Logo

Antifašistički bukači nametnuli su u javnosti tzv. politički korektan govor pa ako netko želi doći u javni prostor, mora prema želji i zahtjevu tih nekrofila najprije pljunuti na NDH, a osobito na ustaše, posuti se pepelom i ispovjediti taj nekrofilski antifašizam kao vlastiti stav.

Žalosno je to što takav podanički odnos prema tim nekrofilskim antifašistima uočavamo i kod nekih nacionalnih, državotvornih ili domoljubnim povjesničara. Nadam se da će hrvatski povjesničari i svi državotvorni Hrvati odbaciti takvu podvalu nekrofilskih antifašista i ponosno isticati da je temelj RH Domovinski rat, a ne njihov nekrofilski antifašizam.

Povod ovome članku jest nezdravi odnos današnjih suvremenika prema našoj prošlosti koja je u XX. stoljeću bila podijeljena na ustaše i partizane. Kad govorim o ustašama i partizanima, onda govorim o istovremenim prošlim pojavama i skupinama ljudi koje bi uistinu trebali biti dio povijesti, a nikako dio hrvatske sadašnjosti ni budućnosti. Podpuno je pogrešan govor o tim dvjema skupinama kada se uspoređuje bilo jednu, bilo drugu s današnjim demokratskim uređenjem Republike Hrvatske ili s bilo kojim njezinim dijelom. O ustašama i partizanima ispravno je govoriti samo u povijesnom okolju, a to znači da o njima najmjerodavnije mogu govoriti povjesničari. Kad se u taj govoru upuštaju političari, onda se to često svodi na šarlatanstvo.

Važne su samo činjenice

Želimo li o bilo čemu mjerodavno govoriti, potrebno je najprije utvrditi činjenice. Dosadašnjim povjesničkim istraživanjem mnoge su nam činjenice danas poznate, pa na temelju toga možemo donijeti i neke zaključke. Dakle koje su to činjenice o kojima ovisi naša prosudba?

U sklopu istraživanja koje je na temelju ugovora između Državnog odvjetništva Republike Hrvatske i Hrvatskoga državnog arhiva od 2007. do 2009. vodio dr. Josip Jurčević popisano je 1517 prikrivenih mnoštvenih stratišta i grobišta, a na temelju drugih istraživanja poznato je još daljnjih 155 grobišta, što sveukupno iznosi 1672 prikrivena mnoštvena stratišta i grobišta. Odgovorni za ta grobišta su u 89 posto jugoslavenske komunističke vlasti, a samo u 0,13 posto vlasti Nezavisne Države Hrvatske. Za preostale postotke odgovorni su drugi ratni čimbenici ili je do danas ostao nepoznat uzročnik, odnosno počinitelj. Sve te skupne podatke pojedinačno i raščlanjeno podkrijepljuje Josip Jurčević u svojoj knjizi “Prikrivena stratišta i grobišta jugoslavenskih komunističkih zločina” (Zagreb, 2012.). Iz ovih se podataka nameće nedvosmisleni zaključak da su jugoslavenske komunističke vlasti, bilo kao partizani za vrijeme rata, bilo kao pojedina tijela vlasti nakon rata, djelovale zločinački. Odnos zločinačkoga djelovanja tih dviju vojski, tj. partizana i ustaša je neusporediv. No, ako na temelju 0,13 posto mnoštvenih grobišta već i netko govori da su ustaše zločinačka vojska, koliko bi onda trebalo na temelju 89 posto grobišta naglašavati i nikada se ne umoriti govoreći da su partizani i komunisti zločinačka vojska i zločinci! Unatoč toj neusporedivosti u činjenju zločina, u hrvatskome se javnom govoru još uvijek nameće potreba, želi li se biti politički korektan govornik, da uz svako spominjanje riječi ustaša treba prilijepiti pridjev zločinački. A to nije slučaj kad se spominju partizani!

