Začudo, skoro svi hrvatski strateški ciljevi zacrtani u zadnjem desetljeću prošlog stoljeća, desetljeću uskrsnuća i obrane hrvatske državne suverenosti, su ostvareni. Hrvatskoj je ulaskom u NATO savez zajamčen najviši stupanj sigurnosti u njezinoj bremenitoj povijesti. Članstvom pak u Europskoj Uniji Hrvatska se institucionalno nakon skoro stotinu godina našla u istom civilizacijskom okviru kojem pripada od stoljeća sedmog.

Konačno, oslobađajućom presudom generalima na Haškom sudu zbrisana je stigma udruženog zločinačkog pothvata s hrvatskog državnog i vojnog vodstva čime je veličanstvena vojna pobjeda i formalno od svijeta potvrđena kao čista. No, najveći dio političkih i s politikom povezanih elita u Hrvatskoj ponaša se kao da se ništa od toga nije dogodilo pa i dalje luta šumom iako je drum odavno asfaltiran. Kao da im je iz nekog razloga neugodno što su ti ciljevi ostvareni, kao da im to baš i nije po volji, pa pred tim zatvaraju oči i prave se kao da nisu.

Članstvo u Europskoj Uniji ne samo da se ne koristi, već se ignorira do te mjere da se čak ni milostinju u vidu donacija iz EU fondova ne može prihvatiti. I to ne uslijed prkosa ili apsurdnog pokušaja očuvanja dostojanstva, nego zato što je upravljanje državnim aparatom toliko rastrojeno da "pacijent" i kad mu se daje lijek ne može više ni zinuti. Otkad je primljena u "euro-ligu" Hrvatska u manje-više svim područjima i dalje igra utakmice sa slabašnim "regionalnim ligašima" pa stoga ni ne čudi što ne napreduje. Štoviše, iz godine u godinu ionako mršav učinak sve joj je gori. Dvije rogobatne susjede, poput oholih Pepeljuginih polusestara dijele joj "čvrgu za čvrgom", slijedeći tako obrazac ponašanja često primjenjivan i u prethodnoj zajedničkoj tvorevini. Jednu od njih u tome ne priječi ni to što se u ovoj novoj uopće ne nalazi, ali zašto i bi kad se oko nje vrti "Regija" za koju se Hrvatska zalijepila kao čičak.

Strateško partnerstvo Hrvatska se odlučuje sklopiti s rubnom europskom zemljom, zemljom čiji su se interesi rijetko kad u povijesti podudarali s hrvatskima - zemljom vazda jednom nogom u EU, a drugom izvan nje, koja u skladu s time ujedinjenoj Europi sustavno podmeće balvane gdje god stigne, pa i famoznu "Regiju" kao jednog od njih. Imitirajući svog neprirodnog skrbnika, zapravo zlostavljača, i Hrvatska se samo jednom nogom drži za EU, no drugom je, baš kao i glavom, još uvijek čvrsto usidrena u "Regiji". S druge strane, ne ustručava se pokazati zube dominantnoj europskoj gospodarskoj sili s kojom ima deset puta veću robnu razmjenu nego sa "strateškim partnerom". U borbi za bolju prošlost svog totalitarizma propušta prilike u sadašnjosti (a i u budućnosti) inateći se zemlji koja jedina ima organizacijski i tehnološki kapacitet jedan demografski ostarjeli, sigurnosno i energetski ovisan kontinent, održati na pristojnom životu u svijetu u kojem se odnos snaga stubokom mijenja.

Vodeći hrvatski gospodarstvenici, nekom crvenom niti povezani s političkim elitama, također se prave kao da Hrvatska nije u EU, pa k'o mahniti i dalje ulažu u "Regiju". Fanatično, kao u transu, preskaču carinske i druge barijere u čemu ih ne može spriječiti ni pojačana geopolitička neizvjesnost u neposrednom susjedstvu. A što i bi kad je hrvatski kapital neustrašiv a ne plah kakvi su, kako se pričalo, ostali kapitali.

Preko oslobađajuće presude generalima također se prolazi k'o kraj turskog groblja. Oni koji su na dan presude plakali, ali ne od sreće, i godinama krivotvorili dokaze protiv generala, navijali i pripremali javnost na suprotan ishod, ostali su nekažnjeni. Štoviše, nagrađeni su visokim državnim odličjem, k tome i cinično proglašeni savješću hrvatskog društva, pa bi sad još - ohrabreni vjetrom s Pantovčaka u misiji "pomirenja" temeljenog na zaboravu a ne na istini - promijenili i službeni naziv rata. Skroz bi ga neutralizirali kako nikome ne bi smetao i tako već pomalo zaboravljenog komunističkog agresora posve amnestirali a četničkog mu kompanjona preodjenuli u stradalog civila. Konačno, još bi tu "nevinu" žrtvu rata strpali u isti zakonski pretinac s hrvatskim vojnikom, plemenitim i pravednim pobjednikom.

