Logo

Dostupna partizanska dokumentacija, uključujući i dokumentaciju KNOJ-a, OZNE, KPJ te svjedočenja izravnih sudionika tih događaja, kazuju da je partizanski Vrhovni štab i vodstvo KPJ na čelu s Josipom Brozom Titom koncem siječnja 1945. ostalo zatečeno prodorom njemačko-hrvatskih snaga prema Metkoviću i Vrgorcu, kao i ukupnim vojno-političkim učincima operacije »Bura«.

Naravno, plod je to poglavito katastrofalno loših procjena partizanskih obavještajaca koji su na potpuno krivim temeljima prosudili da će, po uzoru na ranije povlačenje s obale Jadrana, doći i do njemačkog napuštanja Mostara kao i njegovih bočnih obrambenih stupova u Širokom Brijegu i Nevesinju. Stoga, nakon što je, posljednjih dana siječnja 1945. do Beograda stigla vijest o vojničkim neuspjesima i rasulu 9. dalmatinske divizije u zapadnoj Hercegovini, žurno je sazvan sastanak partizanskog Vrhovnog štaba. Sudeći prema partizanskim izvorima, ovom sastanku osobno je  predsjedao čelni čovjek KPJ Josip Broz Tito[1], što je samo po sebi znak kakve je alarmantne učinke operacija »Bura« imala na vodstvo partizanskog Vrhovnog štaba i vodstvo KPJ.

>>Povijesna analiza: U predvečerje partizanskog napada na Široki Brijeg

Nakon raščlanjivanja novonastale vojno-političke situacije na neretvanskom operativnom pravcu,  30. siječnja  1945. odaslana je zapovijed 8. dalmatinskom korpusu da glavninu svojih snaga žurno prebaci na to područje te da u suradnji s 29. hercegovačkom divizijom, 2. brigadom KNOJ-a, koje su imale djelovati samostalno, te ostalim pridodanim postrojbama ovlada Širokim Brijegom, a odmah zatim i Mostarom. Ovdje je svakako iznimno važno istaći da 29. hercegovačka divizija tijekom trajanja Mostarske operacije nipošto nije bila zapovjedno podređena štabu 8. dalmatinskog korpusa, što je dobar dio partizanskih povjesničara desetljećima tvrdio. Spomenuta divizija bila je, kao i 8. dalmatinski korpus, izravno podređena partizanskom Vrhovnom štabu, što potvrđuje i nekoliko partizanskih izvora. »O dolasku glavnih snaga 8. dalmatinskog korpusa u zapadnu Hercegovinu ali ne i o njihovim zadacima – štab 29 divizije bio je obaviješten 2. ili najkasnije 3. februara 1945. preko štaba 3. divizije KNOJ-a«, svjedoči Danilo Komnenović, tadašnji zapovjednik  KNOJ-a za  BiH,[2] naglašavajući da je »štab 8. korpusa tek 6. februara uputio dopis štabu 29. hercegovačke u kome ga je izvijestio o zapovjedi Vrhovnog štaba o snažnijem angažmanu u Hercegovini, predloživši sastanak i dogovor o zajedničkom djelovanju«.

Vrhovni štab operativno rukovodio Mostarskom operacijom

Zapovijed Vrhovnog štaba ujedno je jedan od ključnih pokazatelja da su sve aktivnosti partizanskih postrojbi, vođene tijekom prve polovice veljače 1945. na prostoru Hercegovine, bile pod potpunim nadzorom partizanskog Vrhovnog štaba, OZNE, vrha Komunističke partije Jugoslavije i Josipa Broza Tita kao neprikosnovenog vojno-političkog autoriteta komunističkog pokreta. Potvrdu toj činjenici na različite načine daju mnogi partizanski izvori. Ključnu ulogu Josipa Broza Tita u ovim operacijama otvoreno naglašava i partizanski povjesničar Nikola Anić ističući na više mjesta velike Titove zasluge u ovladavanju Širokim Brijegom i Mostarom.