Kad je riječ o ustašama i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj koja je stvorena njihovom zaslugom, onda njihovi današnji protivnici, koji se još uvijek bore protiv njih, ističu uglavnom tri ili četiri neprihvatljive činjenice; to su totalitaristička vlast, tzv. rasni zakoni, logor Jasenovac i “prodaja” Dalmacije. Istina jest da su sve te činjenice negativno obilježene i kao takve nisu poželjne da se ponove i da ponovno zažive. No, treba ih promatrati u okolju i nikako ih uspoređivati s današnjim dostignutim standardima političkoga i društvenoga života. U to vrijeme malo je država imalo demokratsko uređenje, a u samom ratu da i ne govorimo, a sama se Hrvatska izvukla iz monarhičkoga uređenja kojim je stoljećima bila okovana. Štoviše, totalitarističke vlasti postojale su u Europi i nakon Drugoga svjetskog rata, pa je i sam hrvatski narod bio prisiljen živjeti u totalitarizmu jugoslavenske komunističke vrhuške. Dok totalitaristička vlast za vrijeme rata ima neko praktično opravdanje, takva vlast nakon rata nema ama baš nikakva opravdanja. No, unatoč tome, današnjim borcima (“povjesničarima”, lijevim političarima, aktivistima vladinih nevladinih udruga…) totalitaristička vlast Nezavisne Državne Hrvatske nema nikakvog opravdanja i ne može se prihvatiti, dok im je komunistički totalitarizam sasvim u redu. Čudno!

Kad je riječ o tzv. rasnim zakonima onda treba sasvim jasno reći dvije stvari. Prvo, radi se o prvorazrednome podmetanju, jer se radi o zakonskim odredbama, a ne o zakonima. Ako je netko stradao na temelju tih odredaba, njemu je svejedno koji je bio pravni temelj toga, ali nije svejedno danas nama radi utvrđivanja pune istine i radi duhovnoga zdravlja cijeloga hrvatskoga naroda, jesu li za vrijeme rata doneseni zakoni ili samo odredbe. Jer kad se radi o zakonima, njih redovito donosi državni parlament, odnosno u našem slučaju Hrvatski državni sabor, koji je predstavničko tijelo cijeloga hrvatskoga naroda, pa preko Sabora legitimitet zakonima daje cijeli narod. Pogrješnim isticanjem da su u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bili doneseni i vrijedili rasni zakoni javnosti se poručuje da je hrvatski narod preko svoga predstavničkoga tijela donio te zakone, pa je cijeli narod kriv zbog posljedica koje su oni izazvali. No istina je ta da se radi samo o zakonskim odredbama koje je donijela izvršna vlast i to u vrijeme kad Hrvatski državni sabor nije zasjedao. U pravničkom govoru, odredba je niže razine od zakona. Radi se zapravo o trima odredbama koje se sastoje od pet, sedam ili osam članaka. To su odredbe o državljanstvu, o rasnoj pripadnosti i o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskoga naroda, proglašene 30. travnja 1941. Kao što svaka izvršna vlast može pogriješiti, tako je očito i tadašnja izvršna vlast pogriješila proglašenjem takvih odredaba. No, to ne znači da zbog toga treba ukinuti i državu kao takvu, kako to trajno u hrvatskome društvu promiču politički jugoslaveni. Tim više što na temelju tih odredaba nitko nije trebao stradati samo zato jer je Židov ili Cigan (Rom). Drugo, te zakonske odredbe nisu proizvod hrvatskoga uma i hrvatskih ljudi, već proizvod nužnog usklađivanja s tada važećim zakonodavstvom savezničkih država: Njemačkom, Italijom, Mađarskom i Slovačkom, dakako na prvom mjestu s Njemačkom. Isto tako treba reći da su te hrvatske zakonske odredbe bile mnogo blaže od njemačkih, što nije beznačajno jer to pokazuje odnos hrvatske vlasti prema tom pitanju. A ono što je najvažnije, treba reći da je hrvatska vlast pred kraj rata, kad je vidjela da joj glavna saveznica gubi rat, sama ukinula te zakonske odredbe. Da je bila uvjerena u ispravnost tih odredaba, zasigurno da ih ne bi ukinula. No, pitanje svih pitanja jest to, zašto je europska javnost, a onda i hrvatska u to vrijeme imala takvu percepciju Židova i Roma da je protiv njih morala donositi tako neljudske zakonske odredbe. Želi li se bilo koji povjesničar ozbiljno pozabaviti tim pitanjem, ne će mu biti dovoljno proučavati samo te zakonske odredbe, i ponavljati ih poput papige, jer one su tek posljedica nekih prijašnjih događanja koje treba dovesti u međusobni sklad. Budući da su formalnosti u zakonodavnom području jako bitne, možemo s ponosom danas reći da Nezavisna Država Hrvatska nakon 3. svibnja 1945. nije više imala rasnih zakonskih odredaba. Premda je to stanje trajalo samo nekoliko dana, ono je od izuzetne važnosti, jer ponovno pokazuje kakav su odnos hrvatske vlasti imale prema tom pitanju. Nasuprot tih zakonskih odredaba koje su za svaku osudu, pa su ih ukidanjem osudile i same hrvatske vlasti, postoji jugoslavensko partizanska i komunistička ideologija zatiranja klasnoga neprijatelja. Svatko tko se usprotivio ili se tek mogao usprotiviti njihovoj komunističkoj diktaturi, bio je prozvan fašistom kako bi ga se moglo bez ikakvih posljedica satrti. Hrvatski povjesničar mr. Mladen Ivezić je u svojoj najnovijoj knjizi “Ratni zločinac Tito” (Zagreb, 2015.) nedvojbeno pokazao kako je partizansko-komunističko zakonodavstvo bilo zločinačko, kako je ZAVNOH svojom odlukom od 18. svibnja 1944. kodificirao genocid, koji su nakon toga jugoslavenski partizani izvršili nad hrvatskim narodom.

