Da je kojim slučajem Hrvatska djevojka, a Zoran Milanović mladić, mogli bismo reći da ovaj ostavljeni dečko ne podnosi dobro prekid njihove veze.

Bili su u vezi 4 duge godine, ali kao i svakoj vezi u kojoj nema iskrene i prave ljubavi, i ovoj je došao kraj. A nije da mu nije dala priliku. Dala mu je ona mnoge prilike. Dala mu je 4 godine prilika. Trpjela je ona i agresiju i luđaštvo, i nepoštovanje i šamare, i nemare, i laži i nedosljednosti pa i nevjernost. Strpljivo je čekala. A onda je rekla dosta.

Kako se uopće usudila okrenuti mu leđa i ostaviti ga? Otkud joj pravo?

Hrvatska kreće dalje bez njega. Usudila se. Usudila se i Kolinda Grabar Kitarović postati predsjednicom države. Zoki im to nikada neće moći oprostiti.

Poznata je činjenica da patološki obrasci ponašanja kulminiraju u situacijama kada se javi osjećaj gubitka. Gubeći tlo pod nogama, Milanović ne posustaje. Alergičan na tuđe uspjehe i u nemogućnosti da prikrije svoju pravu pakosnu narav, ovaj narcis, u maniri uvrijeđenog i bezobraznog pubertetlije i dalje neargumentirano napada, maše rukama i izjavama, grči se, pjeni i vrijeđa, posrće i pada. Gladan vlasti i u potpunosti nesvjestan sebe i realnosti oko sebe te uvjeren da su njegovi ispadi pokazatelj njegova pravičnoga i odlučnoga karaktera, jedino što Milanović zapravo demonstrira i otkriva jest činjenica da se, iza ovoga patološkog izričaja, kriju duboko ukorijenjene vlastite nesigurnosti i frustracije.

U svom osvetničkom pohodu, nepristojan, i ljudski i politički, bez trunke poštovanja, namjerio se prvo na predsjednicu države. Sramoteći svojim ponašanjem i sebe i svoje pristaše, Milanović, vanserijski neprihvatljivim seksističkim bahatlukom, sramoti cijeli muški rod.

Krivi su mu svi. HDZ je, kaže on, rasistička i fašistička organizacija. Pogubljen, nepomiren i bez samokontrole, rabeći tu suludu retoriku nabrajanja i razbacivanja pojmovima za koje ni sam nije siguran što znače te nemajući aduta u rukavu, Milanović ne posustaje u blaćenju legitimnoga pobjednika ovih parlamentarnih izbora. Taj njegov ne-rasizam, u ne tako davnoj prošlosti, stavio je Hrvatsku u situaciju apsolutne ne-kontrole nad migrantskim valom s Bliskog istoka. Taj svoj ne-rasizam pokazao je i kad je na svom ultra domoljubnom i dobro odglumljenom predizbornom skupu unajmio osobe ne-bijele boje kože da gorljivo mašu hrvatskim zastavama, pobrinuvši se pritom da isto ne promakne televizijskim kamerama. Da cijeni znanja i vještine i ostalih stranih državljana pokazao je i tako što je, za potrebe injektiranja domoljubnih osjećaja, angažirao Amerikanca i platio mu novcem hrvatskih građana. Tu svoju čuvenu toleranciju pokazao je i inzistirajući na uvođenju ćirilice u Vukovar. To i ne čudi, pa tolerantan je i darežljiv bio prema svojim ručno biranim ministrima. Većini njih ćirilica je ionako preferirano slovo. Optužbe, klevete, izvrtanja, manipulacije i zlouporabe povijesnih etiketa poput fašizma uopće nije potrebno komentirati. Ispod časti je i uvredljivo zdravo domoljublje nazivati tako pogrdnim imenima.

Na njegovu putu patologije i luđaštva, na žulj mu je stao i mandatar nove hrvatske Vlade Tihomir Orešković. Tog gospodina, uspješnog i uglednog poslovnog čovjeka, Milanović je nazvao „slučajnim premijerom“. Nije jasno zašto, jer upravo je Milanović proglasio „slučajnu Republiku Hrvatsku“. Dakle, samo je on mogao biti, bio je i ostat će doživotno zapamćen kao „slučajni“ premijer. Ta titula nije prenosiva.

Bivši premijer zaboravlja, njemu bolnu, činjenicu da je Hrvatska namjerna država. Kao takva, zaslužila je i dobit će premijera po mjeri, premijera koji ima namjeru i koji će namjerno spašavati Hrvatsku iz ralja čitavoga niza nesretnih namjernih slučajnosti nastalih u režiji ovog slučajnoga premijera - slučaja.

I dok njegove žrtve dostojanstveno ignoriraju i gospodski odgovaraju na njegove otrovne strelice, on, izgubljen u prostoru i vremenu, kao podmukao škorpion, i dalje bijesno ubada i koprca se. Frustriran, gladan moći, opsjednut i zaražen osjećajem besmrtnosti ne odustaje. Jer ako odustane, zaboravit će ga. A zaborav bi značio kraj.

 

H. Krmpotić