Prof. dr. sc.Ante Čuvalo, nekadašnji je politički emigrant koji je 60-ih godina prošlog stoljeća odlučio napustiti Jugoslaviju. U međuvremenu, postao je uvaženi član američkog akademskog društva, istaknuti profesor, povjesničar i autor brojnih knjiga i članaka o Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

U interviewu za portal HKV, nekadašnji politički emigrant koji je respektabilnu znanstvenu karijeru stekao u SAD-u prosuđuje najnovije političke procese i perspektive Hrvatske nakon promjene na Pantovčaku i u Banskim dvorima.

-Predsjednik Vlade prvi je put postao povratnik iz hrvatske dijaspore odnosno iseljeništva Tihomir Orešković. Kako komentirate njegovo imenovanje?

-Obradovala me je vijest da je mandatarom postao gospodin Tihomir Orešković, Hrvat izKanade, koji je odrastao, školovao se i postigao zavidne uspjehe u svijetu gdje se treba dokazati znanjem i radom, a ne stranačkom lojalnošću, ideologijom ili dobrim vezama. Dobro je da na čelo Vlade dolazi osoba izvan naših već ustaljenih političkih tabora, posebice dvije najveće stranke, koje već malo podulje "voze" u krivom pravcu, naročito zadnjih nekoliko godina. Pogledajmo gdje smo dospjeli!

Vjerujem da će gospodin Orešković, a s njim i njegov tim, imati dobar sluh za svjetska zbivanja, posebice gospodarska, i u njima će tražiti pravo mjesto za Hrvatsku; njezine materijalne i kulturne potencijale, njezinu vanjsku i sigurnosnu politiku. On zasigurno gleda svijet iz vrlo široke perspektive, a istovremeno ljubi svoj hrvatski narod i domovinu. Živio sam i radio u dijaspori dugo godina i to je jedna od važnih karakteristika Hrvata u svijetu (općenito govoreći) i po svemu što vidim on je dobar primjer spoja svjetske širine i dubine hrvatskog domoljublja bez ikakvih povijesnih opterećenja.

-Kako komentirate novoimenovane ministre, tj. sastav nove Hrvatske vlade?

-O novim ministrima ove vlade ne znam puno, ali način njihova izbora ulijeva nadu da će biti promjena na bolje. Izbor ministra Zlatka Hasanbegovića je zauzeo najviše medijskog prostora, podigli su prašinu oni koji su se zadnjih godina "uhljebili" prodavajući nam svoje uvežene imitacije (ne)kulturnih "uspjeha" i ideološke mućke iz svog nedavnog nasljeđa i onog što su pobirčili iz kapitalističkog svijeta kojeg oni preziru. Osim kapitalističkog novaca, naravno. I vrijeme je da na čelu baš tog ministarstva bude čovjek "sa strane", da bi mogao barem malo pročistiti i prozračiti trenutačnu (ne)kulturnu kaljužu iznad koje lebdi magla "antifašizama" kojom nastoje opravdati svoja uhljebljenja i prekriti nekulturu svog antihrvatskog djelovanja.

-Kako gledate na odnos Republike Hrvatske prema dijaspori i iseljeništvu proteklih desetljeća?

-Bit će dobro barem natuknuti da je hrvatska dijaspora predugo imala svoju domovinu, ali ne i svoju državu. Ljudisu nosili domovinu u srcu, organizirali se, čuvali svoje kulturno nasljeđe, pomagali svoje obitelji, rodni kraj i domovinu na višestruke načine; kao pojedinci, društva i ustanove... Ali, dijaspora nije nikada mogla uspostaviti normalne odnose s državama i režimima koji su vladali Hrvatskom i hrvatskim narodom. Tako je bilo pod Khuenom, Karađorđevićima, Titom i njegovim nasljednicima. Godine Prvog i Drugog svjetskog rata su bile vrloteške i konfuzne hrvatskoj dijaspori. Kako god su se postavili nije bilo dobro. Ali, bili oni orijentirani ovako ili onako, dijaspora kao cjelina je uvijek ostala ne samo vjerna domovini, nego čeznula je i radila za ostvarenjem slobodne i samostalne hrvatske države.