Popis od 83 tisuće žrtava u Jasenovcu lažan je

O sabirnome i radnome logoru Jasenovac mnogo je knjiga i rasprava napisano. Nasuprot velikosrpskim širiteljima mita o Jasenovcu, posljednjih su godina hrvatski povjesničari i zaljubljenici u povjesnicu počeli intenzivno proučavati taj logor. Ono što se hrvatskoj javnosti uporno krilo, jest to da je taj logor imao svoje dugo trajanje, ne samo četiri ratne godine, već i šest poslijeratnih godina, sve do 1951. godine. Za sustavna i mnoštvena ubojstva za vrijeme rata, dakle, dok je taj logor bio pod nadzorom hrvatskih vlasti, nema nikakvih dokaza. Naprotiv, kad je nakon prevrata upravu nad logorom preuzela partizanska i jugoslavenska komunistička vlast, taj logor postaje mjesto mnoštvenoga stradanja hrvatskih domoljuba koji su u njemu završili svoj križni put. Uz sva moguća novčana sredstva i političku potporu, jugoslavenske vlasti nisu, osim krivotvorenih snimaka, javnosti predočile nedvojbeni dokaz mnoštvenoga stradanja u Jasenovcu za vrijeme Drugoga svjetskoga rata. Popis navodnih žrtava jasenovačkoga logora od oko 83 tisuće nastao je na temelju krivotvorenoga popisa ratnih žrtava Saveznoga zavoda za statistiku Jugoslavije iz 1964. godine, a još točnije, na temelju velikosrpskoga promičbenoga antihrvatskoga ‘Spiska žrtava rata’. Nekoliko stotina dokaza o krivotvorenosti Popisa iz 1964. objavio je u nizu svojih članaka u Hrvatskom tjedniku mladi znanstvenik Nikola Banić. Nasuprot jugoslavenskome i velikosrpskome mitu o Jasenovcu kao strašnome mjestu zatiranja ljudi, a bez stvarnih dokaza, postoje mnoga sada već poznata grobišta koja su jugoslavenski partizani i komunisti napunili Hrvatima. Svjetlopise tih grobišta svatko može lako dohvatiti na omrežju (npr. Jazovka, Barbarin rov, Kočevski Rog).

