Logo

Prvi izravniji dodir partizanskih postrojbi sa Širokim Brijegom dogodio se početkom studenoga 1944. godine, što je bila izravna posljedica povlačenja njemačkih postrojbi na crtu bojišnice Široki Brijeg-Mostar-Nevesinje i ulaska partizanskih snaga u prethodno napušten prostor.

Nekakvog izraženijeg straha za gole živote, u prvim mjesecima partizanskog opsjedanja Širokog Brijega, i unatoč otvorenim prijetnjama i upozorenjima koja su dolazile sa svih strana, širokobriješki franjevci nisu imali. Činjenica da se, izuzev ubojstva fra Križana Galića, u razdoblju, od početka studenoga 1944. do sredine siječnja 1945., ništa osobito nije dogodilo niti njihovoj subraći u Rasnu, Kočerinu, Ledincu, Humcu, Čitluku, Čerinu, Gradnićima, Drinovcima, Grudama, Međugorju, i mnogim drugim mjestima u kojima su partizani imali vlast, nagnala je širokobriješke franjevce na vjerovanje kako se niti njima neće ništa osobito dogoditi.

Razloge za ovakvu prosudbu crpili su iz činjenice da se nisu uopće bavili dnevnom politikom, niti su opravdavali neka postupanja njemačkih i hrvatskih vojnih vlasti, o čemu su mnogi od njih javno govorili te su zbog toga imali stanovitih neugodnosti. Stoga, informacije kako će Široki Brijeg biti sravnjen sa zemljom a fratri pobijeni, koje su dolazile s terena pod partizanskom vlašću nisu smatrali vjerodostojnima. Spomenute su informacije uglavnom procjenjivali kao primjenu jedne od metoda specijalnog rata, sasvim uobičajene u ratnim događanjima, o čemu su kao vrhunski intelektualci ponešto i znali.

Međutim, ni slutili nisu kakav je preokret u međuvremenu nastupio u partizanskim planovima. Do promjene je došlo u prvom redu zahvaljujući vojnom neuspjehu u dvodnevnoj bojevoj operaciji „Bura“ i protoku informacija koji je nakon toga uslijedio iz tzv. „oblasnih i rajonskih tijela“ KPJ, OZN-e i partizanskih postrojbi, u kojima su hercegovački franjevci izravno prozvani kao zagovornici i planeri te operacije.

Zahvaljujući takvom dotoku informacija, analitički su timovi OZN-e  ove informacije očito sagledali u kontekstu širih vojno-političkih prilika na istočnoj obali Jadrana, što je pogodovalo nekim ranijim prosudbama OZN-e, prema kojima bi Katolička crkva u Hrvata mogla igrati ključnu ulogu u mogućem procesu svrgavanja ustaškog režima i prelaska NDH na  stranu zapadnih saveznika, čime bi Titov plan obnove Jugoslavije bio u potpunosti onemogućen.

Ni unatoč velikom vremenskom odmaku i otvaranja dobrog djela arhiva, dokaza za ovakve prosudbe analitičkih timova Aleksandra Rankovića ni danas nema. Stoga se, bez bilo kakve opasnosti od pretjerivanja, može kazati kako su partijske informacije s terena o navodnoj odgovornosti franjevaca, zapravo klasične dezinformacije plasirane od strane OZN-e, s ciljem stvaranje preduvjeta za neutraliziranje političkih protivnika – antikomunista – kakvi su, po svom općem svjetonazoru, hercegovački franjevci i bili.

S druge strane, pak, hercegovački franjevci su bili osobe s istančanim vjerskim osjećajima. Za pretpostaviti je da je njihovom tadašnjem svjetonazoru bilo strano i pretpostaviti da bi netko pokušao učiniti zločin nad nedužnima a pogotovo nisu mogli naslutiti planiranje zločina tako masovnih i tragičnih razmjera. Kako se nisu bavili politikom, nego isključivo vjerskim, obrazovnim i humanitarnim radom, bilo im je nezamislivo da bi netko u takvoj vrsti njihovih aktivnosti mogao pronaći bilo kakvu krivnju.  Pogotovo su smatrali nezamislivim da bi mogli postati žrtve jednog otvorenog masakra i bestijalnog iživljavanja  stravičnih razmjera, kakav se na žalost dogodio. Naravno, tu je bio i katolički hrvatski puk koji nije imao, niti je namjeravao, kamo otići te stoga niti franjevci nisu mogli ništa drugo nego, kao i u ranijim stoljećima, dijeliti sudbina svoga puka.

Operativni plan napada

O planu napada na Široki Brijeg i operativnim zadaćama partizanskih postrojbi koje su sudjelovale u napadu na Široki Brijeg većina je toga poznata. Stoga ćemo u ovom prikazu više pažnje posvetiti pokušaju raščlambe zakulisnih obavještajnih igara tijekom pripreme i realizacije samih zločina, kao i pokušajima njihovog kasnijeg zataškavanja, nego o operativnim zadaćama partizanskih postrojbi i njihovim zonama odgovornosti. Ipak, čini se potrebitim naglasiti neke osnovne značajke.

