Je li za MOST-ov povijesni preokret u prosincu prošle godine doista bila dostatna Stazićeva kisela faca, njegova loša konspiracija (sovjetska škola je nesakriva) i uzvišena iskvarenost – čak i nagluhost profesionalnog umirovljenika Silvana Hrelje?

Možda je preokretu doprinjela i Milanovićeva uznapredovala dijagnoza, ali da Ružice Vukovec, onako neprimjetna i lukava nije shvatila mračne zaplotničke razgovore, SDPartijske namjere, Hrvatsku bi definitivno pokorio tisućugodišnji komunistički reich i mogao bi se nastaviti mrtvački ples započet na Bleiburgu, u Teznu, Macelju, Hudoj jami, na Križnome putu. Nitko Hrvatskoj ne bi pomogao, čak ni činjenica da je članica EU i NATO-a. Europa je zapljusnuta migrantskim valom i u sljedećem razdoblju od nekoliko desetljeća bavit će se vlastitim ozdravljenjem i vraćanjem vlastita identiteta.

Ružica Vukovec je čula konspirativni razgovor Nenada Stazića i Silvana Hrelje, i razumijela izdaju; način na koji će MOST po potrebi nemilosrdno razbijen i nemilosrdno zloupotrebljen. Da je Stazićeva faca bila mrvu manje odurna – što je teško zamislivo – MOST i SDPartija bi sklopili većinu u Hrvatskom saboru i sastavili vrhušku koja bi za hrvatsko pitanje našla „konačno rješenje“. Ideolog „konačnog rješenja“ hrvatskog pitanja, tj. za Hrvatsku bez Hrvata, upravo je Nenad Stazić, uz svesrdnu pomoć teršelića, pusića i puhovskih. Ali ipak se nije dogodilo, providnost i oboljeli višak Stazićeve mržnje: Nenad Stazić je upravo sublimat bizantinskog prijetvornika kome licemjerje, intriga, razmetljiva pokornost i ceremonija prezrivosti predstavljaju tradiciju bizantinskih Balkanaca.

Sve je to više osjetila nego prepoznala Ružica Vukovec, ustrašila se – i digla paniku!

Znači li to da bi Hrvatske pošte trebale izdati prigodnu poštansku marku s likom Nenada Stazića – spasitelja Hrvata? Lice Srbina koje je radilo za Hrvatsku. Noćna mora koji su postali java. Ideja nije za odbacit. To je pak najmanje kako se Hrvatska može odužiti srpskom velikanu, jednom u nizu koji su i ne htijući spašavali Hrvatsku. Ili mu se, kad dođe vrijeme, odužiti hrvatskim odličjem i epoletama na crvenom jastučiću; makar uličicom u središtu Zagreba, možda trgićem na Gornjem gradu, javnim zahodom?

Možda žilet žicu, inače NATO-vu žicu, prozvati po Nenadu Staziću – „oštar kao Stazić“?, ili umjesto upozorenja „povoljan turistički anražman“, u kataloge otisnuti „Nenad Stazić“, s eponimskim značenjem najpovoljnije moguće cijene. Tek toliko da se ne zaboravi Stazićevo ljetovanje na Brijunima za 8 kuna na dan. Cijena se odnosi na puni pansion!

Međutim, od koga i čega to Stazićeva prijetvorna faca spašava Hrvatsku, prvo je i ključno pitanje?

 

L. C.