Izdajnici svakako, pa da ima duha i satire onda bismo po toj trojici braće nazvali najprljavija mjesta u Hrvatskoj, ona najneurednija... Ili bismo po Anđelinovićima nazvali loše povijesne događaje, pojave i zlo koje je zbog sličnih spodoba zadesilo hrvatski narod. 

Mogla bi se osnovati i naklada za osobe koje su u toj godini najviše naudili Hrvatskoj – crni oskar za najveće hrvatske izdajnike: braća Anđelinović za mušku, a Vesna Pusić za žensku izdaju i sramotu.

Grgo Budislav Anđelinović (1886. – 1946.) proslavio se 5. prosinca 1918. kad je na Trgu bana Jelačića mitraljeskim rafalima raspalio po domoljubima koji su bili protiv ujedinjenja sa svinjogojskom dinastijom Karađorđevića. Taj izdajnik je odgovoran za krvavo gušenje pobune u 25. I 53. pukovniji i jedan od osnivača Jugoslovenske nacionalne stranke, potom ministar u vladi dr. Antona Korošeca, osoba od povjerenja srbijanske političke elite i kralja osobno. Godine 1941. bježi u inozemstvo i tijesno surađuje s četničkim krugovima, najpoznatije mu je prijateljstvo s popom Đujićem, pa nije čudno da piše za kanadske „Srpske novosti“.

Grgin mlađi brat, Danko Anđelinović (1893. – 1963.), bio je aktivni član „Jugoslovenske demokratske stranke“ Svetozara Pribičeviće, a u 2. Svjetskom ratu surađivao je s četnicima Ilije Trifunovića i talijanskim okupatorom. Svojim projugoslavenskom svjetonazorom postao je 1945. prihvatljiv komunističkoj vlasti i kao četnik nije bio kažnjavan. Titova amnestija četništva iz 1944. nastavila je funkcionirati i poslije 1945. godine. Tu je još i treći brat, Berislav Anđelinović, orjunaški batinaš i ubojica. On je 1922. osobno ubio pravnika Šnidarića, a dvije godine poslije Marka Zovku i za to zlodjelo nagrađen mjestom izaslanika za tisak u washingtonskom veleposlantvu.

To je leglo u kojem je odrasla Vesne Pusić, unuka Danka Anđelinovića, ministrica u ovoj protuhrvatskoj vladi, ali ona se još uvijek ne broj u onih 50% Srba Milanovićeve vlade!

Ovih je dana (21. listopada 2015.) Društvo prevoditelja Hrvatske u prostorijama DHK u Zagrebu održalo svoje „8. prevodilačke susrete“ s temom. „Svjetska književnost u prijevodima hrvatskih prevodilačkih velikana“ I bilo bi teško povezati prije spomenutu braću, hrvatske izdajnike, i susret hrvatskih prevoditelja da iz Viskovićeve ergele po zapovjedi nije istrčalo staro pjesničko kljuse, akademik, Tonko Maroević. Među prevodilačke velikane, još k tome i hrvatske! uvrstio je i Danka Anđelinovića, njegov prijevod „Bijesnog Orlanda“ iz 1953. godine. Koliko nepošteno prema pokojnom četniku, svrstati ga među bilo što hrvatsko, a tako se srčano borio da sve što je „hr“ nestane. Ali ocvali orjunaški potrčko, bez oklijevanje i zdušno se prihvatio dodjeljene mu zadaće.

Koliko bezobrazno i bez stida u prostoru DHK, s adresom Trg bana Jalačića 7, promovirati velikog hrvatskog izdajnika, samo zato jer je orjunaška ministrica tako izvoljevala. Bilo je i ima dobrih hrvatskih prevoditelja. Tu je i staro orjunaško leglo podupro: JAZU/HAZU je pripomogao poslavši svog pouzdanika i pokazao svoj odabir – Danka Anđelinovića.

Nije li se taj neumorni promotor svoje upornosti i beznačajnosti, Tonko Maroević, mogao uputiti s migrantima put Slovenije i ostaviti se svekolikog krpanja jugoslavenstva? Odlično bi se uklopio, nije se oprao kao dvojica migranata zajedno, nitko ga iz grupe ne bi primijetio uljeza, a konačno bi bio red da malo omiriše izvankabinetski život. Zar Maroević mora biti zakrpa svakoj četničkoj rupi, možda i on računa na drugi mandat, ili su to samo njegovi mentori Akademija i Društvo (jugoslavenskih) pisaca, a on samo vječiti potrčkos istančanim sluhom za glas gospodara?

 

L. C.