Osnovna zamisao napada na Široki Brijeg nastala je u štabu VIII. dalmatinskog korpusa koji je neposredno pred početak bojevih djelovanja iz Knina bio premješten u Imotski.

Udarnu oštricu napada na Široki Brijeg činile su postrojbe iz sastava 26. divizije na čijem su čelu, kao i u štabu VIII korpusa, bili Petar Drapšin, Boško Šiljegović, Božo Božović, Dušan Korać i Bogdan Stupar, sve odreda oficiri srpske nacionalnosti, koje  je godinu dana ranije u Dalmaciju uputio Aleksandar Ranković.


Najosjetljivije zadaće na operativnom pravcu 26. divizije povjerene su bojevo najspremnijim i u ideološkom smislu najodanijim brigadama iz sastava 26. divizije. Tako su I. proleterska[1] i  XII. dalmatinska brigada[2] dobile zadaću ovladati Duhanskom stanicom iz pravca Trna, s tim što je XII. dalmatinska imala zadaću proboja prema Mostaru u završnoj fazi napada, dok se I. dalmatinska dobila određene specijalne zadaće, o čemu ćemo više pažnje posvetiti u nastavku.

Biokovska XI. dalmatinska brigada[3], koja je u prostor Širokog Brijega uvedena pravcem Gradac-Vrgorac-Ljubuški-Mokro, dobila je zadaću ovladati  franjevačkim kompleksom na Širokom Brijegu, što je do najsitnijih detalja vidljivo iz dostupne dokumentacije brigade.

III. prekomorskoj brigadi[4], iz sastava 26. divizije, bila povjerena zadaća osiguranja bojišnice od mogućeg upada njemačko-hrvatskih snaga iz pravca Rakitna, što je ujedno bila i jedna vrsta bojeve pričuve zahvaljujući kojoj su skupine iz ove postrojbe mogle obavljati i druge jednostavne ali i složene zadaće.

Rijetki su povjesničari i analitičari, naime, do sada uopće pokušavali upozoriti  na slojevitost uloge ove postrojbe, kao i skupina iz sastava III. brigade KNOJ-a koji su sudjelovali u ovoj operaciji. Međutim, upravo je ova postrojba, kao i pristožerne postrojbe iz sastava 26. divizije te skupine KNOJ-a, imala najveći manevarski prostor te ih je upravo zbog toga štab 26. divizije, kao i štab VIII. korpusa, mogao ciljano koristiti za različite vrste složenijih vrsta zadaća, kakvi su sigurno i ciljani zločini na netom okupiranom području.

Zaštitu bokova 26. divizije dobile su postrojbe iz sastava 9. divizije, koja se od ranije nalazila u okolici Širokog Brijega. U ovom slučaju osobito treba naglasiti ulogu II. dalmatinske brigade[5] koja je, koristeći prednosti brdovito-kraškog terena sjeverno od Širokog Brijega, kao i svoje iskustvo u gerilskoj vrsti ratovanja, imala zadaću aktivne zaštite glavnine 26. divizije od mogućeg protuudara njemačko-hrvatskih snaga iz pravca Goranaca i Mostara.

Sličnu zadaću, samo na suprotnom boku, imale su III.[6] i XIII brigada[7] iz sastava 9. dalmatinske divizije, dok je IV. dalmatinska brigada, zbog desetkovanosti i gubitaka u operaciji Bura, ostala bez vidljivih operativnih zadaća u dubini teritorija ali s jasnim specijalističkim zadacima, kao što ćemo kasnije također vidjeti.  Uloga 19. dalmatinske divizije nije izravno bila usmjerena prema Širokom Brijegu, nego prema južnim dijelovima Mostarskog blata i dalje prema Mostaru.

Obavještajni „punktovi“ OZN-e i zadaće KNOJ-a

Nema nikakve sumnje da je sustav OZN-e bio inkorporiran u sve značajnije segmente ove operacije. Iz ne tako skromne partizanske dokumentacije kao i objavljenih radova za sad je teško s apsolutnom preciznošću raščlaniti sve značajnije detalje o operacijama OZN-e i KNOJ-a vođenih tijekom pripreme i realiziranja same vojne operacije.

Ipak, većina raspoloživih izvora sasvim jasno ide u prilog tezi kako su operativne operacije OZN-e i terenskih tijela KPJ vođene planski – i to puno dugotrajnije razdoblje nego je to razdoblje završnih vojnih operacija. Međutim, u prvoj su fazi analitički timovi OZN-e vjerovali kako će do povlačenja njemačkih postrojbi iz Širokog Brijega doći potpuno planski, odnosno na isti onakav način kako se to dogodilo s povlačenjem nekoliko mjeseci ranije. Do takvih informacija došli su na temelju vojno-političke prosudbe stanja na široj bojišnici, kao i na temelju informacija prikupljenih s terena.