Došla je 1990., samostalnost, rat... hrvatska dijaspora je, kao nikad prije, postala ujedinjena u radu za domovinu, narod i državu hrvatsku. Uzelo je, dakle, preko stotinjak godina da bi dijaspora mogla normalizirati odnos ne samo sa svojom državom, nego i sama premostiti neke svoje unutarnje diobe zahvaljujući osamostaljenju Hrvatske.

Predsjednika Tuđmana sam priličito dobro upoznao i prije1990., s njim se dopisivao pa pomalo i raspravljao o nekim važnijim temama. Bio sam siguran da je on uistinu htio dvije stvari: samostalnu državu hrvatsku i jedinstvo hrvatskog naroda, a to je uključivalo i jedinstvo dijaspore s narodom u domovini. Ali oni koji su ostali živjeti u starom mentalnom sklopu nisu znali, a ni danas ne znaju, kako se postaviti prema Hrvatima u dijaspori.

Još njima u glavi zuje fraze o "neprijateljskoj ustaškoj emigraciji". Ali dijaspora kao cjelina nije opterećena ideologijama, ona "pati" od domoljublja; ona želi biti ponosna na svoju domovinu, svoju državu, na svoj narod, na njegov napredak, na njegove uspjehe.

-Može li Oreškovićev izbor stimulirati snažnije povezivanje s hrvatskim izdvandomovinstvom?

-Predsjednik Vlade, gospodin Orešković, je povratnik iz Kanade. Tamo je otišao s roditeljima kad je bio malo dijete.On pozna hrvatku dijasporu jer je u njoj odrastao i on zasigurno može graditi nove mostove s Hrvatima u svijetu. U postavljanju novih temelja tim odnosima treba pripaziti da se ništa ne gradi na brzinu jer nam se već dogodiloda jedan dan gradimo a drugi razgrađujemo. Treba ići na dugoročne staze. U prvom redu ne bi trebalo ništa graditi na strančkim temeljima. Neka stranaka, ali dijaspora ne misli stranački, njezini horizotni su domovinski.

Nema razloga, na primjer, da dijaspora (ovdje ne mislim na Hrvate u BiH jer oni nisu dijaspora) ne bira direktno, recimo po kontinentima, svoje zastupnike u Hrvatski državni sabor. Bio sam sabornik u Hrvatskom narodnom vijeću i imali smo slobodne, demokratske izbore diljem svijeta i sve je išlo bez problema. Tih nekoliko zastupnika izbrani u svijetu bi trebali biti zdrava, pozitivna i domoljubna snaga u Saboru koja ne bi ovisila o nikome. Ona bi mogla biti dobar stablizator jer straničarstvo ju nebi ometalo u radu za opće dobro. Vjerujem, da bi dijaspora bila spremna i plaćati svoje zastupnike tako da ne budu na teret domovini i narodu kojem žele pomoći. Ovo može zvučati kao fantazija, ali ako bi se htjelo stvari posložiti kako bi se moglo, od izbornog zakona pa dalje, sve je moguće.

-Iz Domoljubne koalicije najavljeno je osnivanje Ministarstva obitelji, demografije i useljeništva. Može li upravo to ministarstvo graditi to istinsko zajednštvo?

-Ministarstvo obitelji, demografije i useljeništva bi mogao biti prvi korak u suočavanju s tim važnim problemima. Obitelj je danas u zapadnom svijetu, a to stiže i kod nas, najugroženija "manjina" koju treba zašititi od višestrukih napada. Što se tiče same dijaspore i njezina partnerstva s domovinom, veoma su važna i druga ministarstva, kao gospodarstva, kulture, vanjske politike itd. Usputna preporuka Vladi: nemojte da se priča o dijaspori svede naprigodne posjete ili na skupove na kojima se mudruje što je bilo i kako bi moglo biti, te ne postavljajte u urede za dijasporu ljude radi uhljebljenja i one u koje dijaspora nema povjerenja.