Pišući hvalospjeve »voljenom sinu naroda i narodnosti«, Anić naglašava da se »iz povijesne dokumentacije vidi da se maršal Tito iznimno zainteresirao za Mostarsku operaciju zbog zapažene vojne i političke osjetljivosti mostarskih prostora, jer su tu blizu obale Dalmacije i strateški važan neretvanski pravac, što je u tadašnjoj konstelaciji vojno-političkih zbivanja u svijetu i na našim meridijanima i odnosa sa zapadnim saveznicima imalo posebnu dimenziju«. (...) »Nisu savezničke komande prijatno primile informacije kada se saznalo za pojavu njemačkih snaga kod Metkovića tj. na samoj obali Dalmacije«, tvrdi Anić u svojoj knjizi o povijesti 8 dalmatinskog korpusa neizravno pokazujući koliku je štetu operacija »Bura«  prouzročila partizanskom pokretu i Josipu Brozu Titu.[3]

I u ostalim svojim radovima ovaj partizanski oficir, kao izravni sudionik tih događaja, nudi nam čitav niz dokaza o izravnoj Titovoj upletenosti u bojeva djelovanja oko Mostara i Širokog Brijega. »Tito je intenzivno pratio događaje oko Mostara i na osnovu vojne i političke situacije direktno usmjeravao komande i jedinice 8. korpusa i 29. hercegovačke divizije. Što je mostarska neprijateljska grupacija tako potpuno poražena i što je mostarska operacija tako uredno vođena treba zahvaliti maršalu Titu«, tvrdi u svom stilu Nikola Anić.[4]

Govoreći o razlozima ovakva Brozovog interesa za jednu bojevu operaciju korpusne razine, kakvih je u to vrijeme bilo na desetke, Anić je na znanstvenom skupu »Mostarska operacija«, održanom u veljači 1986. u Mostaru, kazao da je temeljni razlog skriven u »vojnoj i političkoj osjetljivost tih prostora«, o čemu smo pisali u prvom nastavku ovog feljtona. Pojašnjavajući dodatno strateške razloge tadašnje »vojno-političke osjetljivosti Mostara i Širokog Brijega«, Anić je naglasio kako je »tadašnja konstelacija vojno političkih zbivanja u svetu i na našim meridijanima i odnosa sa zapadnim saveznicima imalo posebnu dimenziju«, što je svakako još jedna podrobnost koja dokazuje Titov strah od anglo-američkog iskrcavanja na Jadranu, što je bilo i mišljenje tadašnje OZNE i vrha KPJ. »Sve je to činilo splet događaja raznoraznih namera i špekulacija koje su trebale da naškode stvaranju nove Jugoslavije, a to je na ovim prostorima trajalo dosta dugo – od sredine 1944. pa sve dok nismo razbili neprijateljsku mostarsku grupaciju i pomerili liniju fronta blizu Sarajeva«, zaključuje Anić pojašnjavajući razloge zbog kojih je Tito osobno zapovijedao vojnom operacijom partizanskog  ovladavanja  Širokim Brijegom i Mostarom.[5]

Ovakvo izravno zapovijedanje jednom korpusnom borbenom skupinom, kao i izuzimanje dijela snaga iz nadležnosti Glavnog štaba Hrvatske, koliko je poznato, bio je jedini primjer takve vrste u završnoj fazi rata, što su istaknuli i partizanski oficiri na znanstvenom skupu održanom u povodu četrdesete obljetnice ove operacije, naglašavajući da je Mostarska operacija po načinu vođenja bila suprotan primjer kninskoj operaciji koju je nepuna dva mjeseca ranije koordinirao i vodio Glavni štab Hrvatske. »Iz dostupnih istorijskih dokumenata se vidi da je vrhovni komandant maršal Tito neposredno rukovodio mostarskom operacijom i komandovao jedinicama na frontu, što nije slučaj sa kninskom operacijom, gdje je preko Glavnog štaba Hrvatske usmjeravao rad 8. korpusa«, ustvrdio je još 1986. Nikola Anić.[6]

