Iskren je bio u izbornoj noći Božo Petrov kad je zatečen izvrsnim rezultatom najavio kako će Most samo nadzirati i diktirati dinamiku provedbe reformi dajući odnosno uskraćujući podršku Vladi u Saboru.

Time je pokazao da je svjestan kompetencija i sposobnosti ljudi kojima je okružen (barem onih među njima koje je u to vrijeme poznavao) ali i činjenice da operativno upravljanje državom predstavlja odgovoran i zahtjevan posao koji ne može kvalitetno obavljati baš bilo tko. To je, uostalom, zorno i bolno pokazao mandat prethodne Vlade obilježen slučajnim kadroviranjem. A da o vlastitim kompetencijama ne misli ništa drukčije, pokazao je najavivši kako ne će aktivirati svoj saborski mandat, nego će ostati gradonačelnikom Metkovića. Što se u međuvremenu promijenilo i što ga je nagnalo da promijeni taj dječački iskreno iznesen stav i plan?

Burna predigra pa konačno "brak" u iznudici

Nakon što su se pribrali od prvotnog šoka u Mostu su zaključili kako ipak imaju nekoliko stručnih ljudi koji bi mogli sudjelovati u Vladi kao ministri, ograničavajući se na područja reformi koje predlažu. Usporedno, potaknut brutalnim Milanovićevim nasrtajem, Božo Petrov povratak u Metković više ne spominje, očito osviješten kako "rakovu djecu" u kakvom takvom broju na okupu može zadržati samo osoba koja je Mostu kao zaštitno lice priskrbila ogromnu većinu glasova.

Suočen s riskantnom alternativom ponavljanja izbora, Most je upriličio vješt i učinkovit igrokaz kojim je postigao dva cilja. Opravdao je vlastiti dvostruki "salto mortale" - od rezolutnog i javno ovjerenog "ni s jednima ni s drugima", preko ultimativnog i perverznog "ménage à trois" do racionalnog izbora jednog partnera. Dobro osmišljen test vjerodostojnosti iznjedrio je budućeg partnera - onog s kojim je suradnja obećavala veći manevarski prostor za provođenje Mostove volje, kako tijekom pregovaračkog procesa, tako i samog vladanja.

Taj partner, riječ je o Domoljubnoj koaliciji predvođenoj HDZ-om, se za razliku od Mosta pripremao za preuzimanje vlasti, i još prije izbora u suradnji s vrhunskim svjetskim stručnjacima pripremio listu ciljeva i precizan plan aktivnosti sveobuhvatnog preustroja državnog aparata. Također je bezecirao i odgovarajuće kadrove, među njima i današnjeg predsjednika Vlade Oreškovića, jer planovi ostaju samo popis lijepih želja ne nađe li se netko sposoban ih provesti. U takvim okolnostima od Mosta bi bilo razumno i fer kad bi zatražio ona mjesta u Vladi koja će im omogućiti provođenje reformi koje su obećali, a da stvari o kojima nisu razmišljali (ili zato što ih nisu smatrali važnima ili zato jer nije imao tko) prepuste onome tko jest - Domoljubnoj koaliciji.

Suprotno tome, apetit raste pa iskrsava zahtjev o dvostrukoj kontroli u svakom ministarstvu (prema tom modelu tamo gdje je ministar od jedne strane, zamjenik treba biti od druge i obrnuto). Sad odjednom imaju stručnjake za sva područja, jer javljaju im se svakodnevno ljudi, govorili su u Mostu. Intuicija govori a iskustvo uči (barem onoga tko ga ima) kako ovakav način rada vodi k usporavanju i blokiranju aktivnosti, a predstavlja i plodno tlo za političku trgovinu po načelu poznatom kao "ja tebi, ti meni" ili "ruka ruku mije". Inače, jednom prilikom Petrov je objasnio kako ne voli izraz "koalicija", jer on u nas asocira na političku trgovinu. Dakle, ugovor ne ćemo zvati koalicijskim ali zato ćemo napraviti model suradnje idealan za cvjetanje političke trgovine.

