Zaista šteta što se Jugoslavija raspala! Gdje je sve ovo vrijeme bila Sandra Perković da, nama, neupućenim, neukim i zakinutim Hrvatima objasni veličinu i veličanstvenost neprežaljene Jugoslavije!

„Mi se tu svi držimo zajedno. Već smo ranije komentirali kako Bosanci dolaze kod nas na terapije, ja odem kod Slovenaca, a ti Slovenci kod Srba. Bitno je da se držimo zajedno, tako smo puno jači i sve ima jedan pozitivan duh. Puno je ljepše biti u društvu našeg čovjeka nego u onom stranca. Žao mi je što smo se raspali jer mislim da bismo bili najjača sila, jači od Nijemaca, Rusa, Amerikanaca“ Tako zbori mudra Sandra Perković, bivša saborska zastupnica Milana Bandića i nositeljica zlatne olimpijske medalje.

Rusi bi, a pogotovo Nijemci i Amerikanci drhtali od straha pred ujedinjenim Bosancima, Hrvatima, Srbima, Crnogorcima, Slovencima i Makedoncima; skanjivali bi se i strahovali pred radišnošću, poštenjem, požrtvovnošću, hrabrošću i iskrenošću „dobrih starih“ Jugoslavena.

A tek kad bi se pojavila jugoslavenska vojska, oboružana ćevapima u lepinji i pljoskom rakije, rukavima masnim od brisanja nakon obroka, u opancima i čakijom zapletenom o nikad obrijanu bradu, uz pratnju vojničkih koračnica u izvedbi Rokera z Morave ili skupina koje su 1991. "pevale ulicama srpskog" Vukovara – celi svet, bre, će da drhti! A što bi tek bilo kad odred niških specijalaca zapleše užičko ili žikino kolo, a još specijalniji lički odred desetkuje uplašene Nijemce i Amerikance ličkim rukovanjem? Treba li uopće spominjati albanski burek koji bi u ovom slučaju poslužio kao teška artiljerija? Neprijatelji Jugoslavije bi se toliko prepali, da bi se i haaški sud od straha oglasio nenadležnim za sve što bi se događalo. Pa doista, „ko nas, bre, zavadi?!“

Tko zna, možda Sandra Perković ne bi bila toliko uspješna bacačica diska da nije vježbala bacajući knjige i udžbenike (napose one iz povijesti), umjesto da ih čita. Čini se da napokon dolazi na naplatu sniženi standard, izlaženje u susret i manji prag za sportaše tijekom njihova obrazovanja.

Kad se putuje u tropske zemlje, Europljani nenavikli na tropsko podneblje i razne bolesti koje tamo vrebaju, prevencije radi uzimaju razna cjepiva radi zaštite vlastitoga zdravlja. Kao i tropske boleštine, jugoslavizam i jugofilija je bolest, infekcija i zaraza protiv koje ne preostaje ništa drugo no cjepivo – jer lijeka nema. Iako je jedna petina Hrvata u zadnjem stadiju te bolesti i za njih nema spasa, već samo je samo karantena (lustracija) rješenje, moramo protiv te jugoslavenske infekcije cijepiti našu budućnost – našu djecu, poput Sandre Perković, da bolest ne uznapreduje i opasno se ne proširi . Osim roditeljskog odgoja, u koji se država ne smije miješati, jedino na raspolaganju preostaje cijepljenje obrazovanjem. Čini se da ipak postoji neodgodiva i prijeka potreba za reformom školstva, ali ne onakvom kakvu su zamislili jugofili Jokić i Budak, već ona koja bi spriječila dalje širenje nimalo benignog jugoslavenskog tumora.

„Hrvatski“ mediji, umjesto da nakon takve skojevske izjave Sandre Perković, ustraju na pitanju kako je došla do tih stavova, kako ih je oformila i tko je za to najzaslužniji, pa da barem javnost sazna jesu li za jugofilstvo osobe rođene 1990. (!) godine „zaslužni“ roditelji, treneri, profesori u školi ili Milan Bandić, koji najavljuje obnovu porušenih antifašističkih spomenika i kraj II. svjetskog rata, ti „hrvatski“ mediji slavodobitno izvješćuju o Sandrinom pozivu na jugoslavenstvo.

Dakle, ista ta Sandra, koja smatra da je Jugoslavija bila država (a nije, nego nadritvorevina temeljena na zločinina, ubojstvima, državnom teroru i progonima neistomišljenika i pljački najčešće hrvatske imovine), je u trenutku pada Vukovara 1991. godine bila doslovno na majčinoj sisi, kad su „zajedničke“ paravojne postrojbe Šešelja, Arkana i JNA-a činile genocid i zločin protiv čovječnosti nad ne-Srbima.

No, što se to tiče Sandre, čija izjava predstavlja svojevrsni napredak one Mesićeve gluposti: „Nas i Rusa 300 milijona!“. Ili možda zbog tuge radi osude njezina prezimenjaka nezna što govori?

Ovakva izjava osobe koja na Olimpijskim igrama predstavljaja Hrvatsku, a ne nepostojeću Jugoslaviju, predstavlja prvorazredni skandal, te bi sportski savezi i nadležno ministarstvo trebali oštro reagirati, pa možda i uskratiti podršku Sandri Perković kao predstavnici Republike Hrvatske, bez obzira na osvajanje zlatne medalje.

No, to ne bi nju previše pogodilo, jer bi na raspolaganju imala Bosance, Srbe, Slovence… koji bi je odmah pozvali na jugoslavensku terapiju i vrlo izvjesno svoju Hrvatsku prozvala zbog "fašističkih ispada".

Tako barem godinama slušamo od onih kojima je "fašističko" sve što nije jugoslavensko!

 

Ivo Sertić