Spomenuta iznimka kršenja lanca vojne subordinacije, koju je partizanski Vrhovni štab na čelu s Titom primijenio isključivo na Mostarsku operaciju, kako se čini, bila je iznimno čudna i Glavnom štabu Hrvatske. Stoga je Glavni štab Hrvatske već 3. veljače 1945. zatražio od štaba 8. korpusa da mu žurno proslijedi sve depeše koje je primio izravno od Tita, što je i učinjeno 3. veljače. Međutim, ni u novonastaloj situaciji Glavni štab Hrvatske, što se može zaključiti iz nekoliko izvora, nije imao značajnijeg uvida u ukupna događanja na bojišnici oko Širokog Brijega i Mostara, pa i dalje predbacuju štabu 8. korpusa na nepotpunom i neblagovremenom izvješćivanju. Stoga je Glavni štab Hrvatske 8. veljače 1945. u Hercegovinu uputio svog načelnika štaba Pavla Jakšića koji je u izmješteno zapovjedno mjesto (IZM) 8. korpusa u Imotskom stigao tek 12. kolovoza.[7] Međutim, jedino što je u tim trenutcima mogao vidjeti bile su posljednje pripreme koje su Petar Drapšin, Ante Toni Biočić, Petar Peko Bogdan i Boško Šiljegović obavljali sa štabovima podređenih im postrojbi, neposredno pred ulazak u Mostar.

OZN-a i KNOJ djelovali po uputama Vrhovnog štaba

Bezbroj je puta u javnost odaslana teza kako su partizanski zločini, počinjeni u Hercegovini tijekom veljače 1945., plod sasvim slučajnog slijeda događaja, uzrokovanog osvetom, anarhijom, postupcima pojedinaca, propustima zapovjednika nižih postrojbi  i drugim sličnim opravdanjima. Da je riječ o pomno planiranom scenariju, koji su režirali i vodili najviši predstavnici partizanskog Vrhovnog štaba, OZN-e  i vodstva KPJ, činjenično se počelo dokazivati tek posljednjih nekoliko godina.

Da je riječ o pomno planiranoj i vješto vođenoj specijalnoj operaciji najviše razine, kazuju i riječi Uglješe Danilovića, Rankovićeve osobe od povjerenja, ratnog šefa OZNE u BiH i člana Pokrajinskog komiteta KPJ za BiH, koji je na znanstvenom skupu »Mostarska operacija« osobno svjedočio o ulozi OZNE i KNOJ-a u ovoj operaciji naglašavajući u više navrata da je s najviše razine primio zapovjedi i upute za operativno  djelovanje OZNE i KNOJ-a. »U ovom vremenu bio sam na čelu OZN-e u BiH i neposredno sam rukovodio radom ovih organa i jedinica KNOJ-a za likvidaciju neprijateljskih formacija«, otvoreno je tada kazao Danilović, naglašavajući kako se »sjeća i telegrama Vrhovnog štaba u kojima se insistiralo da se ovaj teren što prije očisti od neprijatelja i da je to prioritetan zadatak  vojnih jedinica, organa OZN-e i KNOJ-a«[8]. »Na terenu je postojala neposredna koordinacija i mi smo dobijali dnevne informacije kako taj proces teče«, kazao je ratni šef OZNE za BiH ne pokušavajući uopće prikriti činjenicu da je rukovođenje postrojbama OZNE i KNOJ-a te koordinaciju sa vojnim postrojbama obavljao na temelju uputa Vrhovnog štaba i Aleksandra Rankovića osobno.

Na čelu OZNE u Hercegovini u to je vrijeme bio Slobodan Šakota, Srbin iz Čapljine, koji je preko okružnih ureda, partijskih komiteta, povjerenika OZNE u tijelima civilne vlasti, tzv. komandama mjesta i postrojbama 29. hercegovačke divizije[9] kontrolirao kompletan sustav, uz koordinaciju sa svojim nadređenim Uglješom Danilovićem, čime je nedvojbeno bio najznačajnija karika tadašnjeg komunističkog sustava u Hercegovini.