O Mostovu odnosu prema partneru dosta govori i izbor riječi kojim ga krsti. Primjerice, kad bi im SDP priredio neku psinu, spremno bi odgovarali kako bi takvo što zacijelo učinio i HDZ samo da je na njegovu mjestu, morske pse u božićnoj čestitki da i ne spominjemo. Također, za Domoljubnu koaliciju Petrov često koristi hladan izraz "druga strana" - izraz je to koji asocira da su "mladenci" u "brakorazvodnoj parnici", a ne u friškom, makar i kompromisnom "braku". Je li takva retorika baš najbolji način za kreiranje zdravog ozračja u kojem bi se u zajedništvu i trpljenju trebale donositi teške i odgovorne odluke?

Lustracija po Mostu – Sud "javnosti"

Zasad je Most više zaokupljen dokazivanjem svoje neovisnosti nego izgradnji zajedništva, što je posebno vidljivo na pitanjima za koja su do jučer tvrdili kako im nisu važna. Recimo, lustraciju kao sredstvo za pročišćenje hrvatskih elita, ujedno i nužan preduvjet za stvaranje zdravog ozračja u hrvatskom javnom prostoru, odlučno odbacuju. Možda se boje da ona ne zahvati njihovog financijera, Branka Roglića, vodećeg distributera uvoznih proizvoda u Hrvatskoj ili nekog iz njemu bliskog kruga? Ipak, prilično je nezamijećeno prošlo kako određen vid lustracije Most već provodi. I to kako!

Tijekom pregovaračkog procesa jednostavno stavljaju veto na svakog kandidata kojeg se povezuje sa Sanaderovom erom u HDZ-u, uz neizbježno obrazloženje kako su takvi kandidati "u javnosti" negativno percipirani bez obzira na njihovo znanje, iskustvo i moralni integritet. Usporedbe radi, zamislite da u hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji mogu igrati samo oni igrači koji ni na koji način nisu povezani sa Zdravkom Mamićem. Bi li tada ona bila jača nego s njima? Ima li zaista Hrvatska dovoljno dobrih igrača da si u kritičnoj utakmici može dopustiti da ne igra s najboljima? I jesu li novi i nepoznati igrači baš uvijek bolji od onih znanih s kakvim takvim iskustvom?

S druge strane, ista će "javnost" s neskrivenim simpatijama prihvatiti nekog tko je participirao u Vladi Račanove petokrake koalicije. Za "mostovce" je očito sud "javnosti" kao nekima sud Partije pri čemu i nema neke bitne razlike između ta dva suda. Kao da ne primjećuju kako taj sud sudi ekspresno poput prijekog suda što se uostalom moglo vidjeti na primjerima bivšeg ministra Crnoje ali i sadašnjeg Hasanbegovića. A sutra tko zna koga!

Po vrućim ideološkim pitanjima u Mostu također ne bi "čačkali". Na njihovu žalost tu nije moguće ostati neopredijeljen, jer inzistiranje na očuvanju postojećeg stanja i opiranje promjenama predstavlja itekako jasno opredjeljenje. Tako će pod pritiskom "javnosti" od ministra kulture Hasanbegovića ultimativno zahtijevati da se zakune na antifašizam. Druga Tita zasad još ne spominju, vjerojatno zato jer "javnost" to još uvijek ne traži. U mnogim slučajevima stječe se dojam da se "mostovci" predstavljaju kao trbuhozborci "javnosti". Gdje je korijen takvu ponašanju?

Most je izborni uspjeh ostvario ponajviše na krilima "javnosti" čiju je naklonost osvojio obećavajući promjene vokabularom (reforme, reforme, ..., pa opet reforme) karakterističnim za kraj osamdesetih ali i financijerom (već spomenuti Roglić) korijeni čijeg poslovnog carstva sežu u isto razdoblje i čvrstim su sponama vezani uz politički i gospodarski ustroj iz tog vremena. Kako je i ono što sebe naziva "javnošću" rupa na istoj svirali, vjetar u leđa staroj priči s novim pripovjedačima bio je osiguran.

