Orjuna sudjeluje u srbijanskim pothvatima protiv Hrvatske

Bez obzira tko bio na vlasti, dokle god Hrvatska funkcionira kao samostalna država, ona će biti jednako predmet srpske mržnje i glavni neprijatelj Srbije, jer se samo uništenjem Hrvatske može realizirati velikosrpski priojekt iz t. zv. Memorandum II., a sadašnje Vučić-Pupovčeve operacije uz pomoć hrvatske Orjune imaju i svoje međunarodno pokriće

Nedavno objavljeno istraživanje među Srbima pokazalo je kako stanovništvo Srbije svojim glavnim neprijateljima smatra Hrvatsku i Sjedinjene Američke Države. Ovu u svojoj biti protuzapadnjačku mržnju duboko ukorijenjenu u srpskom biću ne skriva ni aktualna srpska politika.

Dapače, ona njom svesredno manipulira, a na političkoj razini se očituje i kao srbijansko svrstavnje uz prusko-ruski blok, odnosno svojevrsni gospodarsko-politički savez Rusije i EU nasuprot američkom savezu država koje svoju sigurnost bitno vežu uz NATO savez.

Kako se Hrvatska nalazi na jugoitočnom boku američkoga partnerskog saveza, a izravno graniči sa Srbijom i znatnim dijelom s Republikom Srpskom, našla se na otvorenom udaru nove velikosrpske politike, koja svoju strategiju pokušava izgraditi na obnovljenoj jugoslavenskoj komunističkoj paradigmi.

Slično, onako, samo sada u novim okolnostima, kao što je to uz pomoć četničkih organizacija u Srbiji i jugoslavenskih snaga, radio tijekom devedesetih godina ratnom agresijom na Hrvatsku i BiH nepovredljivi srbijanski vožd Slobodan Milošević.

Već je postalo dosadno godinama opetovati kako se Srbija miješa u hrvatske unutarnje poslove. Naime, Beograd ustrojstveno i financijski temeljito podupire profašistička četnička orgijanja, koja godinama po Hrvatskoj organizira Milorad Pupovac, inače jedan od navatrenijih promicatelja mržnje prema svakoj hrvatskoj državnosti.

Tom pročetničkom orijašu logističku i političku potporu pruža dobro organizirana hrvatska Orjuna, čija stajališta na Pupovčevim skupovima obično izriče Stjepan Mesić ili njegov "građanski" pandan Zoran Pusić.

Ovogodišnja proslova masovnoga pokolja i istrjebljenja Hrvata iz jugositočne Like, što su ga 1941. počinili Srbi uz pomoć talijanskih fašista, pokazala je da znatnim dijelom iza tog orgijanja stoji i aparat sadašnje hrvatske vlade, a poglavito Ministarstvo unutarnjih poslova, koje se nije usudilo zabraniti organizaciju proslave tog zločinačkoga pothvata.

Histerične reakcije Beograda na poništavanje komunističke presude kardinalu Alojziju Stepincu pokazju koliko Srbija još uvijek želi imati utjecaja u hrvatskom pravosuđu, dok reakcija na oslobađajuću presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u slučaju Branimira Glavaša očituje nastavak velikosrpske politike koja i na sadašnju Republiku Hrvatsku gleda jednakim očima kao i na svaki raniji pokušaj ostvarenja hrvatske državnosti.

Vrhunac histerije jest reakcija na podizanje i otkrivanje spomenika hrvatskom nacionalnom borcu Miru Barešiću, kojeg Srbija, ali i Crna Gora, poput bivše komunističke Jugoslavije smatraju teroristom. Naime, ova diplomatska reakcija Beograda i Podgorice na političkoj se razini podudara sa svojedobnom srbocrnogorskom agresijom na Hrvatsku i BiH, a samo zato što se hrvatski doživljaj Jugoslavije u slobodno očitovanoj volji hrvatskoga naroda razlikovao od doživljaja SFRJ u Srbiji i Crnoj Gori.

Naime, dok su Srbija i Crna Gora zbog velikosrpkih projekata imale povlašetni položaj u Brozovoj komunističkoj satrapiji, hrvatski je narod od 1945., do 1990. ali i od 1918. do 1941. svaku Jugoslaviju smatrao okupacijskom tvorevinom.

Komunistička Jugoslavija je uz to, bila teroristička držvna tvorba, koju su ustrojili pripadnici terorističke organizacije KPJ, a u skladu sa svojim temeljem vodili i terorističku politiku prema svakom hrvatskom neistomišljeniku. Zato su i počinili masovna zvjerstva nakon završetka Drugoga svjetskog rata, pritom istrijebivši preko pola milijuna Hrvata iz njihove vlastite zemlje.

U razdoblju od 1945. do 1990. nikad nisu prestala ubijanja hrvatskih političkih emigranata, što potvrđuje i činjenica da su snage te terorističke jugoslavenske držve likvidirale više hrvatskih emigranata, nego skupa sve zemlje bivšega sovjetskoga komunističkog bloka.

Veličanje takve države, čijim se reprezentativnim ubojicama, danas sudi u Muenchenu, nije samo cinično, nego u pitanje dovodi i cjelokupni proces pregovora o ulasku Srbije, ali i Crne Gore u Europsku uniju.

Srbijanska politika se ne može pomiriti s raspadom Jugoslavije, a u hrvatskom narodu je uvijek gledala pa i danas gleda glavnu otpornu snagu proti obnovi te nasilne i terorističke države, koja je bila okvir za ostvarenje svih velikosrpskih ciljeva.

Zato, bez obzira tko bio na vlasti, dokle god Hrvatska funkcionira kao samostalna država, ona će biti jednako predmet srpske mržnje i glavni neprijatelj Srbije, jer se samo uništenjem Hrvatske može realizirati velikosrpski projekt iz t. zv. Memorandum II.

Vučić-Pupovčeve operacije uz pomoć hrvatske Orjune imaju i svoje međunarodno pokriće. Naime, nakon pomirbe Erdogana i Putina (Moskve i Ankare) te mogućnosti nastavka izgradnje novog-staroga energetskog puta preko Turske, naglo je i preko noći na račun Hrvata u BiH sklopljen, pod pokroviteljstvom Europske unije, sporazuma između bošnjačkoga vođe Bakira Izetbegovića i predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika.

Tim su sporazumom podijeljena interesna područja između Turske i Rusije u Bosni i Hercegovni, a na bosanskohercegovačkoj razini Izetbegović je ovim sporazumom praktično priznao neovisan položaj Republici Srpskoj.

Ovim se diplomatsko-političkim činom pokušava s područja BiH izgurati Sjedinjene Države, što nakon bruxelleskoga pokroviteljstva nad sporazumom Dodik-Izetbegović, uz Rusiju i Tursku, očito odgovara i Europskoj uniji.

Sa već promijenjenom arhitekturom Europe s eventualno učvršćenim pozicijama neoosmanskih Turaka i putinovske Rusije u BiH otvara se cijeli niz budućih operacija protiv Hrvatske.

U jednoj od takvih operacija svom promidžbenom žestinom već sad sudjeluje, na čelu s četničkim vođama Aleksandrom Vučićem i Tomislavom Nikolićem Srbija, koja teritorijalnu utjelovljenost s Republikom Srpskom može imati samo onda kad zaposjedne i istočne dijelove Republike Hrvatske.

U tim velikosrpskim pothvatima, kao domaća politička snaga u Hrvatskoj, Srbiji zdušno pomažu i pripadnici hrvatske Orjune!

Ivan Svićušić