U odjeku Milanovićeve pobjede na unutarstranačkim izborima za predsjednika SDP-a mogli su se čuti komentari olakšanja, koji su mahom dolazili s desnog političkog spektra u Hrvatskoj. Između dva zla, mnogi misle kako je Milanović manje zlo i to obrazlažu činjenicama iz Milanovićeve agresivne i deklarirane politike podjela na MI i ONI.

Tome još treba pridodati analizu Milanovićevog mentalnog psihofizičkog razarajućeg stanja, njegov niz gubitničkih utakmica i predviđanja kako će se takav niz logično nastaviti i nadalje. Razorna Milanovićeva politika podjela na MI i ONI neminovno će se reflektirati i na unutarstranačke odnose u SDP-u i razvidno je da dolazi do ozbiljnih podjela na MI koji su uz Milanovića i ONI koji su stali uz Zlatka Komadinu. Sve te činjenice mogle bi rasteretiti i učvrstiti odnose unutar saveza Domoljubne koalicije i Mosta, jer onaj koji je razbijao Most i Domoljubnu koaliciju ostaje neprikosnoveni vladar hrvatske ljevice. Osobno sam navijao za takav izbor u SDP-u upravo iz gore navedenih razloga, kao i zbog simpatija koje su određene osobe iz Mosta pokazivali prema Zlatku Komadini i njegovom mentoru Ivi Josipoviću.

Ipak, upozorenja od opasnosti „crvenog vilajeta“ ne će biti na odmet kada malo pažljivije analiziramo koji su pravi razlozi Milanovićeve pobjede i kako je Milanović do te pobjede došao iz totalno gubitničke pozicije. Više je nego razvidno da Milanović gospodari SDP-ovom političkom infrastrukturom, činjenica je kako je za njega glasovalo više od 10 tisuća uhljeba koje je zaposlio u prošlom mandatu i koji su mu zahvalili svojim glasom i bezrezervnom podrškom.

Za ovako pragmatičnu analizu i nije potrebna neka osobita pamet, ali kada zagrebemo malo dublje ispod površine vidjet ćemo kome zapravo Milanović može zahvaliti svoju pobjedu. Potpuno je jasno da Milanović još uvijek ima snažne poluge u medijima, u represivnom aparatu, u vladajućim strukturama u kojima je ostavio svoje trojanske konje, u vladajućim strukturama koje su se zaljepile za kmerske kadrove kao muha na onu stvar! Potpuno je jasno da poražena kmerska politika ima snažan utjecaj na HNB, na lobističke centre moći, na krugove krupnog kapitala, ima podršku uvozničkog lobija i svih onih struktura koji idu logikom „što lošije u Hrvatskoj to bolje za nas“. Razvidna je i velikosrpska potpora Milanoviću koja želi kontinuitet njegove odnarođene politike, kontinuitet guranja Hrvatske u neke nove regijonske asocijacije gdje bi Srbija imala toliko željenu dominaciju nad Hrvatskom i prostorom cijele bivše Jugoslavije.

Iz ovoga se može izvući zaključak o tome tko zapravo vlada Hrvatskom, hrvatskim političkim zbivanjima nakon relativne pobjede Domoljubne koalicije na zadnjim izborima. I zbog toga je potrebno UPOZORENJE OD CRVENE OPASNOSTI!

Ako se nominalno vladajuće strukture na čelu s premijerom Oreškovićem brzo ne osvijeste i ako ne prestanu s unutarnjom borbom za osobne političke statuse i ako dobro ne razmisle o konceptu i programu HDZ-ove „domovinske sigurnosti“, vrlo brzo doći će vrijeme da svi zajedno pakiraju kofere uz pjesmu „Plesali smo jedno ljeto“!

Imenovanje gospodina Markića za ravnatelja SOA-e nije i ne će biti upitno ako se prihvati HDZ-ov koncept „domovinske sigurnosti“, ne će biti upitno ako se uspostavi neovisni građanski nadzor i saborsko istražno povjerenstvo za kontrolu rada obavještajnog sustava. Ne će biti upitno Markićevo imenovanje ako se rasčiste sve afere i moguća kaznena djela zloporabe obavještajnog aparata u političke svrhe jedne partije u prošlom mandatu. Ali ako je gospodin Markić zadužen baciti na sve još jedan debeli sloj prašine legitimno je upitati se tko je on, tko ga gura i koja mu je uloga? Ako je on u međunarodnim aktivnostima koje je obavljao, pomagao Vesni Pusić u antihrvatskim djelatnostima stvar dobiva sasvim drugu težinu?