Tri značajnija obavještajna punkta OZN-e, korištena za prikupljanje informacija o stanju u Širokom Brijegu posljednjih mjeseci prije njegovog pada, nalazili su se na Vučipolju, Poganoj Vlaci-Ledincu i Čerini. Upravo na tim mjestima djelovale su tajne komunističke ćelije bliske OZN-i koje su na različite način dolazile do informacija o stanju u okruženom Širokom Brijegu, prosljeđujući ih dalje prema Ljubuškom, gdje je u to doba bilo sjedište OZN-e i Rajonskog komiteta KPJ.

Prema raspoloživim izvorima, ključnu ulogu u izgradnji te mreže imali su Marko Šoljić, Mato Markotić, Petar Jelčić i Jure Galić. Ključne osobe na terenu bili su Petar Leko, Božo Barbarić i Vice Sopta, sva trojica istaknutih prvaka komunističke vlasti nakon rata. Uz ovu crtu koja je vodila prema Ljubuškom, potpuno izvjesnom čini se i jedna tvrdnja kako je u to vrijeme u Širokom Brijegu postojala i skupina koja je održavala iznimno aktivne kontakte s mostarskim komunistima, poglavito skupinom oko Džemala Bijedića.[8]

Nema sumnje da su upravo ovi obavještajni punktovi, kao i informacije koje su putem svojih veza uspjeli izravno prikupiti Marko Šoljić i Stanko Naletilić, dvojica u to vrijeme najistaknutijih Širokobriježana unutar komunističkog pokreta u Hercegovini, bile dovoljne da OZN-a i KPJ formiraju opću sliku o najistaknutijim protivnicima komunističkog pokreta u Širokom Brijegu.

Međutim, operacija „Bura“, odnosno njemačko-hrvatski vojni ispad prema Vrgorcu i Metkoviću, do u temelj je ugrozio ne samo prosudbe OZN-e o „skorom laganom ulasku partizana u Široki Brijeg“[9], nego je iz temelja uzdrmao i položaj partizanskog pokreta i Josipa Broza u očima saveznika.

Upravo zbog toga, trebalo je pronaći „žrtveno janje“ te  kreatore loših prosudbi amnestirati od partijske, ali i svake druge, odgovornosti, koristeći ujedno novonastalu situaciju za fizičko eliminiranje svih onih koji bi dugoročno mogli biti smetnja izgradnji države i društva kakvu je nastojala stvoriti KPJ na čelu s Josipom Brozom.

Upravo u tom kontekstu treba gledati i naknadnu političku pamet regionalnih i lokalnih komunista sadržanu u izvješću Okružnog komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu od 13. veljače 1945.[10] u kojom partijski komitet za zapadnu Hercegovinu naknadno pokušava pronaći opravdanja za već počinjene stravične zločine nad franjevcima i civilnim stanovništvom zapadnog djela Hercegovine.

Navodna krivnja franjevaca, prema ovom izvješću, bila je " suradnja s ustašama i Nijemcima u operaciji Bura", odnosno navodna „uloga fratara u povezivanju ustaša i škripara s ciljem izvršenja puča“[11], što nije ništa drugo nego očajnički pokušaj umanjenja stupnja vlastite odgovornosti za donošenje loših političko-obavještajnih prosudbi i prebacivanje vlastite odgovornosti zbog pretrpljenog vojničkog poraza na neke druge. U ovom slučaju – političke i klasne neprijatelje.

Mostarski Gradac – Obračun s fratrima djelo alkarskog vojvode i kasnijeg šefa Titovog kabineta

Dalmatinska, II. proleterska  brigada bila je, sve do siječnja 1945., u sastavu II. crnogorskog korpusa. Tek u to doba ova je brigada, na temelju zapovjedi Vrhovnog štaba, iz Dubrovnika, prebačena na zapadne prilaze Širokom Brijegu, gdje je uključena u strukturu 9. dalmatinske divizije, koja je u to vrijeme, sa zapada i jugozapada, pokušavala opsjedati Široki Brijeg.

O kakvoj je brigadi bilo riječ najbolje govore istraživanja profesora Hrvoja Kačića.