Umjesto da bogato i dragocjeno, i u današnjem svijetu cijenjeno ratno i poratno iskustvo iskoristi kroz odgovarajuće NATO programe, Hrvatska se u tom Savezu drži nekako nevoljko i suzdržano, kao prisilno pridruženi promatrač koji se najradije ne bi svrstavao. No, čemu se odricati u krvi stečenih komparativnih prednosti kao da ih Hrvatska ima toliko da može birati koje će iskoristiti? Ako i može, prilično slabo bira što gospodarski rezultati zorno pokazuju. Unatoč tome, utjecajni ljudi okupljeni oko predsjednika krivokletnika i dosljednog mu nasljednika teško skrivaju netrpeljivost prema NATO savezu, tom arhetipskom neprijatelju iz vremena i sistema koji su ih iznjedrili, a koji iz njih nikako ne izlaze.

Uzevši sve navedeno u obzir vrijedi se zapitati kako i kad je to Hrvatska počela živjeti ovakav shizofreno podvojeni život. Odgovor leži u staroj istini: Narod koji ne pamti i iz vlastite povijesti ne uči osuđen ju je ponavljati. A kad ima povijest poput hrvatskog naroda, to ponavljanje obično bude izrazito mučno i tegobno. Dana 3. siječnja 2000. godine hrvatska se povijest zaustavila i otad se počela polako ali neumoljivo odmatati unatrag, i to dvostruko sporijim tempom nego što se dotad kretala prema naprijed. Narod se u loncu kuhalo polagano, na dovoljno niskoj temperaturi kako ne bi naglo oparen iskočio iz njega. Koprcajući se u tom svojevrsnom "retro slow motionu", Hrvati su se opet zatekli u siječnju - kalendarski u ovom 2015. godine, u školi vlastite povijesti u onom davne i slavne 1993. Predstoji im još jedan prijelomni sraz, baš kao što je to u ono vrijeme bila "Operacija Maslenica".

Podsjetimo, tom vojnom akcijom ponovno je teritorijalno povezan južni dio Hrvatske s ostatkom domovine. U bitci su s obje strane angažirane najkvalitetnije postrojbe, a agresor se nije mirio s porazom još mjesec-dva poslije hrvatske ofanzive pokušavajući povratiti izgubljene pozicije. Posebnu važnost ova neizvjesna bitka imala je u tome što je po njenom završetku hrvatski vojnik postao svjestan da je hrvatska vojska jača od dotad nadmoćnije protivničke, iako još uvijek nedovoljno jaka da bi oslobodila Hrvatsku bez iznimno teških gubitaka. Da bi se takvi gubitci izbjegli trebalo je još dvije i pol godine pričekati na veličanstvenu Oluju pripremljenu prethodne zime u dinarskim planinama. Baš u tim teško pristupačnim vrletima trebalo je prokrčiti put tenkovima kako bi se hrvatski vojnici prešavši preko lokaliteta zvanog Crvene zemlje iza leđa "došuljali" Kninu, tada središtu protuhrvatske pobune. A potom i ponosno zabili hrvatski stijeg na drevnu kninsku tvrđavu.

I u danima koje živimo hrvatsku će zemlju – ovaj put "zacrvenjenu" ne krvlju nego sramom – trebati prevući "crven – bijeli – plavi" premazom, jedinim zaštitnim sredstvom koje joj prirodno pristaje i učinkovito je čuva od nametnika. Tako "zacrvenjenom" učinio ju je, baš kao što je to i obećao, eksponent danas nešto manje svemoćne "Partije", potpomognut još i prepariranim "Socijalističkim savezom", sada, kao i onda, ne toliko radnog koliko subvencioniranog dijela naroda. Kaldrmu kojom bi Hrvatsku poveli raskomadanu u žrvanj ili suvremenim rječnikom bešćutno rečeno "regionaliziranu u Regiju" nazivaju "pravim putem". Tim putem kroče oni koji radije kažu kako žive u "ovoj zemlji" nego u Hrvatskoj, a osim same Hrvatske i tipično hrvatske riječi teško im prelaze preko usana, pa će tako pozvati na izbore "jedanaestog prvog" ili jednostavno samo "jedanaestog". Sve su to listom likovi već viđeni u Matoševoj "Mori", pobornici i promicatelji velikih ideja za porobljavanje malih naroda što iza sebe ostavljaju samo pustoš i razvaline. Nasuprot njima stali su oni koji su se već jednom okupili i u krvi izborili hrvatsku slobodu i neovisnost - oni koji baštine tradicije zapadnoeuropskog kulturno-civilizacijskog kruga duboko ukorijenjene u identitetu hrvatskog naroda. Toliko duboko da ih ni dvije kuge dvadesetog vijeka – jugoslavenstvo i komunizam – nisu uspjele posve izbrisati.

