Opsadno je stanje u "kokošinjcu" pa su se – vidjevši da nezaustavljivo tonu u živo blato - stali njime užurbano nabacivati na Predsjednicu. Za svoj račun nisu se libili u prve redove isturiti stare saveznike - ostarjelu "Labradorovu štenad" i njenu mladunčad koju su medijske burgije dobile ambiciozni zadatak predstaviti kao narod.

A "narod" se okomio na one koji su mu svojim "terorom" pred dvadeset i koju godinu onemogućili da voljenu Armiju – tadašnjeg okupatora Hrvatske - dočeka sa cvijećem. K tome ih je još i zasipao, ne štedeći pritom ni samu Predsjednicu, i najružnijim pogrdama. Al' nje se, baš kao ni junaka i naših dana u šatoru, to blato ne prima i ne samo da ostaje čista, već i istim sjajem blista. Baš poput najsjajnije zvijezde – Danice koja najavljuje danje svjetlo i u hrvatskoj se povijesti i učenosti povezuje s preporodom - a ne one druge, petokrake boje krvi. Sve te krupne pakosti sitnih duša, bile muške, ženske ili djetinje, od nje se nemoćno odbijaju i vraćaju zaprepaštenom pošiljatelju.

U silnoj zabrinutosti za Predsjednicu "nezavisni" su se analitički umovi stali baviti ljudima kojima se okružila. Te, ne valja što su svi listom mlađi od nje, te upitno je njihovo iskustvo, te nisu javno poznati, te nije prikladno da je takvi savjetuju. No, zacijelo im je promaklo primijetiti da Predsjednica ne zapošljava savjetnike kako bi činili inventar njezine radne okoline, a još manje da bi bila njihova produžena ruka za ispunjavanje tuđih, po Hrvatsku štetnih interesa. Jednostavno, sasvim je prirodno da se energična Predsjednica - koja, ispunjavajući Ustavom propisane joj dužnosti, želi aktivno posredovati u rješavanju konflikata između pojedinih interesnih skupina hrvatskih državljana - okruži ljudima u najboljoj životnoj dobi za obavljanje operativnih poslova. Naravno, razumna će osoba po potrebi zatražiti savjet od kompetentnih stručnih ljudi, što je, uostalom, Predsjednica u prvih nekoliko dana mandata već učinila.

Čemu za povremene konzultacije imati osobu zaposlenu na puno radno vrijeme? Zar uposliti nekog "mudraca", ili više njih, da smiješeći se poput Bude (nije Lončar) s lakoćom prosipaju iz rukava magična spasonosna rješenja? Nije li suvislije po određenom pitanju kontaktirati više stručnjaka pa izvagati optimalno rješenje? U područjima djelovanja s izravnim ovlastima, dakle u obrambenoj i vanjskoj politici, Predsjednica je - za razliku od dvojice joj prethodnika, u tim stvarima potpunih "tutleka" - visoko kompetentna osoba koja poznaje način i organizaciju rada u političkim i vojnim savezima i asocijacijama kojima Hrvatska pripada. Uz to, ne manje važno, ima i razvijena osobna poznanstva s utjecajnim ljudima u njima. Što će joj neki Buda (sad ipak Lončar) čiji je zadnji operativni vanjskopolitički potez bio uspješno lobiranje za uvođenje sankcija na uvoz oružja razoružanoj Hrvatskoj usred rata? Čija on to vrata može otvoriti, nego – pokoj mu duši – Gadafijeva, ili možda ona kakvog Nursultana, a kad mu se poklope zvijezde pa među svjetskim silama zaiskri kao u njegovo zlatno doba, čak i "velikog Vladimira"? Takva je vrata otvarao Buda sve samo kako bi zaliječio osobnu traumu što se Hrvatska našla u - iz njegove perspektive - neprijateljskom političkom i vojnom okrilju.

A to i takvo okrilje "žulja" i premijera Budinih (opet Lončar) vanjskopolitičkih afiniteta, pa je Predsjednica, odgovorno, u skladu s dužnošću koju obavlja, uočila potrebu da umjesto njega sudjeluje na sastancima Europskog vijeća. Ta on se, nesklon stvaranju kontakata s ljudima, tamo ionako dosađuje. Doista, logično zvuči da bi na tom mjestu Hrvatsku trebala predstavljati osoba koja će znati naći drugog posla, nego čačkati nos, lijepiti ispod stola žvake i općenito prodavati zjake. I da joj najveći domet ne bude "uslikati se" s Orbanom, samo zato jer ga bije glas "zločestog, neposlušnog dečka", a kakav bi i njegov "fan" iz Banskih Dvora htio postati kad odraste – naravno, ako mu odrasti ikad pođe za rukom. Bilo bi prirodno očekivati kako će premijer s olakšanjem i zahvalnošću prepustiti tu ulogu Predsjednici, kad već ti zamorni sastanci što traju dulje od 20 minuta pričinjavaju toliki napor njegovim preponama. No, možda je sad to shvatio kao osobni napad, kao želju da mu se otme prilika pohvaliti se pred kolegama mikroskopskim kvartalnim porastom BDP-a, prvim u mandatu mu na izdisaju.

Vezano uz "malo BDP čudo", netko neupućen bi mogao ishitreno zaključiti kako u dvanaestom pokušaju i ćorava koka nabode zrno. No, "kokoši" o kojima je ovdje riječ odavno su – kuku im – riknule, samo to još ne znaju, pa i dalje kljucaju ono mozga što je narodu ostalo. Tek nano-tehnologijom mjerljiv rast dogodio se po inerciji, baš kao što lopta nakon što neko vrijeme pada, udari o podlogu, pa potom odskoči od nje. Jedina je "zasluga" Zoranove družine u tome što je pri dolasku na vlast zatečenu podlogu tijekom svog vladanja malo prokopala i tako dno spustila još niže, pa se odskok dogodio kasnije nego što bi to bilo da nisu ništa ni pipnuli.