„Naime, 3. prosinca 1943. Vrhovni je komandant, to jest, sam Tito naredio štabu Drugoga udarnog korpusa da II. dalmatinsku proletersku brigadu izdvoji i da je što prije uputi na područje Boke kotorske i južne Dalmacije. Provedbom Titove zapovijedi smijenjen je dotadašnji zapovjednik II. dalmatinske proleterske brigade Savo Burić, a zamijenio ga je Obrad Egić. Pod njegovim zapovjedništvom peti bataljun II. dalmatinske proleterske brigade pod zapovjedništvom Đure Četnika, seljaka iz okolice Knina, skupa s XXIX. hercegovačkom divizijom, ulazi u Dubrovnik. Drugi bataljuni II. dalmatinske brigade upućeni su u Konavle pod zapovjedništvom Brune Vuletića, zamjenika komandanta II. dalmatinske brigade i na prostor Slanoga. U sastavu II. dalmatinske brigade nakon IV. i V. ofenzive bilo je jako malo Dalmatinaca pa se Tito poslužio lukavštinom i uz Hercegovačku diviziju popunjenu uglavnom četnicima koji su prešli u partizane, na krajnji jug Hrvatske uputio jednu dalmatinsku postrojbu za koju je smatrao da će biti bliža pučanstvu, ali koja je po svome sastavu uspješno surađivala s XXIX. hercegovačkom i pokorno izvršavala naredbe.“[12]
Među imenima žrtava ove brigade u Dubrovniku, koja spominje Kačić u ovoj knjizi, nalaze se poznati  svećenici Marijan Blažić (1897.-1944.), Toma Tomašić (1881- .-1944.), Mato Kalafatović (1910.- 1944.), Đuro Krečak (1883.-1944.), te neki ugledni članovi HSS-a kao što je Marko Marojica

Prvi dodiri II. dalmatinske s Širokim Brijegom

Analiza bojevih djelovanja ove brigade, vođenih tijekom siječnja i prve polovice veljače 1945., pokazuju kako je njeno zapovjedništvo, primjenom klasičnih gerilskih metoda ratovanja, pokušavalo južnim obroncima Čabulje prodrijeti prema Mostaru, pri čemu se isticala masovnim likvidacija i brutalnošću prema domicilnom pučanstvu, o čemu na iznimno zanimljiv način svjedoče kazivanja nekadašnjih pripadnika te brigade objavljenim u komunističkim publicističko-pamfletističkim radovima.

Borbe za oslobođenje Širokog Brijega po oštrini i gubicima strašno su me se dojmile – tvrdi Zagorka Vujić iz sela Macirovac kod Gračaca, koja je u to vrijeme bila zamjenik referenta saniteta Prvog bataljuna, II. dalmatinske brigade.[13]

U svome opisivanju prvih bojevih iskustava sjevero-zapadno od Širokog Brijega Zagorka pruža i detaljan opis bojeve spremnosti vojnih postrojbi koje su u to vrijeme branile Široki Brijeg ali istodobno vrlo teškim riječima, sasvim nesvjesno, ukazuje i na loše prosudbe, kardinalne pogreške i „srljanja“ vlastitog zapovjedništva, za što uzročnike treba tražiti u partizanskim prosudbama kako će se Nijemci uskoro sami povući. Pri tome, naravno, spomenuta partizanka ne propušta ukazati na „krvoločnost fratara i kaluđerica“, ne nudeći pri tome niti jedan konkretan dokaz o njihovoj navodnoj odgovornosti. Česta ponavljanja ovakvih teza imaju sasvim logično pojašnjenje – riječ je o frazama političkih komesara koje su redovito slušali i vremenom u njih povjerovali ali i kasnijim pokušajima prikrivanja i zataškavanja masovnih zločina koji su iza njih ostali.

„Po pristizanju u selo Dobrkoviće i Gornji Crnač bataljon je brzo razbio ustašku miliciju. (riječ je o naoružanom domicilnom pučanstvu koje je branilo svoje domove (op.a)) Poneseni tim uspjehom, bez naročite pripreme, napali smo njemačko-ustaško uporište Široki Brijeg. Međutim, s njegovim osvajanjem išlo je teško. Naišli smo na jaki otpor neprijatelja i dobro organiziranu obranu. … Nismo znali da se u Širokom Brijegu i u obližnjim selima, pored Nijemaca, nalazi i velik broj mjesnih ustaša i ostaci razbijenih raznih ustaških formacija iz drugih krajeva Hercegovine, među kojima je bilo i krvoločnih fratara, pa i kaluđrica“,[14] tvrdi partizanka Zagorka Vujić iz Gračaca.

Ovakav oblik ratovanja jedne slabo opremljene postrojbe na iznimno teškom i širokom području od Kočerina do Gornjeg Pologa, u ekstremnim zimskim uvjetima, rezultirao je razvlačenjem brigade na jako širokom području, čime su postrojbe u njenom sastavu postale iznimno lak plijen za protivničke snage koje su na njih vršile pritisak iz tri pravca - Širokog Brijega, Mostara i Goranaca.

Kakav je dojam II. dalmatinska proleterska brigada ostavila na civilno pučanstvo u Širokobriješkom kraju posvjedočila nam je Janja B., tada mlada djevojka a danas 88.-šnja starica, iz Širokog Brijega.

„Danima se među narodom govorilo da su partizani u Crnču i da svagdje kud prođu ima  mrtvih „ko plive“. Jedne večeri dođoše i u Gradac. Bili su jako slabo obučeni i obuveni za zimske uvjete koji su tada vladali. Uglavnom su bili Sinjani a bilo ih je i iz okolice Knina, Dubrovčana te nešto Crnogoraca.