Ovaj put na kocki nije (samo) hrvatska teritorijalna povezanost kao prije 22 godine, već zloćudni unutarnji napasnik dijabolično rastače hrvatsko nacionalno biće šireći razdor među svim njegovim sastavnicama podlo ih suprotstavljajući jednu drugoj: domovinsku Hrvatsku iseljenoj, Hrvate u Hrvatskoj onima u BiH, radnike poduzetnicima, medicinske sestre liječnicima, navijače nogometnom vodstvu, narod braniteljima koji su ga obranili... Ne bi li se ubrao koji glas više, potiče se i masovno nezadovoljstvo igrajući na snažne osjećaje navijačke pripadnosti i ljubavi prema legendarnom hrvatskom nogometnom klubu. Po principu "drž'te lopova" usmjerava se negativna energija na pogrešnu adresu samo kako bi se srušio nogometni "Maslenički most" i tako Hrvatima maknula ruka sa srca u jednom od rijetkih područja u kojem su uspješni. A takvi su jer se drže zajedno.

Jednako "alergičan" na hrvatske nacionalne simbole kao brat mu blizanac iz devedesettreće, i ovodobni djelitelj Hrvatske i Hrvata sve slabije krije pravu ćud i ide do kraja. Mobilizira se sva raspoloživa infrastruktura i ljudstvo, beskrupulozno se manipulira biračkim pravom, a Hrvatima izvan Hrvatske praktično se onemogućava pristup biralištima. Preventivno se udara svim raspoloživim "nezavisnim" instrumentima, raznim gongovima i sličnim već otrcanim i uslijed pretjerane uporabe izlizanim "blagodatima trećejanuarlja" koje se kao pritiskom na prekidač aktiviraju pred svake izbore. Neki koji su u danima ponosa i slave pjevali "Moja Do-mo-vi-naaa" sad na te iste note nostalgično tule sasvim drugu pjesmu "Moja Re-e-gi-jaaa". Očito, kad je "podmazan" ZAMP-om, lako "nestaje čovjek". Još lakše nestaje kad je upravljan daljinskim upravljačem smještenim u ladicama DORH-a. Neki koji su do jučer stršali u moru klasičnih propagandista – izdanaka totalitarne komunističke škole iz prošlog stoljeća i u istom (zlo)duhu odgojenog im podmlatka - pa do pred koji mjesec još zvučali drukčije i svježe, sve teže kriju svoju ovisnost i pristaju biti dijelom medijske "željezne zavjese". Zavjese kroz koju teško prodire i najmanji tračak svjetlosti koji bi osvijetlio makar jedan od devet krugova nedjela samozvanog svjetlonoše.

U tim i takvim okolnostima Hrvati su se još jednom našli na križanju staze svog mukotrpnog povijesnog bivstvovanja i imaju priliku izabrati između dva puta. Jedan je put težak i trnovit, krije mnoge zamke, ali vodi uzbrdo i uz mnogo napora može ih vratiti u stanje duha iz bliže im slavne prošlosti. Drugi se put spušta nizbrdo i lakše ga je prevaliti, ali - iako na varljivom putokazu piše da je "pravi" - okončava strmoglavljenjem Hrvata u "provaliYU" iz koje su ne tako davno jedva izvukli živu glavu.

Stoga će ishod ove "Nove Maslenice", bitke koja se rješava olovkom - u čemu se Hrvati u pravilu slabije snalaze nego u bitkama u kojima odlučuje srce u junaka – bitno odrediti daljnji razvoj, smjer i ritam hrvatske povijesti. Hoće li Hrvati napokon prihvatiti da su ono što jesu i da su tamo gdje jesu? Hoće li 11. siječnja uspjeti rastjerati magle prodavane im od 3. januara? Hoće li smoći snage preokrenuti kotač povijesti prema naprijed pa trijumfom u "Novoj Maslenici" širom otvoriti vrata još jednoj pobjedničkoj "Oluji"? Na ta pitanja odgovorit će svaki Hrvat ponaosob, pristupio nedjeljnim izborima ili ne.

 

Grgur S.