Nije od malog značaja za Hrvatsku i Hrvate tko će voditi SDPartiju u narednom razdoblju, iako će se uskoro sastaviti domoljubna vlada koja će napokon građanima vratiti dostojanstvo i zemlju izvući iz blata poniženja u koje nas je vladavina kukurikavaca gurnula.

Hrvatskoj je, kao i svakoj civiliziranoj zemlji, potrebna kvalitetna oporba; no prije svega, suvremena politička ljevica. Nasilni liberalizam, koji se dosad provodio, pa izigravanje volje naroda iskazane na referendumu i pranje mozga putem agitpropa te lavež spram sveg hrvatskog i što se hrvatskim doima – to sigurno nije politička ljevica nego najobičniji petokolonaški crveni fašizam. Neovisno o tomu što će domoljubi uskoro upravljati zemljom, Hrvatska nema budućnosti bez političke (domoljubne!) liberalne, povrh svega građanske i socijaldemokratske opcije.

Sadašnjem šefu Partije će se suprotstaviti, čini se, samo primorsko-goranski župan Zlatko Komadina. On je, za razliku od svog partijskog partijanera Milanovića, dobronamjeran čovjek. Ipak, po uvjerenju on je autohtoni boljševik sovjetskog tipa; poput Picule, Linića i Obersnela pa nije nelogično što ga iritira zaokret Partije prema nasilnom liberalizmu. Međutim te definicije i dvojbe: (neo)liberalizam ili stara kominternska ljevica, reformirana ili okoštala, kriva je percepcija SKH/SDP-a. Može se bez problema ustvrditi da je Partijom de facto, ali i ideološki odavno zavladao progresivno-četnički HNS što bi i objasnilo odakle im toliko zastupnika u Saboru s glasačkom potporom koja iznosi, kad su ankete njima u korist, skoro 2%.

Zlatku Komadini i velikom dijelu članstva smeta taj zaokret, a ne se smije zaboraviti zašto; ljudske slobode i slobode manjina su najviše zatirane upravo u boljševističkim sustavima, a četnici pod krinkom ugroženog srpstva već su svima pa i komadinama dozlogrdili.

Od dva zla, čovjek odabire manje; Komadina je bolji izbor od Milanovića iz više razloga. Prvo, s Komadinom svi znaju na čemu su; on je kralj neradnika, odnosno osoba koja je izmislila politički i svaki drugi nerad; bezsvojstven i trom čovjek koji se, kad je prije četiri godine vidio koliko trebaju raditi ministri, teško razbolio i više mjeseci proveo sakriven u bolnici. Kad je uhićen Sabo, Komadina je nonšalantno izjavio da “druga Sabu treba zaštiti”. Dakle, radi se o klasičnom samoupravljaču i proleteru, čiji bi učinak na Hrvatsku i Partiju bio jednak nuli, što je uvijek bolje od minusa. S druge strane, Milanović je neuračunljiv čovjek, bez pardona se može reći luđak, koji je jedan dan zakleti nacionalist, maše hrvatskim zastavama i urliče: “Hrvatska, Hrvatska!”, a sljedećeg dana mu se pjene usta čim se spomene ime hrvatsko. Sa svojim izjavama, koje su uredno popisane na više internetskih stranica, postići će ono što je “postigao” Vidkun Quisling, to jest, postići će da njegovo ime preraste u opći pojam, eponim. Iduća izdanja hrvatskih rječnika će sadržavati pojam “zoranizam” koji će označavati bezvezno lupetanje i trabunjanje.

Sve na stranu, iako je SDPartija izgubila sve što se izgubiti moglo, što opravdava održavanje unutarstranačkih izbora. Treba li bi ipak pričekati dok se ne provede lustracija kako bi se utvrdilo koji ljudi uopće mogu obavljati neke eventualne javne djelatnosti, jer, kad se sprovede, vjerojatno će se unutarstranački izbori u Partiji morati ponoviti.

Osobno bih voljela vidjeti zlatnoga Zlatka na čelu Partije, jer mi nekako nije prirodno da udbaš Slavko Linić i njegov skladištar Luka Denona budu izvan Partije?! A opet, Maras je izjavio da ako se Linić vrati u Partiju, on ne želi biti dio tog društva, što je svakako dobro, a neka sa sobom povede Bauka, Miljenića i Opačić i još mnoge druge. Partija je ojačana novim kadrovima, među njima i Fred Matić, medicinsko čudo od čovjeka koji po potrebi boluje ili ne boluje od PTSP-a, koji je izjavio da je Milanović najbolje što Partija ima; ako je tako, onda su osuđeni na propast i košulju koja se zakopčava straga. Pridružila se i nekadašnja Josipovićeva glasnogovornica ali i Pupovčev asistent.

Sve u svemu, Partiji predstoji sukob između neoboljševika i reformiranih/liberalnih četnika, stoga možemo samo čekati i osluškivati koji protuhrvatski vjetar među partijcima (i partijanerima) jače “duva”. Bilo bi zbilja lijepo kad bi budući predsjednik Partije, ma tko to postane, kao svoj prvi potez preimenovao stranku u Socijal-demokratsku stranku i time najavio ulazak socijal-demokratske opcije u 21. stoljeće, no tu progovara neporavljivi idealist u meni, a realistu u meni ovo već nalikuje na zoranizam…

 

Mila Marušić