Nadalje, o odnosima dijaspore i hrvatske države treba imati naumu i ulogu dijaspore i u zemlji u kojoj ona živi i koju svojim radom, obiteljima, znanjem i kulturom obogaćuje. To su "trokutasti odnosi". Dijaspora ima položaj pravog kuta u trokutu a druga dva kuta su domovina i zemlja u kojoj žive. Pametne vlade u zemlji podrijetla i zemlji useljenja surađivat će s dijasporom na više razina. U prvom redu na razvoju dobrih bilateralnih državnih odnosa, kao i na razvoju gospodarskih, kulturnih, znanstvenih i drugih veza. U interesu je sviju u trokutu da suradnja, hipotenuza, bude stabilna, čvrsta, trajna i jaka.

Nije i niti će biti lako provesti želje za suradnjom u konkretne programe jer postoje i razlike između dijaspore i "onih doma". Dijaspora, bilo oni koji su dugo vremena na Zapadu ili su rođeni diljem Amerike, Kanade, Australije...ima drugačije poglede na mnoge važne odrednice od onih koji su proveli cijeli ili dobra dio života u jugo-socijalizmu, koji je još vidljiv na puno načina. Očite razlike su, na primjer: ulga države, etika rada i odnosa prema radniku, poduzetništvo, individualizam, samoinicijativa, sloboda udruživanja, ostaci birokratizama.... To je velik izazov, ali treba sve činjenice uzeti u obzi i nastojati ih primošćavati.

Nadalje, mi iz vana lako uočavamo da u Hrvatskoj postoji "mali milijun" udruga i "boraca" za svakojaka prava, kaoi "kulturnih" projekata. Sve to živi na račun države, naroda. Na drugoj strani, koliki je broj udruga koje zapošljavaju ljude i osiguravaju materijalna dobra sebi i široj zajednici? Ne velik! Hrvatska dijaspora nije naučila na "uhljebljenja" bez rada, nego je teško radeći sama sebe uzdizala i istovremeno organizrala se, gradila hrvatske domove, crkve itd., bez ičije pomoći. Ona očekuje nešto slično i u Hrvatskoj, da pojedinci, udruge, poduzetnici... rade i stvaraju a ne da čekaju nešto odozgo. Dijaspora je još spremna pomoći iskustvom, znanjem i ulaganjima ali mora biti sve po razumljivim zakonima i čistim računim!

Unazad nekoliko dana dok sam čekao trajekt čujem dvojicu ljudi ozbiljnih godina kako komentiraju politički trenutak. Jedan pita: "Što misliš o novoj vladi?" Drugi odgovara: "A vidjet ćemo što će nam dati!" To je jedan od problema za ovu i svaku vladu, za državu, za društvo i za suradnju s dijasporom koja nije naučila čekati što će im netko dati. Ljevica je prisvojila ideju "socijalne pravde" kao svoju krilaticu iz katoličkog socijalnog učenja i iskrivila ga jer je pod tim plaštom stvarala totalitarni državni aparat koji je "davao" da bi partija legitimizirala monopol vlasti. Ali još gore, time je u ljudima ubijana samoinicijativa, samopouzdanje, etika rada, slobodno udruživanje u radu, stvaralaštvo... Od njih se pravilo ovisnike. Dijaspora može igrati pozitivnu ulogu i u procesu vraćanja samopouzdanja i ljudskog ponosa na stvaralaštvo svakog pojedinca.

-Kakve su perspektive Hrvatske nakon promjene na Pantovčaku i u Banskim dvorima?

-Osobno mislim, a u dosluhu sam s mnogima u dijaspori, da Predsjednica Hrvatske Grabar-Kitarović, Predsjednik Hrvatskog državnog Sabora Reiner i Predsjednik Hrvatske Vlade Orešković ulijevaju nadu u bolju budućnost među Hrvatima u svijetu. Ljudi su voljni pomoći, očekuju dobre ideje i programe, a zatim i dobre rezultate.

Usuđujem se vjerovati da moć i povjerenje koje su dobili od hrvatskog naroda ne će im postati napast i smetnja, nego prilika da usitinu dadnu sve od sebe da bi njihovoj i našoj djeci danomice bilo bolje. Želim njima i svima nama ustrajnost u radu za opće dobro.

 

Davor Dijanović / HKV