Što je istina o tzv. prodaji Dalmacije

Četvrta jugoslavenska propagandistička obtužba Pavelića i preko njega cijele Nezavisne Države Hrvatske jest ta da je Talijanima prodao Istru i Dalmaciju s otocima. Kod toga se prešućuju činjenice i pravi uzročnici, odnosno krivci takve politike, a da bi se prikrila neka druga pogubna politika za hrvatski narod i državu Hrvatsku. Naime, kako svi tako i taj događaj ima svoju daljnju i bližu pretpovijest. Hrvatski narod koji je s banom Josipom Jelačićem suzbio mađarski prevrat 1848. godine, zamjerio se velikobritanskoj politici koja je nizom prevrata htjela promijeniti sliku Europe i njome zagospodariti. Jednu od prilika da se osvete Hrvatima za to Britanci su dobili za vrijeme Prvoga svjetskoga rata. Želeći pridobiti Italiju na svoju stranu, Londonskim ugovorom, potpisanim 26. travnja 1915., obećali su zajedno sa saveznicima (Francuskom i Rusijom) nagraditi Italiju hrvatskim priobaljem i otocima. Istim su ugovorom Srbiji obećali dati Bosnu i Hercegovinu, preostali dio južne Hrvatske i istočnu Hrvatsku. Dakle, prvu trgovinu s hrvatskim ozemljem učinili su Britanci, koji su do dana današnjega hrvatskim jugoslavenima poželjni politički sugovornik. Slijedom tog ugovora Kraljevina SHS i Kraljevina Italija podpisale su 12. studenoga 1920. u Rapallu, gradiću blizu Genove, Rapalski ugovor, prema kojem Italiji pripada Istra (osim općine Kastav), grad Zadar, otoci Cres, Lošinj, Lastovo i Palagruža, a stvorena je i Slobodna Država Rijeka. Takvo zaposjednuće hrvatske obale i otoka traje cijelo međuratno razdoblje. Proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941. mlada hrvatska vlast nije imala ni izvorne snage ni međunarodne podpore da bi mijenjala zatečeno stanje. Štoviše, pritisnuta uvjetovanjima jačih morala je popustiti i Italiji prepustiti i više ozemlja i mora nego li je do tada imala (Rimski ugovori od 18. svibnja 1941.). Svakom realnom političaru i pismenom čovjeku jasno je da se tu radi o prisili kojoj je hrvatska vlast podlegla i morala podleći radi vlastitoga kakvog-takvog preživljavanja, a ne o slobodnom izboru i slobodnoj odluci. No, prljava igra talijanske vlade razbila se o glavu najprije njoj samoj, jer je Italija već 8. rujna 1943. izgubila rat – kapitulirala je. Već sutradan, 9. rujna 1943., hrvatski poglavnik Pavelić proglašava ništetnost Rimskih ugovora, koji zbog nepoštivanja talijanske strane nisu nikada u podpunosti zaživjeli. Dnevni je tisak 10. rujna objavio državnopravnu odluku o uspostavi hrvatske vlasti nad svim hrvatskim ozemljem i morem. Boreći se, ne samo za vlast već i za drugu državu na hrvatskom ozemlju, partizanski je ZAVNOH tek 20. rujna 1943. donio odluku o priključenju dotada zauzetih područja matici Hrvatskoj. Dakle, tzv. prodaja Istre i Dalmacije Talijanima bio je kratkotrajni čin, uvjetovan proklamiranim novim europskim poredkom (usp. današnji novi svjetski poredak!), koji je od strane hrvatske vlasti i poništen. Za razliku tome, nova kvislinška tvorevina, komunistička Jugoslavija trajno je od hrvatske države otuđila njezine povijesne dijelove – hrvatsku Boku Kotorsku, dio Srijema, dio Međimurja i dio koji je pripao Bosni i Hercegovini. Osim toga, na vraćena područja Dalmacije i Istre sustavno su poslije rata naseljavali nehrvatski živalj, kako bi destabilizirali to područje, a zapravo su ga okupirali za velikosrpsku politiku. Kritičari Nezavisne Države Hrvatske, a apologeti Jugoslavije, ne žele o tim povijesnim datostima raspravljati u povijesnome okolju i imenovati stvarne uzročnike i stvarne posljedice pojedinih odluka i čina. Isto tako, oni uopće ne žale zbog trajnoga gubitka hrvatskoga ozemlja, jer je valjda manji zločin i manje veleizdajstvo vlastito ozemlje dragovoljno darovati susjednim slavenskim narodima, nego u ratnoj nužnosti prepustiti ga romanskim Talijanima.