To pitanje je još legitimnije u ozračju slučaja Šešelj, u spoznaji kako je interes nekih značajnih država Europe što brži ulazak Srbije u EU, a osobito je važno što neki važni međunarodni čimbenici žele ponovnu dominaciju Beograda na prostorima bivše Jugoslavije. Analizirajući geopolitička promišljanja Zbigniewa Brzezinskog, najistaknutijeg geostratega ovog vremena, došao sam do njegovih prorčanskih prognoza o jačanju utjecaja Francuske na geopolitička zbivanja u istočnoj Europi, poglavito nakon ujedinjenja dvije Njemačke . Ujedinjenjem Njemačke, Francuska je izgubila položaj ravnopravnog partnera u partnerstvu s Njemačkom, Njemačka je osnažila i postala supersila čvrsto naslonjana na interese SAD-a i u tim prilikama Francuska želi ojačati svoj utjecaj koji je usko vezan uz geostrateške interese Rusije. Kada u tom svjetlu promatramo suca Antonettija, Miteranovog učenika, Francuza, arbitra na Haškom sudu, kada u taj okvir stavimo sve one koji su odmagali Hrvatskoj na tom sudištu uključujući i domaće veleizdajnike, onda doista moramo biti spremni na CRVENO UPOZORENJE i nove ugroze koje prijete Hrvatskoj. Nažalost, ljubitelji bivše Juge i zagovornici neke nove Juge uporno po bijelom svijetu objašnjavaju i žele dokazati da je Hrvatska „slučajna država“, kako je to samo jedan privremeni eksperiment i uporno Hrvatsku guraju u interesnu sferu srpsko-ruskog utjecaja.

Kada to sve stavimo u kontekst nedavnih političkih zbivanja postaje nam jasnije zbog čega je donešen zakon „Lex Perković“, zbog čega su namjerno narušeni odnosi s Njemačkom i SAD-om, zbog čega je namjerno devastirana naša poljoprivreda i ukupna ekonomije, zašto još uvijek nemamo Pelješki most, zbog čega su urušavani svi nosivi stupovi hrvatske državnosti? Odnarođeni su silom Hrvatsku prikazivali kao jedan privremeni eksperiment, kao državu koja nije sposobna biti članicom ekskluzivnog društva, kao državu koja može funkcionirati jedino u nekoj bivšoj ili budućoj Jugoslaviji. Blateći Hrvatsku, istovremeno su jačali političke i ekonomske odnose sa Srbijom, a Miloradu Dodiku u RS-u su svirali klavir rugajući se Srebrenici i genocidu na kojemu je nastala ta tvorevina.

UPOZORENJE!!! CRVENA OPASNOST ZA CIJELU ZEMLJU odnosi se prvenstveno na naše političke lidere, osobito na predsjednika hrvatske vlade Tima Oreškovića koji bi s dubokim razumijevanjem morao početi promišljati politiku domovinske sigurnosti i birati kadrove po izraelskom modelu. Morao bi biti svjestan činjenice kako snažna grupa EU parlamentaraca donosi zakon o osudi komunističkog totalitarnog režima, mora postati svjestan da će isti takav hrvatski zakon morati poslati u saborsku proceduru. Koliko god bježao od toga morat će se sudariti sa svjetonazorima i ideologijama koje su štetne za Hrvatsku.Posljedica toga bit će neminovno potpuno novo kadroviranje koje nema veze s komunističkom ideologijom što je danas slučaj kada se u Vladu guraju i bivaju primljeni baš takvi kmerski kadrovi. Orešković mora biti svjestan jačanja četništva u Hrvatskoj, jačanja tih tendencija projugoslavenskih snaga i jačanja opasnosti od novih hladnoratovskih podjela.

