Palikuća i vlastoljubac Zoran Milanović

Opčinjen moći i pritisnut bezizlaznošću, s bakljom u jednoj ruci i kantom benzina u drugoj, palikuća Zoran Milanović glavinja svoj posljednji krug i panično razmišlja što još može uništiti, što zapaliti da bi mu ime vatrenim slovima ostalo zapisano u povijesti.

Sa srebrnom pljoskom u lijevom unutarnjem džepu, željan sebe i svog imena u povijesti, narcisoidni premijer u posljednjoj fazi piromanske afirmacije traži prigodu za veliku lomaču dostojnu svoje političke uloge. Naime Milanović prihvaća odlazak, ali ne i dan svog odlaska. On želi otići bilo kada, osim onda kad se mora otići.

Nebitan je niz njegovih političkih poraza i teških osobnih dijagnoza; isto tako nije bitno njegovo naprasno odustajanje od monetizacije autocesta, takav zahtvat ova Vlada nije sposobna ni osmisliti niti realizirati, njoj se nitko ozbiljan nije odazvao, ali će sada iskoristiti prigodu da nakon ovakve hirovite odluke od Hrvatske vlade namiri štetu.

Nevažno je odustajanje od poreza na imovinu (to je ipak odluka Vesne Pusić), lista Milanovićevih političkih promašaja je mučno dugačka, jednako je nevažna izdaja svih 21. predizbornih točaka tzv. kukuriku koalicije; čak je zanemarivo i tjedno srkanje stranih kredita isto kao i emitiranje bezvrijednih domaćih obveznica, rasprodaje i poniženja ove vlade, a sve kako bi se pokrpale dnevne proračunske rupe i podijelile mirovine. I nebitan je bankrot mirovinskog sustava kao i svekolika kozmetika gospodarskih pokazatelja i nacionalnog siromaštva... to su ipak i samo novci i još se nasilje ne kotrlja ulicama. Riječ je ipak o krivotvorenom siromaštvu, jer u hrvatskim je bankama deponirano 25 milijardi eura hrvatskih štediša (do kada?), 85% hrvatskog stanovništva živi u vlastitim nekretninama i to isto malobrojno stanovništvo (4,5 milijuna stanovnika) posjeduje 1,2 milijuna vikendica i sto tisuća praznih stanova u kojima nitko ne živi?!

Problem je negdje drugdje, ukopan kao kamen temeljac još od 1945. kad je narodu obećano društvo jednakih i jednakijih, zajamčena komunistička ravnopravnost jednakih i jednakijih, država bez poreza i kruh bez motike, tzv. socijalističko samoupravljanje, a nakon čega (samo na razini marksističke tlapnje) slijedi najljepši od svih rajskih vrtova – komunizam idealne preraspodjele prava i dobara. I ta slika obećane sinekure ispunjena samoupravljačkom strahom i doušništvom (kako bi doušnik od jednakog postao jednakiji), odgojila je i stvorila tri naraštaja dobro premrežene opasne društvene jalovine. Ta petokraka gomilala je Račanovo, Mesićevo, Josipovićevo i Milanovićevo biračko tijelo sa samo jednom političkom ambicijom: nastaviti služiti uvijek istoj nomenklaturi i boriti se za mrvice s njezina stola.

Jer što s Milanovićevim biračima, onima koji su mu omogućili pobjedu i sve ove godine sustavne sabotaže ove srpsko-hrvatske vlade davali mu bezrezervnu podršku? Zašto bi njima bilo bolje kad su svojim glasovima omogućili pobjedu SDPartiji i Hrvatsku izručili harlekinu s upaljenom bakljom u ruci?

Što s medijima koji su ga veličali kao proroka i na svojim ga ramenima doveli na vlast? I sada u posljednjoj fazi, kad je nosnu hrskavicu pojela opaka bolest, još ga ukrašavaju fabriciranim statistikama, hvale i vjeruju u njegovo političko poslanje? Je li tzv. novinarima jasno da su bili i ostali agitpropovska piskarala, gora od svojih komitetskih mentora i urednika partijskih glasila, i je li im konačno jasno da ih više nitko ne treba, jer to što oni rade nije novinarstvo.

