Možda bi rasvjetljenju jugokomunističkoga mraka pomogao poziv sisačkoga biskupa mons. Vlade Košića da se javno objelodane imena zastupnika u Hrvatskom saboru koji su 28. lipnja 2013. na poziv vlade Zorana Milanovića glasovali za zakon o zaštiti udbaša. Tek bi tako bilo omogućeno biračima da za svoje zastupnike odaberu časne i poštene ljude ili pak zaštitnike ubojica i zločinaca

Na nedavno završenom sudskom procesu dvojici jugoslavenskih udbaša u Münchenu napokon je osuđena Jugoslavija kao teroristička država, a njezin je komunistički režim proglašen zločinačkim.

Korijene toga državnog terorizma nije teško pronaći u starojugoslavenskoj policijskoj torturi i danas nažalost uglavnom nepoznatoj hrvatskoj javnosti. Naime, još je karađorđevićevska Jugoslavija imala razrađen cijeli niz obavještajno-terorističkih metoda protiv hrvatskih nacionalnih boraca.

Ona je samo u svojih prvih deset godina postojanja donijela 24 smrtne presude, počinila preko 600 političkih ubojstava i izvela oko 30 tisuća političkih uhidaba, a svojim zlosiljem stvorila i preko 3 tisuće političkih emigranata, koje je onda pokušavala likvidirati u inozemstvu.

U nasljeđe tako represivnoga sustava komunistička je Jugoslavija ugradila jednu od krvoločnijih varijanata sovjetskoga čekizma, koji je funkcionirao kao specijalni stroj za smaknuća Hrvata. Taj ubilački stroj nije prestao raditi do danas, a likvidacije hrvatskih emigranata u inozemstvu je prakticirao sve do 1989. godine, kada je u Saveznoj Republici Njemačkoj ubijen hrvatski politički emigrant Ante Đapić.

Taj zločinački sustav je neposredno poslije Drugoga svjetskog rata i u poraću počinio masovne zločine nad hrvatskim narodom, ubivši pritom nekoliko stotina tisuća Hrvata, a njih oko pola milijuna je raselio po cijelom svijetu.

U svojoj polustoljetnoj diktaturi Brozove su ubojice likvidirale u inozemstvu 67 hrvatskih političkih emigranata, 23 su bila neuspješno izvedena pokušaja ubojstva, 4 uspješne i 2 neuspješne otmice, a 4 emigranta još se uvijek vode nestalima.

Dok su protiv državnoga terorizma karađorđevićevske Jugoslavije prosvjedovali onodobni ugledni svjetski intelektualci, poput Alberta Einsteina, Heinricha Manna ili Andre Gidea, zapadni su mediji, poput britanskoga The Daily Maila, komunističkoga vlastodršca Josipa Broza Tita uvrstili uz Hitlera, Staljina, Mao Ce Tunga i Pol Pota na listu najvećih svjetskih zločinaca 20. stoljeća.

E taj megazločinac Josip Broz Tito je aktualnom predsjedniku SDP-a Zoranu Milanoviću moralna vertikala. Činjenica da zapadni mediji već gotovo dva desetljeća Broza drže na ljestvici svjetskih veleubijica nije utjecala na raspoloženje biračkoga tijela u Hrvatskoj, koje je u međuvremenu više puta za predsjednika države biralo Titove političke sljedbenika - Stjepana Mesića i Ivu Josipovića, a na izborima za Hrvatski sabor političke slijednike bivše komunističke partije (SKH/SDP) dovoljan je pokazatelj kako se hrvatsko društvo ne uspijeva suočiti s mračnim stranama svoje prošlosti.

Medijsko-politička blokada i održavanje udbaške paradigme moći u hrvatskom javnom prostoru samo pokazuje činjenicu o snažnoj nazočnosti bivših komunista i njihovih idejnih sljedbenika u hrvatskom političkom životu.

Moć koju danas u Hrvatskoj uživaju sljedbenici jugoslavenskoga komunističkog režima ni u najoptimističnijoj varijanti nisu mogli poželjeti rumunjski diktator Nicolai Ceausecu i njegova supruga Elena s cijelom svitom securitatske policije.

Naime, osim formalnih struktura moći unutar državnih i javnih ustanova "deca komunizma" su u Hrvatskoj razvila cijeli niz paraorganizacija, poput na primjer Crvene akcije ili t. zv. Antife, kojih inače nema u registru udruga Republike Hrvatske.

Mnoge noćne diverzantske akcije u rušenju i uništavanju spomenika iz Domovinskoga rata nose potpise upravo tih organizacija, a kako po svemu sudeći djeluju u političkoj konspiraciji, na pitanje o njihovoj ulozi u eventualnoj terorističkoj djelatnosti, premda šute, mogle bi odgovoriti sigurnosne službe.

U kojoj pak mjeri one nadziru rad ovih, po svemu sudeći, tajnih i ekstremističkih organizacija ne ćemo doznati sve dok se moć Putinove Rusije ne pretoči u obnovu bivšega sovjetskog carstva na području nekadašnje SFRJ. No tada bi spoznaja o karakteru ilegalnoga rada mogla biti prekasna.

Upravo zbog te paralize javnoga i političkog života teško je vjerovati da će i nakon presude jugoslavenskim udbašima u Münchenu doći do rasvjetljavanja i lustracije u hrvatskom javnom prostoru.

Možda bi rasvjetljenju toga jugokomunističkog mraka mogao pomoći poziv sisačkoga biskupa mons. Vlade Košića da se javno objelodane imena zastupnika u Hrvatskom saboru koji su 28. lipnja 2013., na poziv vlade Zorana Milanovića, glasovali za zakon o zaštiti udbaša.

Tek bi tako bilo omogućeno biračima da za svoje zastupnike odaberu časne i poštene ljude ili pak da na vlast ponovno dovedu zaštitnike ubojica i zločinaca.

 

Ivan Svićušić