Dakle, kad usporedimo činjenice koje ukazuju na narav kako hrvatske vlasti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, tako i jugoslavenske vlasti za vrijeme Drugoga svjetskoga rata i nakon rata, onda vidimo da se radi o neusporedivim stvarnostima. Nema nikakve dvojbe da su jugoslavenske vlasti ogrezle u zločinu, a hrvatski dio te vlasti i u veleizdajstvu. Zločinačkom su ideologijom stvorile svoju državnu tvorevinu, zločinom su ju održavale i zločinom su je pokušale spasiti da ne nestane. ― 3. Bogu hvala, sve je to prošlost! Kratkotrajna epizoda hrvatskoga naroda da živi u vlastitoj državi za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, te jugoslavenska zločinačka ideologija pojave su prošlosti. No, začuđuje odnos današnjih suvremenika prema tim povijesnim datostima i to onih suvremenika od kojih se očekuje da su im te datosti poznate. Mislim ponajprije na povjesničare, i to, uvjetno rečene, lijeve i desne povjesničare, odnosno točnije rečeno, anacionalne i nacionalne povjesničare. Anacionalni su povjesničari politički jugoslaveni, a nacionalni povjesničari su Hrvati.

Anacionalni povjesničari ili jugoslaveni su ponajprije oni koji su stasali na zagrebačkome Filozofskom fakultetu i nisu se u ideološkom smislu odmaknuli od svojih jugoslavenskih učitelja i mentora (npr. Klasić). Oni se trajno spotiču o gore navedene pojavnosti u svezi s Nezavisnom Državnom Hrvatskom, ali nimalo im ne smetaju također gore navedene pojavnosti u svezi s jugoslavenskim partizanima i komunistima. To je samo znak da im u stvarnosti ne smetaju te pojavnosti, već hrvatska država kao takva. Oni su u tom smislu sluge velikosrpske, zapravo velikobritanske politike kojoj smeta svaka hrvatska državnost jer ih ometa u njihovim geostrateškim pokušajima ovladavanja hrvatskim prostorom koji im je bitan za ovladavanje širim euroazijskim područjem. Stoga, ti povjesničari zapravo i nisu povjesničari, već sluge političara, politikanti ili “povjesničari” (dakle, u navodnicima). Oni danas, nakon 25 godina postojanja hrvatske države žale za svojom propalom Jugoslavijom i uporno rade na tome da ju na ovaj ili onaj način ponovno uspostave, unatoč svim njezinim zločinima, koje je osudilo i Vijeće Europe rezolucijom 1481 iz 2006. godine. Kako bi skrili svoj prave ciljeve, uporno ističu da su oni antifašisti, što im slobodno neka bude, ali je problem u tome kad lažu da je Republika Hrvatska nastala na tom njihovom antifašizmu, i kad prisiljavaju i današnje nacionalne i državotvorne povjesničare da se očituju kao antifašisti.