Što s državnim činovnicima, provjerenim zabušantima s grijalicama pod nogama i bezobraznim njuškama na šalterima, uštogljenim kočničarima svakog napretka; onim sinekuristima sa zajamčenim statusom stalnog radnog mjesta, rešoom na klupici prozora, vidovnjacima što imaju nepogrešivo zapisan datum odlaska u mirovinu? Je li im jasno da će njih 50 % isti tjedan po ustoličenju novih parlamentarnih pobjednika svoje sudoku i križaljke rješavati na vlastitom kauču. Većinu će zauvijek progutati biro za zapošljavanje, manji dio će otići u mirovinu.

Nije to nemilosrdno, nego nužno da bi se ozdravilo gospodarstvo, da bi se napokon rodila moderna nacija i država. Isto je s ministarstvima i upravama, agencijama i ravnateljstvima. Ministarstava neće biti više od desetak, uprave će se spojiti, sve izmišljene agencije ukinuti, a direktori javnih poduzeća konačno će morati raditi. Osim policijskih, vatrogasnih i servisnih vozila pravilno obilježenih, neće postojati službeni automobil ni na jednoj razini. Furunkul mora prsnuti i tu ni za koga nema pričuvnog položaja.

Je li nevladinim organizacijama i Sorošovim pripuzima jasno da ih Hrvatska ni na koji način više ne može i ne smije financirati, ne zato jer sve vrijeme rade na štetu samostanle Hrvatske, nego ih nitko ne treba! „Njihove“ milijarde kuna iz proračuna preusmjeriti će se u gospodarstvo, dati potrebitima i zaslužnima, jer Hrvatska je društveno osjetljiva i zahvalna država, a nevladine organizacije sa stotinama tisuća svojih članova dobit će prigodu pokazati svoj entuzijazam i vjeru u ono za što se zalažu. Je li sveučilištima u Hrvatskoj jasno da ih nema na svjetskim rang listama, da osim nekoliko „proizvodnih“ fakulteta poput FER-a, farmakologije i strojarstva, tzv. društvenjaci s filozofskih fakulteta, sve bastioni marksizma, nemaju prođu i njih nitko ne treba.

Što s ministarstvom kulture, protuhrvatskim ministarstvom u privatnom vlasništvu HNS-a i u kontroli najgore hrvatske udbašije, kamo sa samoproglašenim kulturnjacima, frljićima i drugim skakavcima uhljebljenim u nacionalnim kazalištima, muzejima, galerijama, HRT-u, institucijama, savjetima, komisijama, povjerenstvima, zavodima i sveučilištima? Jesu si svijesni koliko su zla nanijeli Hrvatskoj afirmirajući svoje mediokritetstvo i silnu ambiciju da od ničeg naprave nešto?

Što s umirovljenicima koji protuustavno formiraju parlamentarne stranke i bore isključivo se za svoje uske interese. Stranka umirovljenika, isto kao stranka cocacolista, stranka filatelista ili stranka vodoinstalatera, na primjer ili krovopokrivača... Je li im jasno koliko su uskogrudni i sebični, usmjereni samo na sebe, svoja prava i nimalo solidarni s drugima – koliko su protuustavni?

Što s ovim patetičnim narodom zaljubljenim u vlastitu kuknjavu, koji u različitim registrima samo njurga i nariče, ispovijeda nezadovoljstvo i neprestano cvili. Muze nebeske suze i očekuje nagrade? Što je s Crkvom, zar ćemo negdanje komitetsko arbitriranje sada zamijeniti sa svećeničkim i radosno vikati da je došlo novo doba? Na što sliči okoštalost vjeronauka ili iscrpljujuća priprava za krizmu? Kao da je riječ o zaređenju! Na djelu je neprestano zastrašivanje djece i mladeži, obnavljanje srednjovjekovnih matrica, a sve to ne potiče osobnu hrabrost i ne vodi k osobnom činu, pa čemu onda učiteljska rigidnost i silne priprave bez iskrene ljubavi prema djeci?