Većina ih je nosila opanke i bile čarape ispletene od ovčje vune. Bili su jako mršavi, nisu imali što ni jesti pa su nam prvu večer pojeli večeru. Narednih dana su odredili tko će, i kada, dati ovcu, janje i drugo što im treba. … Nekoliko dana kasnije nas nekoliko je bilo kod ovaca, kad je naišla jedna skupina tih istih partizana. Upravo kad su bili blizu nas sa susjednih su se brda počeli prema nama spuštati Nijemci i ustaše. Razvila se velika bitka a mi s ovcama u sredini. Nešto je partizana uspjelo izmaći a nešto je poginulo. Dvojica partizana su uletjela među ovce. Mi čobanice smo im tiho govorile, jer smo ih već danima poznavale, da se umire i ostanu među ovcama a mi ćemo ovce okrenuti na suprotnu stranu. Ali, oni nisu poslušali. Ustali su, počeli trčati i pucati. Ubrzo su obadvojica bili mrtvi. Njihove kolege koje su bježale prema obližnjem brdu vikale su iz svega glasa – Izdali ste nas, Grabovica (tako su oni zvali Gradac) će gorjeti! Nekoliko dana kasnije po selu se počelo pričati da su ti isti partizani odveli fratre iz crkve u Gracu i pobili ih na putu prema Gostuši. Tada smo razumili da njihove prijetnje nisu bile uzaludne.“ [15]

Svjedočenje, suprotno iskazu Janje B., je ono Ruže Vučetić, Crnogorke iz sela Vilusi u općini Grahovo, koja je u vrijeme opsjedanja Širokog Brijega bila četna bolničarka u II. dalmatinskoj proleterskoj brigadi. Zanimljivo je da „drugarica“ Vučetić, nastojeći dokazati navodnu krvoločnost širokobrijeških fratara i „kaluđerica“, kako naziva časne sestre, zaboravlja na jedan vrlo ozbiljan detalj. Njezina II. dalmatinska brigada, naime, nije imala izravnih doticaja sa Širokim Brijegom, nego je svoje bojeve aktivnosti vodila nešto sjevernije. Ipak, iskaz je vrlo zanimljiv. Poglavito zbog neistina i očitih pokušaja sustavnog širenja vjerske i nacionalne mržnje, kojim spomenuti iskaz u cijelosti obiluje.

- „Najteža mi je bila borba na Širokom Brijegu, koja je na mene ostavila stravičan utisak. Pored drskosti i upornosti neprijatelja, koji nam je nanio velike gubitke, morali smo savladavati oštru zimu, namete snijega na nepoznatom i teško prohodnom terenu, kamenjaru, kao i nepovjerenje većeg dijela stanovništva. Ali od svega toga najteže me se dojmio susret s časnim sestrama iz tamošnje fratarsko-ustaške manastirske tvrđave. I one su nas napadale. U svojim podlim svirepostima bile su gnusnija od fratara i ustaša. Naročito su bile nemilosrdne u odnosu prema teškim ranjenicima. Može se pretpostaviti kako je na mene, seljačku djevojku odgajanu u crnogorskoj patrijahalnoj obitelji, gdje je pop prikazivan božjim posrednikom, djelovao taj susret s crnim „avetima“.  Gledala sam te žene, od glave do pete ogrnute crnom odorom. O vratu im je visio veliki križ, koji su nosile u ime Boga i „ljudskog mira na zemlji“, a ispod crne mantije nož i pištolj za podmuklo ubijanje naših ranjenih boraca. Nevjerojatno, al i istinito, više sam strahovala da im padnem u ruke nego Nijemcima.“ [16]

Iskaz koji je, kao i prethodni, motiviran jednakom količinom mržnje, laži i neistina, dala je također Matija Bokan, iz Betine na Murteru, tadašnji zamjenik referenta saniteta III. bataljuna i pripadnica partizanskog pokreta od 1941.

„Od tri godine koje sam provela u ratu najteža mi je bila ta zadnja, pogotovo januar i februar 1945. godine na Širokom Brijegu. Pored izuzetno teškog terena i surovih okršaja, sukobili smo se sa » časnim sestrama« i fratrima iz tamošnjeg samostana“, [17] tvrdi Matija Bokan,  naglašavajući da su im fratri „osim otvorene borbe s oružjem, pričinjavali i druge teškoće.“[18] Međutim, kako i ostale njezine drugarice, i ona se navukla na tanku nit pamfletizma, zaboravljajući pri tome jednu vrlo važnu činjenicu – II. proleterska brigada, kao niti njezin III. bataljun, nije uopće dolazio u doticaj sa samostanom na Širokom Brijegu, što je vidljivo iz svih relevantnih analiza partizanskog napada na Široki Brijeg.