Žalostan je podanički odnos domoljubnih povjesničara prema anacionalnim

Republika Hrvatska uistinu je nastala na antifašističkoj borbi hrvatskih branitelja protiv srpsko-crnogorskih napadača, kako je to lijepo istaknuo akademik Josip Pečarić u naslovu svoje knjige ‘Živjela nam antifašistička tj. braniteljska Hrvatska’ (Zagreb, 2015.). No, svakom pismenome Hrvatu i Hrvatici jasno je da antifašistički bukači ne misle da je to temelj njihova antifašizma. Oni se pozivaju na antifašizam komunističkoga zločinca i samodršca Josipa Broza, samozvanoga Tito. Dakle, oni iz ropotarnice povijesti izvlače nešto što bi u toj povijesti trebalo ostati, a oni to poput mrtvaca pokušavaju oživjeti. Ti su antifašisti zapravo bolesni ljubitelji mrtvaca – nekrofili.

Neka im bude i to, ako baš takvi žele biti! Živimo u demokraciji, pa svatko može biti ono što želi! No, problem je u tomu što svoju nekrofiliju nameću i drugima. Posljednjih 15 godina nametnuli su u javnosti tzv. politički korektan govor pa ako netko želi doći u javni prostor, mora prema želji i zahtjevu tih nekrofila najprije pljunuti na Nezavisnu Državu Hrvatsku, a osobito na ustaše, posuti se pepelom i ispovjediti taj nekrofilski antifašizam kao vlastiti stav. Žalosno je to što takav podanički odnos prema tim nekrofilskim antifašistima uočavamo i kod nekih, nacionalnih, državotvornih ili domoljubnih povjesničara. Nadam se da je to ipak samo jedno prijelazno razdoblje u kojem će hrvatski povjesničari i svi državotvorni Hrvati odbaciti takvu podvalu nekrofilskih antifašista i ponosno isticati da je temelj Republike Hrvatske obrambeno-oslobodilački Domovinski rat, a ne njihov nekrofilski antifašizam.

[Urednički izdvojeni i istaknuti tekstovi]

Kad usporedimo činjenice koje ukazuju na narav kako hrvatske vlasti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, tako i jugoslavenske vlasti za vrijeme Drugoga svjetskoga rata i nakon rata, onda vidimo da se radi o neusporedivim stvarnostima. Nema nikakve dvojbe da su jugoslavenske vlasti ogrezle u zločinu, a hrvatski dio te vlasti i u veleizdajstvu. Zločinačkom su ideologijom stvorile svoju državnu tvorevinu, zločinom su ju održavale i zločinom su je pokušale spasiti da ne nestane.

Četiri ključne istine o ND Hrvatskoj i ustašama koje se prešućuju

  1. Masovne grobnice. Istraživanjem je utvrđeno da postoje 1672 prikrivena masovna stratišta i grobišta. Za 89 posto njih odgovorne su jugoslavenske i komunističke vlasti, a samo u 0,13 posto vlasti ND Hrvatske.

  2. Rasni zakoni. Tzv. rasni zakoni ND Hrvatske nisu zakoni, nego zakonske odredbe. ND Hrvatska je sama i ukinula te zakonske odredbe. Nasuprot njima, postojala je jugoslavensko-partizanska i komunistička ideologija zatiranja klasnoga neprijatelja.

  3. Jasenovac. Za sabirni i radni logor Jasenovac nedvojbeno je dokazano da je trajao do 1951. godine. Ne postoji nedvojben dokaz za sustavna i masovna ubojstva dok je logor bio pod nadzorom hrvatskih vlasti, a postoje dokazi za masovna stradanja hrvatskih domoljuba kad je upravu nad logorom preuzela partizanska i jugoslavenska komunistička vlast. Popis navodnih žrtava jasenovačkoga logora od oko 83 tisuće nastao je na temelju krivotvorenih velikosrpskih popisa.

  4. . Komunistička propaganda o tzv. Pavelićevoj prodaji Dalmacije Italiji prešućuje da je Britanija 1915. obećala Italiji i Srbiji dijelove Hrvatske, da je to realizirano Rapallskim ugovorom 1920., a da su Rimski ugovori podpisani 1941. protivno slobodnoj volji ND Hrvatske. Te govore je 9. rujna 1943. proglasio ništetnim Pavelić, 11 dana prije ZAVNOH-a.

 

Stjepan Razum / Hrvatski tjednik

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.