Naime, dostatan je već i letimičan pogled na te gromoglasno najavljivane "reforme" kako bi se zaključilo da se u biti radi o buri u čaši vode. Mostove reforme se uglavnom odnose na preraspodjelu postojećeg što se počesto svodi na prelijevanje iz šupljeg u prazno. Može donijeti određene uštede, no ponekad je upitno hoće li ukupna korist od njih nadmašiti troškove njihove provedbe. Istinske dubinske promjene koje jedine mogu preusmjeriti teško zaustavljiv hod Hrvatske prema provaliji (kako stvoriti novu vrijednosti da bi se uopće imalo što dijeliti i s tim usko povezane promjene u vanjskoj i demografskoj politici, uz nužnost rješavanja krize upravljanja i elita, a sve to povezano s neriješenim prijeporima ideološke naravi) izvan su dometa promišljanja aktera u Mostu a bome i interesa "javnosti".

No, što je to uopće "javnost"? Je l' to ono što na sva zvona kao vjerodostojne prenosi informacije, interpretacije i diskvalifikacije iz "satiričnog" glasila pokojne tzv. Republike Srpske Krajine – žive okamine nikad prihvaćenog Plana Z-4 koja se financira iz hrvatskog proračuna što doista jest prvoklasna satira? No, ta logistička ćelija srbočetničkih terorista i njihovih domaćih kolaboracionista sad je naše blago i svi na njega moramo biti ponosni, dobro su to naučili u Mostu. Ili možda ona "javnost" koja podlo šuti o vrlo vjerojatno autentičnim zvučnim zapisima koji njezine dojučerašnje junake, bivšeg ministra (protiv) branitelja Matića i dostojnog mu pomoćnika Glavaševića, razotkrivaju kao bešćutne cinike i prostake?

U istim rukama koje drže niti "javnosti" su i agencije za ispitivanje javnog mnijenja. One su Mostu najprije digle rejting s 14% na skoro 20% u vrijeme dok je još SDP bio u igri, da bi ga u jeku pregovora oko raspodjele pozicija u vlasti i državnim poduzećima prepolovile na ispod 10%. Anketama se kao daljinskim upravljačem potiče unutarnja napetost i razmirice među "mostovcima" pa primarni cilj više nisu reforme, već kako sačuvati integritet i nezavisnost Mosta što otežava i produžava pregovarački proces.

Povjerenje, što je to?

Komešanje unutar Mosta donekle je i razumljivo. Poznato je kako je politički savez s takvim nerazmjerom u veličini partnera u pravilu uspješan samo ako manji partner postupno izgubi prepoznatljivost i na neki se način utopi u većem. Bude li Most u prvom redu mario za očuvanje vlastitog identiteta (kojeg, doduše, još nisu ni izgradili, jer svaštara po definiciji nije identitet), bitne odluke će se donositi mukotrpno i polako, provoditi još teže, a vrijeme curi. Posljedično, ne će se provoditi ni reforme - misija i razlog Mostova postojanja. U tome i jest njegovo svojevrsno prokletstvo! U jednom trenutku, što prije to bolje, morat će presjeći: ili neovisan Most ili reforme!

U zadnje vrijeme nazire se kako u Mostu sazrijeva svijest da je za političko djelovanje najučinkovitije organizirati se kao politička stranka s pripadajućom infrastrukturom. No, odakle im članovi? Ako je suditi prema sklonosti zadržavanja kadrova Kukuriku koalicije na položajima pomoćnika ministra (po dvoje u ministarstvima uprave i pravosuđe, te jedan u ministarstvu poljoprivrede, u svoj toj kajgani čak i jedno pupavčevo jaje), to i nije tako teško naslutiti. Osim posrednog priznanja da im nedostaje ljudi, jasan je to znak karijeristima zaposlenim u državnim službama po kriteriju stranačkih knjižica da stampedo upisa u Most može započeti. Bulumentama "eksperata" takva prilika za preživljavanje u državnoj administraciji predstavlja čisti "zicer". Na kraju, samo još neka organiziraju unutarstranačke izbore po demokratskom principu "jedan čovjek – jedan glas" i stvar je ad acta.

