Ljudi nemaju sklonost vjerovati u stvari, događaje i tumačenja, koje su im nepoznate, nejasne i nove; općenito će manje vjerojatnim smatrati, odnosno ne će vjerovati u one podatke koji iskaču iz uobičajenih i uvriježenih okvira, t.j. beziznimno rijetko će tko prihvatiti informaciju koja ih ostavlja u još većem mraku no da iste nije bilo.

Ako je znanje moć, neznanje je, ne sjaj, nego – nemoć. Toj urođenoj navici ljudskog duha i uma oduzeti još i bilo kakvu sposobnost analitičkog promišljanja i zaključivanja, spajanja naizgled nepovezanih podataka, prostorno i vremenski udaljenih, i dodati hiperpodatkovno ozračje kakvo je danas, u kojem je potrebno podosta vremena kako bi se uopće pronašlo značajan podatak i razlučilo ga se od beznačajnog – dobijete ogromnu masu ljudstva koja pojma nema ni o čemu, i kadra je hlapljivo gutati što god joj se posluži.

Dobri i naivni Hrvati, napose ona tiha većina koja čini prevagu na demokratskim izborima, ovisno o tomu je li im u danom trenutku bolje ili lošije, sukladno tom izlaze na izbore i odlučuju o izbornom pobjedniku. Sukladno gore navedenom, njihov odabir uvjetuju velike medijske kuće, televizije i dnevne tiskovine. Nažalost, danas, a posebno u Hrvatskoj su mediji korumpirani, neprofesionalni i općenito u službi određenih interesnih skupina. Ipak, ono što iznenađuje, hrvatsko novinarsko, za razliku od njihovih kolega iz svijeta, ne djeluju u interesu svoga financijera, odnosno nekog krupnog kapitalista ili bogatog lobija, već isključivo iz, praktički nepokolebljivih, ideoloških razloga.

Stoga je vrlo zanimljivo što Jutarnji list objavljuje članak naziva: “Ruske tajne službe siju kaos u Češkoj: Putin kroz stare komunističke veze širi dezinformacije“ u kojem, između ostaloga, stoji: „Prema dopisu BIS-a, to se radi kako bi se destabilizirala situacija u zemlji, a osim utjecaja na medije, koriste se i 'minorne i marginalne skupine, uglavnom populističke i ekstremne organizacije i udruge.'“

U očima prosječnog i poslovično naivnog Hrvateka, ta je vijest, sama po sebi, nevažna za Hrvatsku, a i posve beznačajna za svjetsku politiku, no to je vijest u koju će Hrvati povjerovati iz nekoliko razloga; kakva je korist od plasiranja takve informacije, ako je lažna, odnosno, uklapa se u „hladnoratovski“ diskurs Rusije i SAD-a i naposljetku, to je u „dalekoj“ Češkoj o kojoj prosječni građanin pojma nema niti ima ikakva uvida u češku političku scenu.

Ipak, premudri i sveznajući Hrvati, koji sve domaće i svjetske probleme riješe u nekoliko sati ispijanja kave i pive po gradskim trgovima, nisu kadri za sljedeći analitički skok: ukoliko Rusija koristi stare komunističke infrastrukture sa svrhom destabilizacije češke politike, zašto to ne bi važilo i za Hrvatsku?

Ipak, tim istim pametnim Hrvatima ne čine se kao dezinformacije već desetljećima ponavljane laži o HDZ-ovoj privatizaciji 90-ih godina, a da je 1989. godine pod Markovićem učinjena pljačka tolikih razmjera kojoj nema pandana u suvremenoj političkoj povijesti. Isto tako, ne sjećaju se da je upravo Ivica Račan prodao više od 45% hrvatskog bankarstva i ne sjećaju se prodaje INA-og naftnog polja „bijele noći“ 2002. godine za bijednu svotu (koja nije ni do kraja isplaćena!), a 2012. godine je to naftno nalazište proizvelo gotovo 2 milijuna tona nafte.

Isti ne umiju povezati točkice glede dovođenja „labradorca“ Gorana Radmana na čelo HRT-a, koji nakon naloga ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova započinje s izvještavanjem o „masovnoj“ ustašizaciji Hrvatske, navodnom pokrštavanju srpske pravoslavne nejači i progonu Srba. Zaboravlja se i Kotromanovićeva prodaja lošinjskih vojnih objekta Rusima, Ostojina svastika na poljudu, remont MIG-ova, bijeg Pejnovića u, gle čuda, Moskvu, koji je, dok je šefovao DUUDI-jem oštetio državnu imovinu za 16,6 milijardi kuna, izdavanja 3000 putovnica ruskim državljanima bez temelja i razloga, posvemašnju medijsku i novinarsku „zaljubljenost“ u „velikog slavenskog brata“ Putina, demonizaciju Zapada i veličanje naše istočne sveslavenske „braće“, ismijavanje Predsjedničine inicijative Baltik-Jadran, razne kulturnjake i radničke fronte koji destabiliziraju vlast i t.d.

Može se vjerovati u mantru proizvedenu od strane pročetničkog Ferala, Nacionala, Globusa i ostalih listova, no da udbaške i kosovske strukture otvoreno upravljaju Hrvatskom od dolaska Mesića i Račana, a sve kulminira s Josipovićem, Milanovićem i Pusić, a svime se upravlja iz Beograda, odnosno Moskve – to su, po zagovornicima jugoslavenskog bratstva i jedinstva „jeftine ustaške“ teorije urote.

S takvim neukim, neobrazovanim i intelektualno lijenim te zaboravnim narodom zaista nije teško vladati pa čak i ako su vladari dokazano nesposobni jugoslavenski samoupravljači. Možda je sve trebalo biti jasno kad je hrvatski narod po drugi put izabrao Stevicu (Ujdurovića) Mesića za predsjednika; postavlja se i pitanje, vrijedi li se uopće boriti i žrtvovati za takav narod? Ne prođe dan bez samoubojstva hrvatskoga branitelja i tomu nije uzrok u izmišljenom PTSP-u nego u jadnoj hrvatskoj zbilji, sluganskom hrvatskom mentalitetu i ovisnosti o "slavenskoj braći".

 

Mila Marušić