Ti uzastopni posjeti ruskih državnika Sloveniji, što su se pod neuvjerljivom izlikom pijeteta prema pogiblji ruskih zarobljenika na prijevoju Vršič izredali u posljednjih nekoliko godina, nisu nimalo slučajni.

Isto kao što Slovenija nije slučajno najveće hrvatsko grobište, jer je odmah do austrijske granice. A počelo je sa Slovencima davno, prije gotovo stotinu godina, kad su Karađorđevići odlučili priznati slovenski entitet (država SHS) za narod u zamjenu da postanu čvrsto zabravljena „zapadna jugoslovenska kapija“ kako Hrvati ne bi nikad mogli pobjeći iz srbočetničkog zagrljaja. I od tada do 2013. godine, kad je Republika Hrvatska primljena u članstvo EU-a, Slovenija i Slovenci su kao prignuti Srpsko-srbijanski vazali to činili s veseljem i zadovoljstvom. Je li slučajno ministar Unutarnjih poslova, velečasni Antun Korošec, dodao pištolj Puniši Račiću za atentat na prvake Hrvatske seljačke stranke u beogradskoj Narodnoj skupštini..........?

Nakon 1945. godine jednak je prijedlog Tito, i srpska bulumenta oko njega, ponudila slovenskim partijskim prvacima – s dodatnim zahtjevom da se najveći dio likvidacija Hrvata obavi upravo u Sloveniji. I slovenska su Partija i OZNA pripremile logistiku i lokacije za poratne pokolje nad Hrvatima, i ne samo logistiku. Tito se (kao prije njega Karađorđevići) dogovorio da Slovenija nastavi čuvati zapadne hrvatske granice kako Hrvati nikad ne bi „izašli“ na Zapad, a za uzvrat je Sloveniji dodijelio privilegirani gospodarski status kao i status prvog i najpouzadnijeg sluge. Na koji način je to funkcioniralo i nakon raspada Jugoslavije moglo se vidjeti kad je Republika Hrvatska pristupala Europskoj Uniji. Ili još prije za vrijeme tzv. srpsko-slovenskog rata kad su slovenski lovci i lovočuvari potjerali JNA iz Slovenije! Poštujući stare drugarske dogovore, Slovenija je činila sve kako Hrvatska ne bi nikad ušla u EU. Naravno, Milan Kučan i njihova partijska nomenklatura nisu „zvanično“ bili na vlasti, ali su preko svojih skojevaca upravljali svime, gospodarstvom, ljudima i dogovorima, kako što to čine i danas.

Zato nije nimalo čudno da u Titinoj Jugoslaviji slovenske glavešine imaju ključne uloge te da za SR Sloveniju vrijede nešto drugačija pravila. Unutar svih ondašnjih saveznih organa, Slovenija je imala svoj odsjek i provjereno svoje ljude/kadrove koji su se brinuli da Slovenija unutar Jugoslavije održi obećani privilegiran status. Posljednji od plejade okorjelih drugova danas je ostao drug Milan Kučan i on politički sabire sve one kidriče, ribičiće, kardelje, dolance, gorence, zemljariče... najtvrdokornije komunističke ubojice, ideologe i praktičare.

Njemu (Ras)putin dolazi u posjet koncem srpnja ove godine, i to treći put! I nije Srbija u ruskom srcu; u jugoistočnoj Europi to je Slovenija. Ništa Srbija Rusiji ne može ponuditi osim patetike i rakije, a toga (Ras)putin ima u izobilju kod kuće; ništa pa ni strateški položaj, jer od kad je Crna Gora jednom nogom u NATO-u do Srbije se može samo preko NATO-va teritorija i zračnog prostora. Kučan očito odrađuje drugarske dogovore dok su SSSR i SFRJ bile partijski saveznici, braća po ideologiji, i stara komunjara misli da ima što ponuditi (Ras)putinu. I to baš u trenutku kad ruskog Predsjednika u pristojnom svijetu nitko ne želi za gosta pa ni u prijateljskom posjetu, jer je nepoželjna osoba. Rusija je pod embargom i nitko ga nigdje ne poziva, samo oni što misle da mogu nešto istrgovati i ušićariti. Ruse posljednjih tri stotine godina muči izlaz na toplo more; karte su se od igranja izlizale i ostaje Slovenija, konkretno Piranski zaljev s izlazom na otvoreno more. Crna Gora je otišla put NATO-a i to je nezaustavljivo. Ruski status u Taurusu (Sirija) je neizvjestan, ovisi o raspletu sirijskog rata.

Putinov posjet ruskoj kapalici na Vršiču je farsa; lani je kapelicu posjetio ruski premijer Dmitri Medvjedev i to je isto tako bila uzaludna predstava nepostojećeg prijateljstva između Rusa i Slovenaca. Ovaj bi posjet (Ras)putina završio posjetom ljubljanskom groblju Žale na kome je nedavno podignut spomenik vojnicima Crvene armije poginulim na slovenskom teritoriju?! Ta dva naroda povezuje samo sovjetski um i boljševička ideologija, čak je i zajednička rusko-slovenska tvrtka Južni tok, osnovana 2011. izgubila svaki smisao, Rusi uskoro neće nikome trebati. Nema zajedničke povijesti, nema kulturološke komunikacije i ne postoji (ikakva) rusko-slovenska tradicija ili prijateljstvo; samo Piranski zaljev, tj. Savudrija, i želja slovenskih „ljevičara“ da na neki način omoguće Rusiji pristup na toplo more. I to baš u Tršćanski zaljev, u samo srce NATO-va akvatorija. Milan Kučan, kao nekad velečasni Antun Korošec, pokušava (Ras)putinu dodati pištolj; ocjenio je da je važno prvi izdati, a posljedice će plaćati drugi.

Ono što zapadne saveznike osobito zabrinjava su informacije prema kojima je slovenski ambasador pri NATO-u Jelko Kacin operativni organizator dolaska Vladimira Putinu u Sloveniju. Upravo zbog toga, ali i nekih ranijih aktivnosti, zapadni saveznici smatraju Kacina za najveći sigurnosni rizik u NATO savezu.

Nema bojazni: ne udaljuje se Slovenija od NATO-a. Ovim činom slovenski dužnosnici samo pokazuje koliko je sitna i mala njihova tarifa, koliko su jeftini i zaraženi sovjetskim umom. Nužnost lustracije i protjerivanje Kučanovih pionira i pionirki s plitičke scene je neminovno. Isti je slučaj i s Hrvatskom, istjerivanje boljševičkog uma i samoupravne prakse nerada i političke nakardanosti temeljene na natruhama Lenjinova i Staljinova učenja mora biti stalni politički cilj.

 

L. C.

Share
0