Po mišljenju Zbigniewa Brezezinskog, približavanje SAD-a Rusiji, američko osnaživanje Rusije u demokratskim promjenama, iskreni pokušaj partnerskog odnosa s Rusijom nije uspio zbog znakovitog razloga. Ne može Rusija završiti svoju tranziciju ako još uvijek u Moskvi stoji Lenjinov mauzolej, ako su u vladajućim strukturama još uvijek KGB-ovci i ortodoksni komunisti koji razmišljaju na način; ako je jednom Rusija bila svjetki imperij može to ponovo biti. Ista je stvar i s bivšim ruskim republikama, a zorni primjer je Bjeloruska Lukašenkova komunistička diktatura.

Imamo li mi Titov mauzolej u Beogradu, imamo li ga u Kumrovcu? Imamo li mi komunističke kadrove u svim strukturama društva? Dokle god lijeve političke elite budu razmišljale da se dvije Jugoslavije mogu ponoviti kao povijesna nužnost, dok god budu po svijetu širili vijest o „slučajnoj državi“, ili fašizaciji Hrvatske, ne ćemo imati istinske i snažne prijatelju u Njemačkoj i SAD-u. Obračun s komunizmom je posao za naše dvorište, to je naš zadatak i nitko nam ga ne može nametnuti ni pomoći, ako to ne riješimo sami. Međunarodna zajednica pomogla nam je pri osmostaljivanju, priznao nas je cijeli svijet, ohrabrili su nas u jačanju demokracije i parlamentarizma, primili su nas u ekskluzivna društva EU i NATO! Ali ne mogu umjesto nas mijenjati našu vlastitu svijest i potrebu za raščišćavanjem komunističke zločinačke prošlosti. Ne mogu oni promijeniti naše ideologije, ne mogu oni srušiti komunističke nomenklature! To je stvar naše unutarnje mentalne higijene, našeg htijenja, naše zrelosti. Gdje god na svijetu su slične stvari pokušali promijeniti silom, mahom su ti pokušaji završili neuspjehom kao u Afganistanu, Iraku ili nekim drugim državama.

Jučerašnja hrvatska premijer filma Jakova Sedlara, Jasenovac-istina daje nam vjetar u leđa raskrstiti i osuditi komunističke zločine i mitove koji su duboko opterećivali hrvatski narod stavljajući nas na temelju laži u užasan položaj genocidnog naroda.U prepunoj dvorani kina Europa okupio se reprezentativni broj gledatelja. Veleposlanica Izraela u Republici Hrvatskoj primljena je neizmjerno toplom dobrodošlicom, biskup Košić dobio je gromoglasan aplauz, a ministar Hasanbegović dočekan je pet minutnim ovacijama. Kad bi na tom reprezentativnom uzorku posjetitelja napravili anketu, a napravio sam blitz anketu s dvadesetak ljudi, ne bi došli do ni jednog posjetitelja koji ne bi osudio zločine Pavelićevog režima bez zadrške. Osuda na temelju dokumentarnih povijesnih činjenica koje su jučer prikazane, osuda na temelju duboko kršćanskog osjećaja žala za svakom žrtvom. Naravno, nisam uspio doći do Slavka Goldsteina, Branimira Pofuka, Zorrana Pusića i Drage Pilsla, nisam se ni trudio, jer njihovi odgovori su poznati. Oni sada oštre pera i pišu kolumne o „ustaškim gujama“ koje će odaslati širom svijeta. S njima moramo rasčistiti, jer o od njihove katarze nema ni „k“.

Kako ćemo rasčistiti taj dio povijesti? Lustracijom!

U Hrvatskoj više ni jedno imenovanje ne bi smjelo biti plod političkog prepucavanja ili revanšizma već sve mora biti promišljeno, duboko u skladu s nacionalnim interesima Domovine. Svakako, nacionalni interes Domovine je i razčišćavanje i suočavanje s komunističkim zločinima, komunističkom prošlošću, s komunističkim kadrovima, ali to Milanović ne priznaje i nikada oko toga ne će postići suglasje s demokrščanima. Ukoliko bi to priznao izgubio bi politički temelj, izgubio bi svoju platformu, izgubio bi glasače i zbog tog politikantskog, partijskog interesa radje gura Hrvatsku u provaliju.

I Milanović i Komadina su podjednako opasni, ali Milanović je već po ustaljenoj antihrvatskoj špranci odradio veliki dio posla uvjeriti međunarodne čimbenike da je Hrvatska eksperiment, da je „slučajna država“! Zbog toga zvonimo na UPOZORENJE OD CRVENE OPASNOSTI!

 

Kazimir Mikašek-Kazo

Share
0