Kad ste zadnji put čuli inače iznimno vehementnu i čačićevski arogantnu Vesnu Pusić? Uostalom, može li se uopće definirati hrvatska vanjska politika pod njezinim vodstvom? Čak i da se složimo da Hrvatska ima dvije vanjske politike trenutno, koju onda predstavlja Vesna Pusić?

Regionalnu dakako, ali u tu je pobjegla kad je zagrmilo, što sugerira da se njezina vanjska politika trenutno svodi samo na to kako izlobirati da sutra postane glavna tajnica UN-a! Jer, dok se Hrvatska topi u povijesno važnim migrantskim krizama, hrvatska ministrica vanjskih poslova je de facto emigrirala u New York na sjednicu Opće skupštine UN-a, gdje nije igrala baš nikakvu ulogu, osim što je zbrajala bodove za toliko žuđeno mjesto glavnog tajnika UN-a.

Diplomatski izvori tvrde da je tražila podršku Rusije, ali da joj je odgovoreno da su „razgovori na tu temu već obavljeni na višim političkim razinama, pa da nema potrebe spuštati razgovor na nižu razinu“. Mediji su doduše na kapaljku izvještavali, ali ipak smo nekako doznali da se hrvatska predsjednica u New Yorku sastala s Obamom, čak dva puta s Merkelicom, potom sa šefovima država asocijacije Baltik - Jadran, te s nizom drugih diplomata.

Čulo se da je na skupu na kojem je govorio Obama dobila duplo dulji aplauz od američkog predsjednika, što je u ovim prigodama rijetko zabilježeni slučaj. Zamislite da je to doživio Josipović ili Vesna Pusić, kako bi se mediji o tome raspisali!

Vidjeli smo dakle i čuli superiornu Kolindu na najvažnijoj međunarodno političkoj pisti, ali u New Yorku nitko nije zamijetio Vesnu Pusić. Dobro, uz Kolindu ona se pokazuje u vanjskopolitičkom jet setu kao „mali od kužine“, no u New Yorku ni njezini najveći medijski zagovornici nisu uspjeli naći kakvu fusnotu gdje bi je ugurali barem u neku epizodu kao važnu personu.

I dok je drugorazredna uloga koja joj je pripala u sjeni Kolinde razumljiva s obzirom na razlike u kapacitetima, fantastično je da o migrantskoj krizi jednu riječ nije prozborila, a da pri tome nema medija koji ju je u tom smislu prozvao. Kakva besprijekorna kontrola! Kriza sa Srbijom, kriza s Mađarskom, permanentne konzultacije sa Slovenijom, stalne rasprave s Unijom da nešto napravi i predloži, sav taj međunarodni politički rat Hrvatska je obavila kao da nema ministrice vanjskih poslova.

Tako česta gošća Beograda, ministrica koja se uvijek biranim riječima odnosila prema hrvatsko-srpskim problemima, žena koja je imala snage sama sjesti na optuženičku klupu kad je Beogradu poručila da nećemo niti jedno bilateralno pitanje postaviti kao preduvjet njihova ulaska u Uniju, što znači da ni otetu zemlju vukovarskih ada nećemo tražiti u tom kontekstu, sada je pobjegla glavom bez obzira u trenutku kad je Hrvatska trebala u prvom redu sjajnog ministra vanjskih poslova.

Je li skupljanje glasova i lobiranje za sanjanu funkciju bilo presudno pa šuti kako se nikome ne bi zamjerila ne bi li se time primakla sanjanoj funkciji, ili je digla ruke od Zorana koji bagerom vodi vanjsku politiku?

S druge strane, Vesna Pusić je zanijemila i od trenutka kad je Kolinda Grabar-Kitarović trasirala pravac „Baltik-Jadran“ kao budući hrvatski vanjskopolitički smjer. Niti ona niti „njezini“ veleposlanici širom svijeta ni na koji način nisu afirmirali Kolindinu ideju, te su je šutnjom de facto minirali. Je li im Vesna Pusić dala nalog da ignoriraju Kolindinu diplomatsku ofenzivu ili to rade na crti vlastitog svjetonazora kojemu je mitska regija bliža od „proširene Austro-Ugarske“?

I mediji prešućuju ovaj kraval, čak i kad stiže informacija od čelnika Višegradske skupine da su prošle godine, dakle Josipoviću i Vesni Pusić, predložili da Hrvatska postane članica Višegradske skupine, što su njih dvoje s indignacijom odbili. Što će im srednja Europa kad je njima dovoljan zapadni Balkan!

Kolindina ideja vezanja Hrvatske sa zemljama Višegradske skupine plus Baltik uistinu je prvi pravi zreli plan našeg vanjskopolitičko pozicioniranja koji ima rep i glavu.

Gospodarski to je za nas bingo s obzirom na naš adut turističkog Jadrana, ali i NLG terminala na Krku, koji nas na energetskoj karti Europe stavlja na respektabilno važno mjesto. Sigurnosno, jer se radi o državama koje imaju iste ili slične sigurnosne probleme i iste ili slične odgovore na ta pitanja u novom srazu dvaju svjetskih političkih i vojnih divova.

U nizu aspekata povijesno i kulturološki stoljećima smo bili vezani, a osim toga radi se o zemljama koje su prošle fazu komunizma i razumiju PTSP koji nastaje slomom komunizma.

Da bi pokazale da su iznimno otvorene za suradnju, zemlje Višegradske skupine, kao neka vrsta skraćene priče o Jadranu i Baltiku, ugostile su hrvatsku predsjednicu kao da smo članica te inicijative. Na sve te relacije i pokazatelje aktualna ministrica vanjskih poslova nije prozborila jedne jedine riječi, a njezini vjerni veleposlanici štopaju razvoj hrvatska vanjske politike u tom smjeru jednako energično kao i mediji koji sve to prate golom šutnjom.

U tom kontekstu kad sad idemo na izbore mi zapravo biramo i vanjsku politiku: staru regionalnu, beogradsku ili srednjoeuropsku koja je kolijevka svih europskih vrijednosti kojoj se možemo vratiti nakon pustoši koju su ovdje ostavili militantno jugoslavenstvo i balkanska krčma.

Glede zahtjeva predsjednice da policija napokon otkrije tko je nacrtao svastiku na Poljudu, jer je taj sramotni čin silno štetio hrvatskoj vanjskoj politici, postavlja se pitanje zašto je ministar policije s onakvom lakoćom sugerirao u brojnim aluzijama da odgovornost za taj čin treba tražiti na političkoj desnici? Zar se jednom dogodilo da su najeminentnije ustaške listove tiskale udbaške tiskare?

 

Tihomir Dujmović / Slobodna Dalmacija

Share
0