Na raspolaganju OZNI bila je i 3. brigada KNOJ-a[10] na čelu sa zapovjednikom majorom Jovanom Andrićem[11] i političkim komesarom Džemalom Muminagićem[12], postrojba za specijalne operacije, popunjena najodanijim pripadnicima partizanskog pokreta, raspršena po čitavom prostoru Hercegovine, namijenjena i uvježbana za »čišćenje terena od zaostalih neprijateljskih bandi«, kako su partizanski historiografi najčešće opisivali bivše pripadnike Hrvatske vojske i druge političke neistomišljenike. Sjedište štaba 3. brigade KNOJ-a bilo je u Ljubinju, a njezinih pet bataljuna bili su raspoređivani ovisno o procjenama i planovima OZNE. U vrijeme operacije »Bura« dva su bataljuna iz sastava ove brigade bila razmještena na prostoru zapadno od rijeke Neretve.[13] Prvi bataljun, kojim je zapovijedao Savo Golubović, imao je sjedište u Čapljini, a drugi u Ljubuškom. Oba ova bataljuna bila su tijekom operacije »Bura« potisnuta s prvotnih položaja – prvi na prostore istočno od rijeke Neretve, a drugi prema Vrgorcu i obroncima Biokova. Analizirajući aktivnosti dijelova 3. brigade KNOJ-a tih dana u Čapljini i Ljubuškom, kao i svjedočenja izravnih sudionika ovih događaja, dolazi se do zaključka da su upravo pripadnici ove postrojbe, zajedno s pripadnicima 4. dalmatinske brigade, iz župnog stana u Čapljini odveli fra Petra Sesara, kao i skupinu pritvorenika iz tamnice u Ljubuškom među kojima je bio i fra Maksimilijan Jurčić, čiji su posmrtni ostatci pronađeni u okolici Vrgorca.[14]

Na koji je način tako postavljen represivni sustav pod nadzorom OZNE i KNOJ-a uopće djelovao, iznimno dobro pokazuju i riječi zapovjednika ove 3. brigade KNOJ-a Jovana Andrića, jednog od izravnih aktera tih događaja. »U tom vremenu su organi bezbednosti (OZN-a) ulagali velike napore u otkrivanju i hvatanju skrivenih neprijateljskih elemenata. Za izvršenje tih zadataka bio im je pridodat jedan dio odabranih boraca iz svakog bataljuna KNO-ja«, kazao je Jovan Andrić na znanstvenom skupu o Mostarskoj operaciji.[15] Ova je izjava ujedno nedvojbeno najbolji i najtočniji opis metodologije rada OZNE i njihove suradnje s KNOJ-em i drugim odabranim skupinama prekaljenih komunista unovačenim iz sastava partizanskih pješačkih postrojbi, u narodu poznatih i pod nazivom »ubilačke skupine«. Upravo je ovakva metodologija djelovanja represivnih partijskih tijela primijenjena u vrijeme Mostarske operacije za masovne likvidacije ratnih zarobljenika i političkih neistomišljenika, uključujući i likvidacije hercegovačkih franjevaca.

Dakle, svi poznati elementi ukazuju na zaključak da je riječ o sustavu koji je djelovao izvan redovite crte zapovijedanja i bio je pod potpunim nadzorom OZNE i tijela KPJ. Naravno, za aktivnosti tog sustava znali su isključivo partizanski oficiri bliski OZNI, koji su bili ciljano razmješteni u štabove brigada, divizija i korpusa. Istodobno, pojedincima koji su ove represivne aktivnosti OZNE promatrali sa strane, u pravilu se čitava situacija činila kao svojevrsna anarhija. Međutim, potpuno je izvjesno da u ovom slučaju nije bilo riječi ni o kakvoj anarhiji, nego o dobro vođenu i nadziranu represivnom revolucionarnom sustavu političke policije koji su preko sebi odanih oficira izravno usmjeravali i nadzirali Josip Broz Tito i Aleksandar Ranković. Kad raščlanimo dosad poznate informacije, jednostavno dolazimo do zaključka u zonama kojih partizanskih brigada su se dogodili zločini nad hercegovačkim franjevcima. To su u prvom redu zone odgovornosti 12. hercegovačke, 11. dalmatinske, 2 dalmatinske te 4. dalmatinske brigade. Nedvojbeno je da zapovjednici ovih postrojbi i njihovi nadređeni zbog ovih zločina snose puno zapovjednu odgovornost. Međutim, nedvojbeno je da su neki štabovi brigada u svojim stalnim sastavima, poglavito tzv. prištapskim, odnosno pristožernim, postrojbama imale dragovoljce koje je OZNA, uz pomoć dijela  brigadnog i divizijskog zapovjednog lanca, koristila za masovne likvidacije ratnih zarobljenika, što je samo po sebi klasičan primjer dvostruke linije zapovijedanja. Drugi su štabovi, opet, preko divizijskih i brigadnih opunomoćenika OZNE, obavještajnih oficira i političkih komesara, dopustili pridodavanje vlastitom sastavu oficira OZNE i skupina KNOJ-a specijaliziranih za likvidaciju ratnih zarobljenika i političkih protivnika te za druge specijalne namjene, što nikoga ne treba iznenaditi. Bolji poznavatelji OZNINA »rukopisa« jako dobro znaju da su operativci ove represivne službe, kao i politički komesari, bili strah i trepet za sve zapovjednike partizanskih postrojbi jer su zapovjednici jako dobro znali da sustavom OZNE i političkim komesarima izravno ravnaju Aleksandar Ranković i Josip Broz osobno.