Most nije spreman samo preuzeti dio članstva, već u paketu i političku ostavštinu prethodne vladajuće strukture - od Zakona o sportu, preko kurikularne reforme školstva, sve do besramnog izigravanja volje naroda u vidu Zakona o životnom partnerstvu. O svemu tome od njih je moguće čuti samo riječi ponosa i hvale. Bit će zanimljivo vidjeti kako će se postaviti prema ključnim operativcima u službi prošle vlasti (ravnatelj HRT-a, šefovi DORH-a i USKOK-a, šef SOA-e, ...). Hoće li balansirati po principu toplo-hladno ili će ih prestati koristiti kao sredstvo za neutralizaciju "druge strane"?

U Mostu baš ne mare previše za povjerenje pa i ne čudi što im na svakom oštrijem zavoju otpadne po vagon zastupnika. I nakon iskustva s Prgometom i Petrinom, tim "svetcima" kakvima ih prikazuje "javnost", čini se da i dalje vjeruju svakome tko im pokuca na vrata osim onome koga je "javnost" lustrirala "aferama". Očito im značenje povjerenja ni na razini pojma nije odveć jasno, jer tvrdoglavo odbijaju objašnjenje Predsjednice kako u šefa obavještajne službe jednostavno više nema povjerenja. Pametnome dosta, no Most, taj protočni bojler "javnosti", tu bi osjetljivu temu još malo zagrijao transparentno proćaskavši s državnim službenikom koji je ostao bez kredita kod glavnog korisnika svojih usluga.

Franjo Tuđman o "mostovcima"

Koliko god "javnost" Most prikazivala nečim novim, osvježenjem na sceni, galerija takvih narodnih "mudrijaša" vođenih na uzici "javnosti" ne defilira prvi put hrvatskom političkom pozornicom. Karaktere pojedinaca kakvi su se našli pod kišobranom Mosta najpreciznije je oslikao prvi hrvatski predsjednik u jednom od svojih nezaboravnih govora označivši ih kao smušenjake i smutljivce, mutikaše i bezglavnike, jalnuške diletante i ... o tom ćemo uskoro.

Ima li reprezentativnijeg primjera smušenjaka od potpredsjednika Sabora Podolnjaka, sjetimo li se samo nastupa kad ga je SDP skoro izabrao za Predsjednika Sabora, ili kad se ispričavao "javnosti" što je vraćeno pokroviteljstvo Sabora nad Bleiburgom, ili kad je pozivao ministra Hasanbegovića na pionirsku zakletvu "javnosti"? Neki od smutljivaca (Petrina, Prgomet) već su se "iskrcali" s Mosta, no pravo je pitanje koliko ih je još tamo ostalo. Ipak, čini se da u tom šarolikom društvancu ima više smućenih nego smutljivaca. Fascinantan je i način na koji se Most pretvara u bezličnu kašu pred naletima raznih mutikaša. A tamo gdje svaka glava na svoju stranu glavinja, to je kao da glave i nema, pa im i atribut bezglavnika lijepo stoji.