Povijesna je činjenica, koju potvrđuju svi relevantni povijesni izvori, kako  je II. proleterska brigada bojevo djelovala sjevernije od  samog Širokog Brijega, dakle i franjevačkog kompleksa. Isto tako, neosporna je činjenica da su upravo pripadnici ove brigade pobili šestoricu franjevaca u Mostarskom Gracu. Nejasno je međutim iz kojih je razloga svaki od ovih iskaza fokusiran upravo na samostan na Širokom Brijegu.

Radi li se u ovom slučaju o namjernom preuveličavanju značaja osobne uloge spomenutih „drugarica“, što je bila redovita pojava u nekadašnjoj jugo-komunističkoj historiografiji, ili pak autor knjige Obrad Egić,[19] koji je bio visokopozicionirani partizanski obavještajac a prije Brune Vuletića[20] i zapovjednik II. dalmatinske proleterske brigade, kroz njihove iskaze pokušava što više zamutiti sliku stvarnih događaja te žižu interesa skrenuti sa stvarnih počinitelja zlodjela teško je kazati?

Međutim, mnoge partizanke spomenute u Ergićevoj knjizi u svojim iskazima pokušavaju vlastite zločine prikazati kao plemenite, što je potpuno na tragu Đilasovog učenja u „Plemenitoj mržnji“.

Tako i Matija Bokan u svome iskazu uporno pokušava ukazati na „odgovornost“ franjevaca, odnosno na ono za što su po njenim (ili Ergićevim) gledištima bili odgovorni, pravdajući na taj način zločine počinjene nad njima, u što su mnogi lakovjerni bili povjerovali.

„Hrane nam nisu dali, iako su je u izobilju imali“ [21] tvrdi Bokan, te prema tom iskazu možemo zaključiti kako je, ipak, riječ o župnoj kući u Mostarskom Gracu, u koju su partizani i prije 6. veljače znali „svratiti“, a ne o samostanu na Širokom Brijegu kojemu, do 7. veljače 1945. i vojničkog pada Širokog Brijega, nisu mogli pristupiti ni na pristojnu udaljenost.

„Nama ženama nisu dozvoljavali da se od kiše i velike zime sklonimo u samostan, s motivacijom da vjera ženama ne dozvoljava ulazak u samostan. Na veliku muku ustupili su nam neke staje u kojima su držali svoju stoku. Svojstveno njihovoj podlosti, obavijestili su Nijemce i ustaše o našem smještaju i rasporedu, a ovi su nas u noći na spavanju napali, nanijevši nam ozbiljne gubitke. Međutim, kroz dva-tri dana ponovno smo se vratili fratrima u posjetu. Ovog su puta platili svoja zlodjela“,[22] stoji u nastavku iskaza ratoborne Matije Bokan.

Ubojstvo franjevaca u Mostarskom Gracu

Vuletićeva II. dalmatinska brigada je 5. veljače, na svome putu prema Mostaru, bila u potpunosti ovladala Gornjim Gracom te su se njeni dijelovi počela spuštati prema komunikacijskom pravcu Široki Brijeg-Mostar u selu Knešpolju, što je ugrožavalo prohodnost cestovnog pravca koji od Širokog Brijega vodi prema Mostaru. Pošto je ostatak njemačkih i ustaško-domobranskih postrojbi već bio pod snažnim udarom glavnine partizanskih snaga, stožer 369. divizije, koji je u to vrijeme bio smješten u Potocima, prema Knešpolju je uputio 370. pukovniju, prethodno je vlakom vrativši iz Konjica, o čemu svjedoče objavljeni zapisi njemačkog natporučnika Beck-Woernera.

- „Još u noći (5. na 6. veljače) pukovnijski stožer 370. pukovnije u žurbi je stigao na Lise. II./ 370 zaposjela je cestu Mostar-Lise, I./370 odmah je morala sjeverno od ceste kako bi zaustavila neprijateljski napad, koji je usmjeren ka Mostaru“[23].

Upravo pred tim iznenadnim udarom prve bojne njemačke 370. pukovnije pripadnici Vuletićeve II. proleterske brigade su, povlačeći se prema Gostuši i vrletima Čabulje, sa sobom poveli šestoricu tamo zatečenih širokobrijeških franjevaca.

Tadašnji pripadnik Vuletićeve II. dalmatinske brigade P.R., koji je bio izravnim očevicem ovog zločina svojedobno je otvoreno progovorio o detaljima ovog zločina.