No, to je područje u kojem im jednostavno ne ide, bez obzira na politički sustav, geopolitički kontekst i generaciju izvođača radova. Jer jedno je upravljati medijskim i pravosudnim institucijama pa besramno ih zlorabeći nekog osramotiti, oklevetati, prokazati, progoniti, procesuirati, a nešto posve drugo je snalaziti se tamo gdje vrijednost treba stvoriti i gdje su rezultati posve mjerljivi. Što im tu drugo preostaje nego praviti se kao da taj sektor funkcionira sam od sebe i tražiti krivca za neuspjeh daleko od sebe? S medijskom i pravosudnom batinom u ruci ide im sasvim dobro – tu su im znanje prenijeli s koljena na koljeno - ali u gospodarskom području im skoro ništa prenijeti nisu znali, osim upirati prstom u drugoga. Eventualno, oštetiti onog koji zna stvarati i skrbiti o imovini tako što će mu s mukom zarađeni dobitak oteti i dodijeliti ga onome koji gospodariti ne zna, čineći ga tako ovisnim – kad već ne o zakonima tržišta – onda o njima samima. I zato je za njih samo jedan put "pravi put" - onaj kojim je pošao donedavni im saveznik s Pantovčaka. "Bijeli hljeb" kako kruh bez rada nakon prestanka obavljanja dužnosti nazivaju u BiH bio bi u ovom trenutku najbolje rješenje i za njih i za Hrvatsku. Naime, oni kad rade, rade više štete nego kad ne rade. Stoga ih valja platiti koliko god treba samo da se više ne primaju nikakva posla.

A pravim putem krenula je i jedna bista koja na Pantovčaku broji zadnje dane. Naime, posve je prirodno da put čuvara Groba slijedi i bista stanara tog istog Groba. Jedino što bismo Predsjednici mogli zamjeriti je što taj dvostruki transfer nije odigran u jednom potezu. Čisto zato da fra Jozo Zovko ne mora dvaput u kratkom vremenu istim poslom dolaziti na Pantovčak. Pripišimo taj propust početnom nesnalaženju i velikoj želji. No, tko radi, taj i griješi, kao što Predsjednica reče na inauguraciji.

Ipak, s predloženim odredištem nije pogriješila. Doista, upada u oči kako se usmjeravanje biste prema rodnom mjestu lika koji ona predstavlja skladno slaže s većinskim raspoloženjem u narodu. A ono je sklono tomu da se taj lik i djelo mu – kao i ono što jedno i drugo danas simbolizira, a ponegdje i živi – i metaforički pošalje u to isto mjesto, upravo onako kako se to u svakodnevnom govoru izobičajilo. Prilično je učestalo da se metaforom asocira na stvarni čin ili neku pojavu, no ova briljantna inverzija – kad se stvarnim činom aludira na metaforu – zaslužuje pljesak na otvorenoj sceni i potvrđuje da u Predsjedničinom radnom timu prebiva zdrav duh. A da bi zdrav duh prožeo i čitav hrvatski narod, preostaje još na to isto – iako u svakom pojedinom slučaju različito – mjesto nakon totema poslati i idolopoklonike.

Doista je lijepo vidjeti Predsjednicu u kojoj živi i iz čije svake geste izbija hrvatstvo u svoj punini. Prepoznaju to i oni – zorno to pokazuju njihove reakcije - koji se tobože začuđeno pitaju što bi to uopće bio hrvatski osjećaj, pa se na tom tragu prave i da ne znaju što traže "oni u šatoru". Bez brige, detektiraju oni taj osjećaj u tren oka, jer ti su "terijeri" uvježbavani u istim školama i po istom programu kao predšasnici im iz komunističkog totalitarizma, tog "crno-bijelog svijeta" kojeg su danas skloni neukusno veličati, čak i oni premladi da bi ga se uopće sjećali. Dugo im je trebalo da narodu utuve u glavu kako se hrvatstvo dokazuje poreznom karticom i poštivanjem prava manjina, a pokazuje tek putovnicom ili osobnom iskaznicom – nikako zajedništvom s Hrvatima izvan Hrvatske, traženjem prava na povijesnu istinu, isticanjem hrvatskih stjegova, klicanjem domovini, držanjem pri intoniranju hrvatske himne ili odavanjem počasti svojim junacima.

Da, lako je "hrvatstvo" pokazivati poreznom karticom onima koji parazitiraju na državnoj sisi, nerijetko plaćenima da bi se toj istoj državi, njezinim simbolima i temeljima izrugivali. Automatski odbitak od bruto plaće prikazuju kao nekakav uzvišen domoljubni čin, ne bi li na taj način dodatno ponizili one koji su se bezuvjetno i dragovoljno žrtvovali za Hrvatsku dajući za nju život ili zdravlje. I zato je iznimno važno da putem biste što prije krenu i "bijesne gliste" – inače, nusproizvod duha te biste - koje su izmigoljile iz rupa za petnaestogodišnjeg nevremena koje preplavi nam Hrvatsku do neprepoznatljivosti. Drugim riječima, bez obzira što nova metla zasad dobro mete, ipak će za potpunu "generalku" biti nužno upotrijebiti i usisivač.

 

Grgur S.