Od trenutka obznane ministara nove vlade, odnosno od maratonske sjednice sabora na kojoj je izglasano povjerenje mandataru, ne prestaju napadi na novog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića.

Lavežu raznih stazića i jovanovića pridružili su se seniori i veterani protuhrvatstva u likovima teršeliča, pusića, raukara, zelića, stankovica i lekovića.

Pod krinkom zaštite “građanskih” udruga i raznih “nevladinih” organizacija, laju i zavijaju “antifašistički” “kerovi”, isplaženih jezičina i s pjenom oko njuške. Naime, bjesnoća koja ih je uhvatila, posljedica je necijepljenja početkom 90-ih godina, kad je cijela Hrvatska trebala biti cijepljena protiv jugoslavenske (četničke) bjesnoće, ponestalo cjepiva i Tuđman se odlučio na pomirenje misleći: “Valjda će se primiriti i prihvatiti građansku, demokratsku Hrvatsku.” No, takvu Hrvatsku nismo imali 15 godina od njegove smrti i sad smo, nakon svih ovih mračnih godina, dobili tek vladu, koja hrvatski narod i hrvatsku državu mora izvesti na put demokracije i prava.

Novi je premijer, uz savjete prva dva potpredsjednika vlade, odlučio da će ova vlada biti hrvatska, što znači i sastavljena od Hrvata, ali pritom je odlučio važno ministarstvo prepustiti pripadniku manjine – Zlatku Hasanbegoviću – Hrvatu muslimanske vjeroispovjesti i porijekla. Time je pokazao da Hrvatska njeguje svoje manjine i da im daje udjela u vlasti s obzirom na zastupljenost manjine u hrvatskom narodnom tkivu. No, osim što je time potvrđen građanski i demokratski svjetonazor nove vlade, poslana je poruka domaćim srpskim huškačima okupljenima oko Milorada Pupovca: “(Ovakvi) Srbi nam ne trebaju!” Oni su manjina kao i sve druge, ni po čemu posebna, te nakon bivše hrvatsko-srpske, odnosno srpsko-hrvatske vlade i njezina posvemašnjeg uništenja naše domovine, nikomu ne pada napamet omogućiti (ovim) predstavnicima srpske manjine udio u vlasti – dok god ta manjina ne promijeni vodstvo i dok abolirani četnici slobodno hode zemljom koju napadali i među ljudima koje su klali i silovali.

To je jedno od objašnjenja zašto su toliki napadi na novu vladu. Ipak, to ne objašnjava otvoren prijezir prema novom ministru kulture. Posljednji je zahtjev za njegovom smjenom došao od predsjednika HND-a, Saše Lekovića. Uz gore navedene, vidi se da protiv ministra najviše galame Srbi, orjunši poput Pusića i četnici poput Pupovca.

Hrvati često zaboravljaju, budući su bili napadnuti u ratu nakon raspada Jugoslavije, da ipak nismo mi imali najveće žrtve u tom ozbiljenju velikosrpske ideje, već naši susjedi Bošnjaci, odnosno muslimani.

Evo izjave Radovana Karadžića iz 1991. godine u bosanskom parlamentu: “Ovo nije dobro što vi radite. Ovo je put na koji vi želite izvesti Bosnu i Hercegovinu, ista ona autocesta pakla i stradanja kojom su krenule Slovenija i Hrvatska.“ Ako bismo „Bosnu i Hercegovinu“ zamijenili riječju „Hrvatsku“, a „Slovenija i Hrvatska“ zamijenili s „Mađarska i Poljska“, dobili bismo točnu misao koja se krije iza suvremenog laveža protuhrvatskih izdajničkih pseta. Četiri godine nakon Karadžićeve izjave se dogodila Srebrenica.

Kao što su 90-ih pobunjeni Srbi viknuli: „Cry: 'Havoc', and let slip the dogs of war!“ (Shakespeare, „Julije Cezar“) tako su ovoga puta „psi mira“ pušteni s lanca i njihov lavež slušamo već skoro dva tjedna. Nisu napadi i izljevi bijesa toliki jer ne će više biti novaca i lagodnog pljuvanja po državi Hrvatskoj, već je žestina i srdžba srpskih huškača potencirana činjenicom što je ministar kulture musliman, što musliman voli svoju zemlju i što je spreman na ovaj ili onaj način braniti interese svoje domovine.

Kao što su strani promatrači promatrali pokolj u Srebrenici, tako i mi, domaći promatrači, sad promatramo odvijanje verbalne Srebrenice. Zaista, intenzitet i krvoločnost napada na Zlatka Hasanbegovića od strane pobješnjelih domaćih Srba, slavosrba i četnika, odgovara jedino ratnim zločinima Karadžićevih sljedbenika. Oni i dalje, kao i njihova ideološka braća iz Republike Srpske, pokušavaju uništiti bošnjački entitet i identitet, njihovu samobitnost, opstojnost i samostalnost. Taj velikosrpski oganj plamti i rasplamsava se u zločinačkim i zabludjelim umovima raznih Jovanovića, Stazića, Pupovaca, Porfirija, Stankovića i Lekovića, a da bi mozaik bio potpun, nedostaje još samo Mila Štula koja bi se savršeno spojila s Miroslavom Lazanskim. Sama pomisao o muslimanu na čelu najvažnijeg resora za hrvatsko tkivo izaziva u njih neuračunljive ispade mržnje i žuči, vraćajući ih u „divna“ vremena kad su se natjecali tko će brže prerezati grkljan ili tko će bolje sravniti selo i grad sa zemljom.

Kaže se da pas koji laje, ne grize. No, krajem osamdesetih su također lajali, a kad lavež nije pomogao, počeli su gristi, što je imalo sablasne posljedice. Samo se moramo nadati da će im naš ministar Zlatko Hasanbegović uspjeti navući brnjice na gubice, prije no što im do kraja narastu zazubice.

 

Mila Marušić