I u Franjino vrijeme nogomet je kao kvasac nacionalne kohezije bio posebno omiljena meta. Iz jednako iracionalnih razloga kao tada, razni se stekliši i danas hvataju na isto ljepilo iz iste kuhinje. A kuhare posebno smeta što je uz zadržavanje respektabilnih sportskih rezultata u međuvremenu izgrađen stabilan, ekonomski zaokružen i samoodrživ sustav. Ta nam je mračna nogometna močvara nekim čudom - možda baš voljom i umijećem konkretnih ljudi, unatoč svim podmetanjima državnog aparata (od poljudske svastike do "navijača") - neto izvoznik. Umjesto da izvoznike podrže i olakšaju im poslovanje, u Mostu bi s njima na optuženičku klupu a podmetala svastika neka predsjedaju saborskim odborima čiji bi predmet istrage trebali sami biti. Onima, pak, koji proizvode manjak u razmjeni s inozemstvom u Mostu ne propitkuju boju novca. Štoviše, prihvaćaju ih za političke sponzore, a kako i ne bi, jer ima li u Hrvatskoj poštenijeg posla od uvoza? Jesu li takva razmišljanja plod navijačke frustracije, rudimentarne zloće ili indoktrinacije marksističkog tipa nije sasvim jasno. No da se radi o onima koje je Tuđman vidio kao jalnuške diletante, jest!

Suočen sa savezom ljudske gluposti i zloće, koji koliko god bio prirodan uvijek iznova zapanjuje, Predsjednik Tuđman etiketiranje tipova hrvatskih dobronamjernika i zlonamjernika (smetenjaci i smutljivci ...) završava prilično oštro, ne skrivajući ljutnju. Naziva ih jednostavno prodanim dušama. Ne možemo sa sigurnošću tvrditi vrijedi li to i za preostale "mostovce", tek je razvidno da dobar dio njih ostavlja dojam kako se radi o dragovoljno predanim dušama, predanim "javnosti". Primijetimo ovdje kako je pitanje je li ovdje riječ o petoj (svjesno stvaraju štetu) ili šestoj (nesvjesno prenose štetu) koloni posve sporedno, jer te su kolone srasle kao prst i nokat.

Devedesete – godine koje se vraćaju

Mnogi sa simpatijama prihvaćaju navodne veze nekih članova Mosta s krugovima bliskim Katoličkoj crkvi. Ovo ipak treba uzeti sa zrnom soli, jer nije sve katoličko svećenstvo, a još manje svi praktični vjernici, tako bistra uma i čista srca kao biskup Košić. Daleko od toga, ima tu svakojakih pojava - od smetenjaka koji su pred izbore zamjerajući HDZ-u neodlučnost račanovski "odlučno" grmjeli "ni vamo ni tamo", pa do onih koji su se spremno našli na fonu novih vatikanskih svjetovnih vjetrova. Potonji rješenje ekonomskih problema vide u "pravednoj" preraspodjeli, dok su im učinkovitost i stvaranje viška u drugom planu, kao da je to dano samo po sebi, kao da pada s kruške. Još manje im je na pameti kako su te dvije stvari (stvaranje i raspodjela) međusobno povezane a ne kao nožem razdijeljene. Slučajno ili ne, nauk im miriše na onaj koji su provodili isti oni koji su našu Crkvu otvoreno proganjali pola vijeka. Doista, ekonomski marksizam nije ništa manje pogibeljan za dušu naroda od onog kulturnog. A jednako je i suprotan prirodi čovjeka kakvim ga je Bog prema kršćanskom nauku stvorio. Svakog od nas stvorio je kao jedinstvenu osobu, podarivši nam različite darove. Sukladno tome, nisu svi kadri jednako dobro trčati, pjevati, pripovijedati ali ni upravljati. Prirodno je i nadasve razumno prepustiti upravljanje onima koji to najbolje mogu i znaju, jer kako nam okrutna stvarnost i povijesno iskustvo govore, umijeće kvalitetnog upravljanja rijedak je dar. Nakon svega, što nam drugo preostaje nego moliti za one u narodu koji su pali pod utjecaj tog štetnog egalitarističkog nauka, posebno za one u Mostu.