„Naišli smo na crkvicu oko koje je bilo još kuća. Kasnije smo saznali da se to selo zove Gornji Gradac. … Štapski kuriri tjerali su ispred sebe grupu zatočenika. U njoj su bili jedan civil, jedan vojnik i četiri, pet fratara. Kuriri su nas zvali da im pomognemo likvidirati zatočenike, ali svi koji su kraj njih prolazili govorili su da nemaju streljiva, što je bilo točno. Skupina se zaustavila dvadesetak metara dalje od nas. Kuriri su stajali iza svojih žrtava. Tada je onaj civil pokušao pobjeći, ali ga je rafal pokosio. Odmah nakon njega u bijeg se dao zarobljeni Nijemac. Kao munja trčao je krivudavo niz veliku strminu i uspio pobjeći. Na red su došli fratri. Držali su krunice. Govorili su da nikakvo zlo nisu napravili, da nizašto nisu krivi i da su narodu samo pomagali, ali milosti nije bilo. Odjeknuli su krvavi rafali i okončali život pravednih mučenika.“[24]

Detalji ovog svjedočenja su svakako zanimljivi. Međutim, naivno bi bilo povjerovati da bi se jedna skupina štapskih kurira II. dalmatinske brigade, mladih i nadobudnih SKOJ-evaca, željnih dokazivanja, samostalno odlučila za jedan ovakav korak.

Da je to tako, govori iskaz već spominjane Matije Bokan, referenta III. bataljuna iz sastava II. proleterske, na koju se opet pozivamo.

„Ovog su puta fratri platili svoja zlodjela. Učestvovala sam u obračunu, a vojni sud pri Štabu brigade nekolicinu je osudio na smrt strijeljanjem“, stoji u iskazu Matije Bokan, partizanke iz Betine na Murteru, koji govori o tome što se dogodilo kad su se ona i njeni drugovi iz II. dalmatinske brigade ponovo vratili u župnu kuću u Mostarskom Gracu, gdje su zatekli fratre koji im navodno nekad ranije „nisu dali hrane, niti potražiti tamo sklonište od kiše“, [25] stoji u iskazu Matije Bokan koja tako priznaje da je bila izravno  uključena u zločin počinjen 06.veljače 1945. nad šestoricom franjevaca u Mostarskom Gracu.

 

Damir Šimić / Stopama pobijenih

 

Vezani članci:

- U predvečerje partizanskog napada na Široki Brijeg

. Tito je osobno zapovijedao završnim partizanskim napadima na Široki Brijeg i Mostar

- Kraška vrtača nedaleko od Kozice skriva tajnu o smrti jedne skupine širokobrijeških franjevaca

- Split: Predstavljena zbirka dokumenata „Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti, Dalmacija“



[1] I. proleterska brigada formirana je 06. studenoga 1942. u selu Dobro, kod Livna. Djelovala je u BiH, Crnoj Gori, Dalmaciji, otocima Hvaru, Visu, Korčuli i Braču. Sudjelovala je u kninskoj i mostarskoj operaciji, kao i u ovladavanju Likom, zapadnom Bosnom i Hrvatskim primorjem. Proglašena proleterskom. Odlikovana «Ordenom narodnog heroja». U vrijem Mostarske operacije brigadom je zapovijedao  major Vaso Đapić. Dužnost političkog komesara obnašao je major Nikola Aračić.

[2] XII. dalmatinska brigada formirana je 21. rujna 1943. kao prva otočka brigada. Djelovala je na otocima Visu, Braču, Korčuli, u Dalmaciji i Lici. Sudjelovala je u kninskoj, mostarskoj i riječkoj operaciji. U vrijeme Mostarske operacije brigadom je zapovijedao major Josip-Bepo Marinković. Dužnost političkog komesara obnašao je major Fabijan Trgo.

[3] XI. dalmatinska biokovska brigada formirana je 02. listopada 1943. u Kozici, kod Vrgorca. Djelovala je po jadranskim otocima. Sudjelovala je u ovladavanju Dalmacijom, te kninskoj, mostarskoj i tršćanskoj operaciji. Duž čitavog ratnog puta ove postrojbe događali su se stravični ratni zločini. Pripadnici ove brigade ušli su u samostan i crkvu Uznesenja BDM na Širokom Brijegu 7. veljače 1945. Početkom svibnja 1945. ova je postrojba preimenovana u Motorizirani odred 4. Armije. Sredinom svibnja 1945. pripadnici ove postrojbe uspjeli su prodrijeti u Korušku. Zapovjednu strukturu ove postrojbe sumnjiči se za pripremu i provođenje masakra ratnih zarobljenika na Kočevskom rogu. U vrijeme Mostarske operacije brigadom je zapovijedao major Ivan Guvo. Dužnost političkog komesara obnašao je major Grga Markić.

[4] III. prekomorska brigada, formirana je 17. prosinca 1943. u Gravini (Italija).Opremljena je i uvježbana od Britanaca. Sudjelovala je u desantu na Brač, kninskoj, mostarskoj i riječkoj operaciji, te u ovladavanju zapadnom Bosnom. U vrijeme Mostarske operacije brigadom je zapovijedao  major Bogdan Viskić, a dužnost političkog komesara obnašao je major Stane Bobnar.