Hoće li HDZ smoći snage i razboritosti, ne pobjediti na izborima, nego „rodjačko“ i stranačko načelo podobnosti zamijeniti načelom izvrsnosti, učiniti sve za uspostavu uljuđene Hrvatske? Nema više produžene nastave i popravnog ispita, nema generalne probe i nema dalje, došli smo do samog ruba bezdana, do posljednjeg povijesnog dana.

Ako se načelo izvrsnosti ne postavi na vrh prioriteta i ne biraju najbolji, ne bi li se stvorila moderna i uljuđena Hrvatska, sve je otišlo u nepovrat. To treba biti prisega novog političkog vodstva; međutim na samoprijegoru i odricanju još se mora dosta raditi. Promatrajući borbe i nadmetanje za prve redove i stolice na svečanoj skupštini u Lisinskom prije nepunih mjesec dana, čini se da stari trzaj „biti što bliže oltaru“ još je itekako živ i sveprisutan. Ako se borba političkih taština i vršnjačenje zaslugama i senioritetom nastavi i nakon izborne pobjede, na djelu je opet stari/novi HDZ u kome se ne poštuje osoba, njeno znanje i profesionalnost, nego „stolica“, funkcija; uvijek prepoznatljiva partijska špranca kako god se stranka zvala.

Treba li uopće na parlamentarnim izborima smijeniti Milanovića, posve je valjanno pitanje. On je baš dijagnoza jednog djela hrvatskog biračkog tijela, ali on je i pravi lijek tom istom izbornom tijelu. Dakle palikući Milanoviću još jedan mandat, neka izgori što preživjeti ne smije! Jer treba li uopće pomoći onima koji su dvaput birali Mesića za Predsjednika i još jednom to ponovili s Josipovićem? To uopće nije retoričko pitanje nego vrlo praktično pitanje na koje treba čim prije odgovoriti. Trebaju li nam uopće izbori? Odgovor je ne, neka svi „drugovi-simpatizeri“ odgule još jedan Milanovićev mandat kad s Josipovićevim drugim mandatom nisu imali sreće. Ili ćemo svi pomrijeti ili se opametiti!

To sada „razočarano“ biračko tijelo od nove HDZ-ovske vlasti očekuje nastavak lagodnog, „boljeg života“; međutim tu bezočnu ambiciju ne želi ostvariti radom i samoodricanjem nego na kladionicama, igrama na sreću, prevarantskim turizmom, tankim gemištima i bljutavim kavama, rentijerstvom, a manjak pokrivati kuknjavom i varanjem na europskim projektima, uvijek tuđim novcem. Tko pripada ološu, htio bi živjeti na tuđi račun, ali mi ostali, kojima je život darovan, mi neprestano razmišljamo što bismo mu za uzvrat dali?, reče jednom jedna mudra i zbunjena glava.

Tiranskom ludilu nemoći preostaje samo još jedan potez: uhićenje kompletne oporbe – prije svih Tomislava Karamarka – ne zato jer bi tako Milanović dobio izbore, već bi podjeljenu Hrvatsku uveo u građanski rat. A to je onaj pričuvni položaj partijske nomenklature: ako ne pobijedi na izborima, treba potaknuti kaos i sveopću degradaciju Hrvatske suverenosti! Nomenklatura sluti da će na sljedećim parlamentarnim izborima biti pometena, pa palež postaje više nužna nego prihvatljiva varijanta. Uz predsjednicu Grabar-Kitarović na Pantovčaku i gubitkom parlamentarnih izbora, izašlo bi na vidjelo sustavno generiranje straha još tamo od 1945., te neprestano izmišljanje i podgrijavanje tuđih zločina kako se nikada o komunističkim zločinima i sakrivanju istih (u tri naraštaja) ne bi nikad do činjenično progovorilo. U sinovima i unucima sakrivene su tajne otaca i djedova.

Zoran Milanović se sakrio u svoj prkos, on je očajnik i gubitnik, palikuća i vlastoljubac. On ima samo jedan izbor.

L. C.