Zapovjedna struktura svih partizanskih štabova u napadu na Široki Brijeg i Mostar  bila je velikosrpska

Posljednjih šest desetljeća u domaćoj se javnosti ukorijenilo mišljenje da su zločini nad hercegovačkim franjevcima isključivo (ne)djelo dalmatinskih partizana. Međutim, studioznija raščlamba Mostarske operacije, kao i uloge OZNE i KNOJ-a znatno odudara od ove desetljećima javnosti podmetane teze.

Da bi se uloga dalmatinskih partizana u ovim zločinima kvalitetno vrjednovala, potrebno je u prvom redu podrobno procijeniti zapovjednu strukturu 8. dalmatinskog korpusa i ključnih mu podređenih postrojbi, u prvom redu 26. divizije. Kad se to učini, onda se nameće čvrst zaključak da su na svim ključnim mjestima na korpusnoj, divizijskim i brigadnim razinama bili etnički Srbi ili dalmatinski jugounitaristi (orjunaši). Na ključna zapovjedna mjesta došli su tijekom 1943. i 1944. na prijedlog Vicka Krstulovića i vodstva KPJ u Dalmaciji, koji je sve do kapitulacije Italije održavao prisne kontakte s četničkim pokretom u Dalmaciji, što ne treba čuditi kada se zna da su i jedni i drugi, po svom izvornom političkom uvjerenju, bili jugofili, a kao takvi i zakleti neprijatelji svakog oblika hrvatske državnosti bez obzira na vlast ili njezino unutarnje uređenje. Potpuno ista situacija bila je u štabu i postrojbama 29. hercegovačke divizije i podređenim mu postrojbama, kao i u  3. brigadi KNOJ-a, te tijelima OZNE, gdje su crnogorski i istočno-hercegovački kadrovi velikosrpske orijentacije vodili glavnu riječ.

Teza o navodnoj isključivoj odgovornosti dalmatinskih partizana svjesno je godinama podgrijavana radi umanjenja odgovornosti Josipa Broza Tita i KPJ, ali i održavanja unutarhrvatskih tenzija između Hercegovine i susjedne Dalmacije što je isključivo išlo u prilog srbijanskim interesima, ali i interesima anacionalnih orjunaša u Dalmaciji koji su u Beogradu vidjeli, i vide, svog političkog idola i saveznika. Rijetko se koji hrvatski povjesničar ikada usudio istražiti otkud uopće toliki etnički Srbi na ključnim položajima u 8. dalmatinskom korpusu i njegovim sastavnim dijelovima. Petar Drapšin[16], Boško Šiljegović[17], Ilija Radaković, Danilo Simonović, Petar Babić, Danilo Damjanović, Žika Bulat, Božo Božović[18], Dušan Korać[19], Bogdan Stupar[20], samo su neki od etničkih Srba koji su bili raspoređeni na većinu ključnih mjesta u štabu VIII. korpusa i štabovima podređenih mu divizija i drugih manji postrojbi koje su djelovale u njegovom formacijskom sastavu. Poglavito su bili raspoređivani na zapovjedna mjesta, kao i na mjesta političkih komesara, za koje se znade da su u partizanskom komunističkom sustavu, zajedno s OZNOM, nadzirali i same zapovjednike.

