prepun izgubljenih i dokonih umirovljenika, bez luke, bez turizma; naprosto grad bez svojstava i izgleda, ne za bolju, već ikakvu budućnost. Ipak, zašto Matoš odsutstvo hrvatske autonomije u tom hrvatskom gradu uspoređuje s autonomijom srpske crkvene općine?

Naime, početkom prošlog stoljeća u Rijeci je bilo svega 70 pripadnika pravoslavne vjeroispovijesti (mahom Grci, dakle Srba kao stanovnika vjerojatno uopće nije bilo), dok ih je danas oko 7000, barem onih koji se tako izjašnjuju, a ako je suditi prema prezimenima, odnosno političkom srpstvu koje je na vlasti u Rijeci, sigurno ih je znatno više. Srbi, odnosno Srbijanci u Rijeci su jednakiji od drugih. Oni u Rijeci imaju veću autonomiju nego njihovi sunarodnjaci i istomišljenici u Srbiji ili t. zv. Republici Srpskoj. Hrvatska Rijeka odavno ne postoji – nju se od 1945. nesmiljeno uništava i posrbljava – danas imamo tek "palanku" koju mnogi u šali nazivaju SAO Reka.

Taj je grad 1945. oslobođen, kao i drugi gradovi i sela završetkom II. svjetskog rata, od okupatora, ali i “oslobođen” od političke i trgovačke elite koja je vodila taj, u povijesti Hrvatskoj najbogatiji i najprosperitetniji hrvatski (!) grad.

Naime, nakon ulaska JNA u Rijeku 03. svibnja 1945. godine, pobijeno je između 200 i 300 ljudi. Riccardo Gigante, ondašnji gradonačelnik Rijeke je sa svojim suradnicima bez suđenja pogubljen na Kastvu 04. svibnja. Zanimljivo je pak, da su riječki autonomaši, koji su cijelo vrijeme surađivali sa Saveznicima i odupirali se fašističkom okupatoru, svi beziznimno ubijeni na najokrutniji način. Čelnik autonomaša, dr. Mario Blasich, zbog invalidnosti nije mogao biti izveden iz kuće pa je zadavljen jastukom. Giovanni Rubinich je ubijen pred kućni pragom kukama za meso! Nevio Skull je nestao pa nakon nekoliko dana nađen kako pluta kod posljednjeg mosta na Rječini s prostrijeljenim potiljkom, a strijeljan je i Giuseppe Sincich.

Za ubojstva spomenutih, napose Giuseppea Sincicha, u Italiji je optužen tadašnji pripadnik jugoslavenske komunističke tajne policije OZNA-e Oskar Piškulić, no Ministarstvo vanjskih poslova za vrijeme Ivice Račana, na čijem je ćelu bio Tonino Picula, je izdogovaralo da se Talijani odreknu juriskidkcije, tako da nije samo Zoran Milanović zaštitnik komunističkih ubojica, nego je to stvar kontinuiteta. Piškulić je umro u Rijeci 2010. godine, a bio je predsjednik NK "Lučki radnik" i predsjednik Zajednice umirovljenika Primorsko-goranske županije.

Malobrojnima je poznata činjenica da je Rijeka bila itekako ozbiljan kandidat za sjedište UN-a, no nakon što su komunisti pobili svu gradsku elitu i počeli uništavati grad – ta je ideja iščezla u „oslobođenju“ grada.

Sve ovo treba istaknuti kako bi se shvatila dubina izjave ministra Hasanbegovića koji je ustvrdio da „se čak i u Požarevcu promijenila vlast'', a u Rijeci, nastavio je, vlast se nije promijenila „ne 20 nego 70 godina“. I već 70 godina Riječani i Riječanke svjedoče uličnim smaknućima i udbaškim obračunima, pranju novca, raznim aferama od „Riječkih tržnica“ do bivše „Riječke banke“, nepotizmu, korupciji, protjerivanju svih političkih neistomišljenika iz poduzetništva i ugostiteljstva i dalje redom. Jer, uza sve trenutno stanje u Rijeci, treba biti svjestan, što Hasanbegović kao povjesničar dobro zna, što je bila Rijeka, što je mogla (i trebala) biti, a što je i kakva je sad.

Zato i ne čude tri incidenta u jednome danu. Vojislavu Obersnelu je rečeno da je „debelo govno“ koje je opljačkalo grad, napad na Željka Jovanovića, koji predstavlja utjelovljenje političkih Srba u gradu na Kvarneru i fizički nasrtaj na Zorana Milanovića u Matuljima uz povike da je on „šaka jada“.

Hrvatima je u tom gradu već dosta komunističkog kontinuiteta, odnosno dosta im je da se Rijeci uz bok stavlja Pyongyang, Havana, Tuzla ili Požarevac. Zaključno, ne može više biti govora o „riječkoj krpici“, već o riječkoj „palanci“. SAO Reka je tužna, protuhrvatska zbilja ovog nekoć hrvatskog grada, a to bi se moglo promijeniti tek kad bi nadležna tijela „profunkcionirala“, dakle- ukoliko se ovako nastavi – nikad!

 

Jakov Poropat