Hrvatska ne može krenuti naprijed dok iz svoga tkiva ne odstrani paralelni organizam čiji se rast i razvoj razvija i njeguje od Tuđmanove smrti, odnosno od dolaska Račana i crvenih kmera na vlast 2003. godine.

Za vrijeme jugoslavenske i srpsko-protuhrvatske vlade Zorana Milanovića se taj proces paralelnog društva, odnosno paralelnog svemira, pospješio i zapravo zgotovio. U prilog se tomu mogu navesti suprotstavljene grupacije u društvu, čija dioba odnosno diferencijacija nema smisla.

Društvo hrvatskih književnika pod tim imenom djeluje od osnutka 1900. do 1945., a potom opet od 1990. No, 2002. godine je osnovano jugoslavensko-srpsko Hrvatsko društvo pisaca. Obrnuto je s Hrvatskim novinarskim društvom koje je osnovano 1910., a njegova ideološki obojana i otvoreno protuhrvatska djelatnost kulminira dolaskom Aleksandra (Saše) Lekovića na čelo tog izvorno hrvatskog i državotvornog društva. Zato su 02. srpnja 2015. nacionalno svijesni i profesionalni novinari bili primorani osnovati društvo Hrvatski novinari i publicisti. Nadalje, Institut za društvena istraživanja u Zagrebu je osnovan 1964. godine, kao institut koji će širiti i produbljivati marksističku misao, a nasuprot njemu je 1991. osnovan Insitut Ivo Pilar, kao hrvatski i državotvorni institut. Uzgred, prvi je stvorio kurikularnu reformu, a s potonjim se nije ni posavjetovalo…

Zašto u Hrvatskoj postoje dva društva književnika? Zašto postoje dva novinarska društva? Zašto postoje dva instituta za društvena istraživanja? Hoćemo li uskoro imati dvojna veleposlanstva u stranim zemlja? Je li sljedeći korak dva predsjednika države, dva parlamenta, dva Vrhovna suda? Odgovor leži u Milanovićevu (bojnom) pokliču: “Mi ili oni!”. No, na koga misli Milanović kad kaže “Mi”? On misli na stare jugoslavenske kadrove koji se od Tuđmanovog doba infiltriraju u sve pore društva i u sve razine vlasti. On misli na one koji su s oduševljenjem prihvatili “pomirbu” te samo čekali “da krivousti odapne” pa da se počne ono što je počeo Račan, a nastavlja Milanović uz pomoć Josipovića, Mesića, Lončara i Pusić.

To se ogleda i u raspodjeli novčanih sredstava i potpora za sve udruge koje se bore za prava manjina, homoseksualaca, vjeverica i mandarina za vrijeme Zlatar-Violić i Šipuša, dok prohrvatske udruge nisu dobivale ni lipe. Ili pak u banalnoj činjenici da je glavni urednik Novog lista, Ivica Đikić, postao glavni urednik Pupovčevih Novosti? Kako je moguće da glavni urednik (formalno) hrvatskih dnevnih novina postaje glavnim urednikom srpskog manjinskog lista? Ili da su 40% bivše vlade činili Srbi, a manje ih je od 5% u ukupnom stanovništu? Bio bi zanimljiv pothvat izračunati koliko je Srba na mjesnim, lokalnim, gradskim i županijskim političkim funkcijama diljem Hrvatske, a koliko ih je u cjelokupnom službeničkom, odnosno činovničkom aparatu. Broj bi bio zaprepašćujući.

Također se treba zapitati zašto u SDP-u, od njihovih preko 35 000 članova nema, ili ima u apsurdno malom broju Muslimana, a zagovaraju politiku bratstva i jedinstva? Odgovor je jednostavan: četnici mrze Muslimane, zato i jesu toliki napadi na ministra Hasanbegovića. Njihov je koncept ostao isti od Kraljevine Jugoslavije: Hrvate, Slovence, Albance, Makedonce i Crnogorce podčiniti, a Muslimane istrijebiti. Ne treba zaboraviti da je u Srebrenici počinjen genocid, a genocid je namjera za istrjbljenjem jedne etničke skupine. Ta netrpeljivost prema Muslimanima je dokaz o naravi velikosrpskerpske partije i pupovaca; jugoslavenstvo, antifašizam, bratstvo i jedinstvo zaista jesu samo floskule.

Za usporedbu, Švedska će se vlada uskoro raspasti jer se saznalo da se u stranku zelenih (jedna od stranaka koalicije na vlasti) u protekle četiri godine infiltrirao velik broj muslimanskih ekstremista, a njihov je ministar stanovanja i urbanog razvoja Mehmet Kaplan nedavno viđen u društvu turskih muslimanskih ekstremista. Cijela je Švedska na nogama te su pokrenute brojne istrage i slijedi čišćenje od ekstremističkog kukolja. Jednako bi trebala postupiti Hrvatska, u koju se već 25 godina infiltriraju velikosrpski kadrovi s ciljem revitalizacije Jugoslavije u prvoj fazi, koja će se potom, na ovaj ili onaj način, preobraziti u Veliku Srbiju. Naravno, to se odnosi na sve Srbe koji naputak za “dejstvovanje” primaju iz Beograda, a ne na one koji Hrvatsku smatraju svojom domovinom.

Srbi imaju plan i koncept. Hrvati nemaju i dok ne uvide što im se pod nosom događa, i dalje će to nazivati teorijama urote i ekstremnim desničarenjem. Ni u jednoj državnoj tvorevini u povijesti nisu istodobno mogli supostojati paralelni svjetovi; kad-tad, jedan svijet prevagne.

 

Mila Marušić  

Share
0