S marksističkim mentalitetom (koji se hvata čak i mlađih ljudi s katoličkim pedigreom) kao kamenom oko vrata ali i utegom na duši, tijela izranjavana ostatcima jugokomunističkog totalitarizma, Hrvatska će se opet dići jer drugog izbora nema. Povijest nas uči da su Hrvati bili u stanju napraviti nešto veliko samo kad su morali, kad su bili u naizgled bezizlaznoj situaciji. Ovo je takvo vrijeme. Jer u ranim devedesetima alternativa je bila novi Bleiburg (tada doduše i doslovno) i Hrvatska vidljiva s tornja zagrebačke katedrale. A sada nam prijeti posredni Bleiburg obilježen gospodarskim propadanjem, izumiranjem zbog prihvaćanja kulture smrti i masovnim iseljavanjem.

Baš kao u danima ponosa i slave i današnje vrijeme traži dovoljno onih koji će s krunicom oko vrata za dom biti spremni. Ovaj put spremni ne položiti život kao u Domovinskom ratu, već podnijeti svaku sramotu i porugu od u tome jednako nadmoćnih razarača hrvatstva kao što im je bio prethodnik iz ranih devedesetih u vojnom naoružanju. U tom smislu Mijo Crnoja je Josip Jović naših dana. U zoru je pao ali je ipak ostavio traga. Naime, vrlo je elegantno i nadasve racionalno udario temelje Registru izdajnika navevši ih da se sami popišu. U kakvu se parodiju od države Hrvatska pretvorila unazad 16 godina najbolje pokazuje upravo to što danas rado Hrvat u izdajnike ide. Nije to pojava novijeg datuma ali da se time hvale, to ni Hrvatska još nije vidjela. Sve kao da se šale a oko srca im titra, baš kao pupavcima pojačanim javnim djelatnicima iz četvrti crvenih ferala kad na naslovnici "kolju" Thompsona, prerađuju hrvatsku himnu u militarističko-šovinistički pjesmuljak ili se vesele nesreći hrvatskih vojnih zrakoplova.

Trenutna situacija podsjeća na jesen 91'. Igra živaca dostiže vrhunac, nužno je sačuvati prisebnost i donijeti pravu odluku. Neki bi izravno jurišali na vojarne (danas su vojarne "elektronske utvrde" na Prisavlju, na Remetinečkoj i u Krapinskoj) no iskustvo nam kaže da se indirektna taktika pritiska isključenjem infrastrukture i onemogućavanjem pokreta protivničkih snaga pokazala učinkovitom.U takvim dramatičnim okolnostima rizik suradnje s Mostom (kakav je, takav je koliko god vrludao i iritirao) jednostavno se mora prihvatiti. Prisjetimo se i kako je početkom devedesetih hrvatska vlast u svojim redovima imala Mesića, Manolića, Boljkovca i mnoge njima nalik. Danas ima Most u grlu.

A taj Most u grlu doista može ugušiti Hrvatsku dođe li do prekida suradnje u kritičnom trenutku kad zbog provedenih mjera usklade rashoda s prihodima državne blagajne pritisak "javnosti" dosegne vrhunac. U tom slučaju izgledan je trijumfalni povratak deformirane djece nereformiranih komunista na vlast, dakle dokrajčivanje Hrvatske. Povučemo li paralelu s devedesetima, taj trenutak koji bi mogao nastupiti za godinu-dvije (ne pukne li priča ranije) možemo usporediti s godinom 94' i prevratom Manolić-Mesić. On nije uspio, budući je u većem dijelu tadašnjeg Mosta prevladao razum. Ponajviše zato jer je Hrvatska tada imala istinske povijesne velikane Tuđmana i Šuška. Nadajmo se kako će i sadašnje hrvatsko vodstvo biti dostojno značaja povijesnog trenutka. Jednostavno, morat će znati pronaći dovoljno "štrika" za današnje Jude (a "štrik" predstavlja ne samo dosljednu uskratu pristupa državnoj sisi već i zvučnicima "javnosti") kako nam Hrvatsku ne bi progutala daljina.

 

Grgur S.

Share
0