Slavko Linić (gradonačelnik 1993. – 2000.) i Vojko Obersnel (gradonačelnik 2000. – ?), ekonomski su uništili grad Rijeku – ili su to barem omogućili partijskim drugovima (Parteigenosse).

Prvi problem Rijeke – iz kojeg proizlaze svi drugi! – je to što u njoj nije došlo do smjene vlasti od 1945. godine, kad su domaće fašiste smijenili domaći komunisti. Sve ostalo je povijest!

Poznata kolumnistica Tanja Torbarina davno je Rijeku povezala s Havanom i Pyongyangom, te tako ukazala na problem ideološke rigidnosti ukorijenjene u gradu na Kvarneru. Naravno da Rijeka veličinom i političkim značajem nije ni blizu Havani i Pyongyangu, no ridikuloznom rigidnošću svakako ih nadmašuje.

Crveno-crni grad na Kvarneru je u sedamdesetak godina postao sinonim za provincijsko anti-hrvatstvo, u prvom redu zahvaljujući bizarnim, arogantnim gradonačelnicima, SKJ i SKH-SDP-u njihovom ideološkom i pravnom slijedniku, te "Novom listu", poznatom među Hrvatima kao "glasilu četnika Gornjeg Jadrana".

Od Supilovog "Novog lista", koji je bio pokrenut kao glasilo Strane prava, na žalost, ostalo je tek ime. Posve je zaboravljeno da su Rijeka i Bakar u duljem razdoblju bili glavni oslonac Strane prava, osnovane 1861.! Zaboravlja se i da je Ante Starčević bio veliki bilježnik Riječke županije 1861., te da je prvi put ušao u Hrvatski sabor kao zastupnik kotara Grobnik-Hreljin iste 1861. Rijeka je jednostavno grad velike povijesti i mizerne sadašnjosti.

Nakon Tanje Torbarine, povjesničar (i ministar kulture!) Zlatko Hasanbegović pokušao je redefinirati izvor ludila unutar novog Bermudskog trokuta (u kojem nestaje zdrav razum!) i povukao je, u proporcijama, primjerenije veze, naime Rijeka, Tuzla i Požarevac tri su grada s područja bivše Jugoslavije u kojima nije došlo do smjene komunista od 1945. godine do danas.

Podsjećanja radi, Rijeka je grad u kojem je 1905. donesena Riječka rezolucija, kojom se trebao redefinirati položaj Hrvatske u Austro-ugarskoj monarhiji, a koja se danas pokušava prikazati kao primjer suradnje hrvatskih i srpskih političara, u trenutku kad u Rijeci, uopće nije bilo Srba!? Pred prvi svjetski rat u Rijeci, koja je tada s 65.000 stanovnika bila veličine Zagreba, bilo je 80 Srba! I takva Rijeka, postala je, kako bi to rekao Antun Gustav Matoš: "Rana pod srcem Hrvatske!" Zahvaljujući "mudroj" anti-hrvatskoj politici Slavka Linića i Vojka Obersnela, SKJ i SKH SDP.

U kompletnom ekonomskom rasulu grada, koji je svoju luku transformirao u mutni mandrać, koji gubi po 10.000 stanovnika od popisa do popisa, Vojko Obersnel odlučio je dati novi sadržaj gradu "Galebom", ruzinavim brodom za prijevoz banana i voljenog mu diktatora druga Tita, "Srpskim narodnim pozorištem Olivera Frljića i Marina Blaževića", te nizom ugostiteljskih objekata u kojima se kao autohtono jelo služi leskovačka pljeskavica. "Naš voljeni" Zoran Milanović, nije u pravu (kao i obično) kad kaže da bi hrvatski špijuni u Beogradu mogli tražiti samo recept za pljeskavice. Naime, ne moraju ići u Beograd! Dovoljno je da pitaju svoje kolege u Rijeci!

Anti-hrvatska politika Slavka Linića i njegovog nasljednika Vojka Obersnela pretvorila je Rijeku u Leskovac. Mogu se pojesti dobre leskovačke pljeskavice... i razgledati ruševine Starog grada, Tvornice papira, Tvornice torpeda, Vodovodne ulice, Baračeve ulice itd. "Mnogo lepa varošica!"

 

F. Perić