[5] II. dalmatinska proleterska brigada formirana je u Uništima 03. listopada 1942. Djelovala je u Bosni, Srbiji i Crnoj Gori, Hercegovini i Dalmaciji. Sudjelovala je u bitkama na Neretvi i Sutjesci, u ovladavanju Dubrovnikom i Risnom, u Mostarskoj operaciji, kao i u završnim ratnim operacijama u Hrvatskom primorju i Istri. U sastav 9. dalmatinske divizije ušla je u siječnju 1945. u zapadnoj Hercegovini. Do tada je djelovala u sastavu 2. crnogorskog korpusa. Proleterskom brigadom proglašena je 1944. godine. U zoni odgovornosti ove brigade dogodio se zločin nad šestoricom hercegovačkim franjevcima u Mostarskom Gracu. U vrijeme Mostarske operacije brigadom je zapovijedao major Bruno Vuletić. Dužnost političkog komesara obnašao je major Ante Jerkin.

[6] III. dalmatinska brigada, formirana je u Vrbi kod Muća 12. studenoga 1942. Djelovala je na području Sinja, Vrlike, Kozjaka i Kosova, te u zapadnoj Hercegovini, Crnoj Gori i Sandžaku. U sastavu 9. divizije sudjelovala je u kninskoj, tršćanskoj i mostarskoj operaciji. U vrijeme Mostarske operacije brigadom je zapovijedao major Josip Babin. Dužnost političkog komesara obnašao je major Danilo Simonović.

[7] XIII. dalmatinska brigada formirana je krajem rujna 1943. godine kao južnodalmatinska brigada. Djelovala je na otocima Šipanu, Visu, Korčuli i Mljetu, na Pelješcu, u srednjoj Dalmaciji, Bosni i Lici. Koncem 1944. i početkom 1945. djelovala je u zapadnoj Hercegovini. Raspuštena je početkom ožujka 1945. godine. U vrijeme Mostarske operacije brigadom je zapovijedao major Mate Meštrović. Dužnost političkog komesara obnašao je Čedomil Cvrlje.

[8] Vidi Jure Galić, «Vrijeme i ljudi», Svijetlostkomerc d.d., Sarajevo, 2005.,

[9]  Isto,

[10] Izvješće Okružnog komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu od 13. veljače 1945, Historijski arhiv Mostar, Pik. Broj Og.19.-587.)

[11] Isto,

[12] Hrvoje Kačić, Dubrovačke žrtve, Naklada Gea, Dubrovnik, 2010.,

[13] Obrad Egić, Žene borci Druge proleterske dalmatinske narodnooslobodilačke udarne brigade, Zadar, 1983., str. 388.

[14] isto, str. 388.,

[15] Svjedočenje Janje B., rođene 1923., iz Širokog Brijega,

[16] Obrad Egić, Žene borci Druge proleterske dalmatinske narodnooslobodilačke udarne brigade, Zadar, 1983., str. 382.,

[17] isto., str. 43.,

[18] isto, str. 43.,

[19] Obrad Egić, rođen je 1908. u selu Gošić kod Šibenika. U vrijeme kraljevine Jugoslavije bio je podoficir JV. Partizanskom pokretu pristupio 1941. Član KPJ od 1942. U vrijeme rata bio komandant II. dalmatinske brigade i divizije. Nakon rata  završio VVA JNA. Proglašen tzv. narodnim herojem. Autor više memoarskih partizanskih knjiga. Za njegovo ime, kao i ime njegovog tadašnjeg zamjenika Brune Vuletića, veže se dobar dio zločina počinjenih u Dubrovniku  koncem 1944. godine.

[20] Bruno Vuletić rođen je u Sinju 1924. godine. Partizanskim postrojbama priključio se, 1941., kao sedamnaestogodišnji učenik sinjske gimnazije. Članom jugoslavenske komunističke partije postao je 1942. U vrijeme rata obnašao je dužnost zapovjednika bataljuna, zamjenika i zapovjednika brigade. Po završetku rata, dugi niz godina bio je izaslanik JNA u NR Kini, a u mirnodopskim uvjetima jedno je vrijeme zapovijedao divizijom i armijom. Obnašao je i dužnost pomoćnika saveznog sekretara (pomoćnik ministra obrane) a dugi niz godina radio je i kao načelnik vojnog kabineta Josipa Broza. U komunističkoj Jugoslaviji završio je Diplomatsku školu i Visoku vojnu akademiju. Sedamdesetih godina bio je i alkarski vojvoda sinjskih alkara.

[21] Obrad Egić, Žene borci Druge proleterske dalmatinske narodnooslobodilačke udarne brigade, Zadar, 1983., str.43.,

[22] isto, str. 43.,

[23] Franz Schraml, Hrvatsko ratište, Zaprešić, 1993., str. 103.

[24] Večernji list, 8. veljače, 1995., str. 8.

[25] Obrad Egić, Žene borci Druge proleterske dalmatinske narodnooslobodilačke udarne brigade, Zadar, 1983., str.43.,

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.