Nakon Krešimira Ćosića (1996.),  Dražena Petrovića (2002.)  i Mirka Novosela (2002.) noćas je članom Košarkaške kuće slavnih u  američkom Springfieldu postao i četvrti hrvatski košarkaš Dino Rađa.

Veliki uzlet doživio je na Svjetskom juniorskom prvenstvu u Bormiju 1987. godine, gdje je dvostruki svjetski prvak SAD pao dva puta.

Tri titule prvaka Jugoslavije s Jugoplastikom osvojio je 1988., 1989. i 1990. godine, a Jugoslavenski košarkaški kup 1990. godine.

S 22 godine Rađa 1989. godine u Münchenu doživljava nevjerojatan uspjeh a njegova Jugoplastika pobjedama nad Barcelonom i Maccabijem penje na vrh Europe. Isti uspjeh Rađa ponavlja 1990. godine. Jugoplastika se ponovno penje na krov Europe u španjolskoj Zaragozi u kojoj je u finalu "pala" slavna Barcelona.

Dino Rađa 1990. godine iz Splita odlazi u Il Messaggero. Petogodišnji ugovor u Italiji prekinut je nakon osvajanja Kupa Radivoja Koraća odlaskom u Boston Celtics 1993. godine. Posebno su mu uspješne 1995. i 1996. godina, ali ozljede ga ipak vraćaju na Stari kontinent. S Panathinaikosom će osvojiti dva prvenstva Grčke, da bi se 1999. godine vratio u hrvatsku košarku. Godinu dana igrao je za Zadar, a potom je nastupao za zagrebačku Cibonu i grčki Olympiacos. Na kraju karijere dogodilo se ono najljepše, povratak kući na Gripe u rodni Split i to s titulom prvaka Hrvatske 2003. godine.

Kao reprezentativac Jugoslavije je 1988. godine na Olimpijskim igrama u Seulu osvojio srebrnu medalju koju je osvojio i kao član reprezentacije Hrvatske koja je u finalu Olimpijskih igara 1992. godine u Barceloni poražena od neponovljivog  američkog "Dream teama".

Na Svjetskom prvenstvu u Buenos Airesu 1990. osvojio je zlatnu medalju, a u Torontu 1994. u dresu hrvatske košarkaške reprezentacije brončanu medalju.

Sudionik je pet Europskih prvenstava u košarci - kao reprezentativac Jugoslavije osvojio je brončanu medalju 1987. u Ateni, zlatnu 1989. u Zagrebu i 1991. godine u Rimu, a kao reprezentativac Hrvatske osvojio je brončane medalje na europskim prvenstvima 1993. u Münchenu i 1995. godine u Ateni.

Nositelj je brojnih sportskih priznanja, dobitnik je Državne nagrade za sport Franjo Bučar kao član reprezentacije 1992. i pojedinačno 2003. godine, odlikovan je državnim odličjem Red Danice Hrvatske s likom Franje Bučara, a od 2010. godine Dino Rađa počasnik je Kuće slave splitskog športa.

Dvije srebrne olimpijske medalje, dvije titule klupskog prvaka Europe, brojne medalje na svjetskim i europskim prvenstvima te ostala brojna priznanja impozantna je zbirka Dina Rađe koju je noćas okrunio prijemom u Košarkašku kuću slavnih u Springfieldu.

Rađa: Imao sam sreću da sam rođen kad i jedna fantastična generacija

-Kad su mi Kim i Zoran rekli da ću biti primljen u Kuću slavnih, nisam prestajao plakati punih deset dana. Bilo je teško drugima objasniti suzne oči. Tjedan dana nisam smio nikome ništa reći do službene objave. Šok za mene bio je veći zbog toga što nisam imao pojma da sam uopće nominiran. Nisam ništa znao. Grupa ljudi s kojima sam igrao nakon završetka karijere je sve učinila, oni su sve istražili i obavili sav posao. Hvala ekipi iz Adriatica, dužan sam vam. Ne postoje riječi kojima bih opisao kako se sada osjećam.

Imao sam sreću da sam rođen u isto vrijeme kad i jedna cijela fantastična generacija. Sjajni su treneri radili sa mnom Slavko Trninić, Božo Maljković, Duda Ivković, Svetislav Pešić, Krešo Ćosić, kolega iz Kuće slavnih, Moka Slavnić i jako važan dio svega - kondicijski trener Mirko Krolo. Oni su najviše utjecali na moju karijeru. U karijeri sam igrao za nekoliko nevjerojatnih ekipa. Juniorska reprezentacija iz Bormija 1987., Jugoplastika, reprezentacija bivše Jugoslavije i reprezentacija Hrvatske. Ti dečki s kojima sam igrao su bili nevjerojatni.

Kukoč je moja košarkaška srodna duša. Jedini čovjek koji je isto bio dijelom te četiri ekipe je Toni Kukoč, moja košarkaška srodna duša. S njim i dan danas mogu igrati zatvorenih očiju. Još jedan igrač s kojim sam imao privilegiju igrati je Dražen Petrović, još jedan član Kuće slavnih. On je sada vjerojatno jako sretan, na nekom boljem mjestu. Od njega sam naučio puno, ne samo o košarci, nego i o životu.

Stojko Vranković, Perasović, Komazec, Đorđević, Divac, Zdovc, Paspalj sve sjajni igrači i članovi generacije koja je dugo vladala europskom i svjetskom košarkom. Želim im se zahvaliti jer zbog njih sam bio bolji igrač. Bez njih, ne bi bilo ni mene. Hvala Celticsima, Panathinaikosu, Olympiakosu, Rimu, Zadru, hvala svim doktorima, fizioterapeutima, čistačicama, svima koji su bili uključeni u život košarkaških momčadi - istaknuo je Dino Rađa u emotivnom govoru u kojemu je zahvalio svima koji su mu pomogli tijekom bogate karijere. 

 

M.B.