Kvalitetan odgovor na ovo pitanje čuo sam prije određenog vremena u serijalu »TITO«, redatelja Antuna Vrdoljaka. Prema riječima Dušana Bilandžića, izrečenih u tom serijalu, ključna odgovornost za ovoliku involviranost etničkih Srba u zapovjednu strukturu VIII. dalmatinskog korpusa počiva isključivo na Vicku Krstuloviću. Sudeći prema Bilandžićevim riječima, Krstulović se u jednom dopisu, upućenu Titu, pohvalio da »Dalmacija ima vojnika u izobilju, ali da velike probleme jačanju partizanskog pokreta stvara nedostatak kvalitetnog oficirskog kadra«. Prema Bilandžiću, upravo je spomenuti Krstulovićev dopis bio izravnim povodom upućivanja u Dalmaciju nekoliko desetaka etničkih Srba koji su na temelju Titovih i Rankovićevih uputa u konačnici potpuno ovladali zapovjednom strukturom VIII. dalmatinskog korpusa i podređenih mu postrojbi.

Druga teza koja ukazuje na izravnu Titovu odgovornost za ove zločine svakako su poslijeratne karijere čitavog niza pripadnika VIII. dalmatinskog korpusa, koji su po objektivnoj zapovjednoj odgovornosti odgovorni za zločine ili su neposredno i posredno bili njihovim svjedocima. Kako tumačiti Titovo favoriziranje kadrova poput Brune Vuletića[21], Peke Bogdana[22], Stanka Parmaća, Ljube Trute[23], Berislava Badurine, Artura Takača, Fabijana Trge, Mike Tripala, Budimira Lončara, Milke Planinc, Ante Josipovića[24] i Veljka Kadijevića, koji su po prirodi svojih tadašnjih dužnosti u VIII. korpusu, OZNI ili vodstvu KPJ u Dalmaciji o ovim događajima morali znati puno više od običnih prisilno mobiliziranih vojnika kakvi su u to vrijeme bili Ivan Gugić, Pavao Prcela i Rafael Radović?

Zbog svega toga, ali i inkorporiranosti većine bivših čuvara jugoslavenskog »bratstva i jedinstva« u današnji hrvatski sustav, uopće ne čudi zakon šutnje koji vlada o komunističkim zločinima.

Međugorje, Gabela, Čitluk i Mostar – krvav rukopis 12. hercegovačke, OZNE i  KNOJ-a uz izravnu potporu dužnosnika KPJ

Na prostore zapadno od rijeke Neretve 12. hercegovačka brigada prvi je put stupila početkom studenoga 1944. U tom prvom dodiru sa zapadnom Hercegovinom, tijekom pretresa Međugorja, pripadnici ove postrojbe su, bombom ubačenom kroz prozor župne kuće, ubili starog  franjevca fra Križana Galića. Početkom veljače 1945. ta je postrojba, na temelju zapovjedi štaba 29. hercegovačke divizije zajedno s tri bataljuna iz sastava 3. brigade KNOJ-a i skupinom oficira OZNE, ponovno upućena na  prostor zapadno od rijeke Neretve.

Ono što je upitno i iznimno zanimljivo za buduće istraživače, svakako su razlozi zbog kojih je ova postrojba, kao i pridodane joj oružane skupine iz formacijskog sastava KNOJ-a, upućena u prostor zapadno od rijeke Neretve, gdje je operativno pridodana 19. dalmatinskoj diviziji. Međutim, iz ukupne dostupne arhivske građe vidljivo je da su tri bataljuna KNOJ-a, kao i oficiri OZNE, djelovali potpuno samostalno, i to po uputama dobivenih crtom Ranković-Danilović-Šakota-Andrić o čemu postoji obilje dokaza. Ipak, međusobni operativni suodnos 9. dalmatinske divizije i 12. hercegovačke brigade bio je tema sastanka održana 9. veljače u Čitluku. Taj su dan, naime, u štab 9. dalmatinske divizije stigli zapovjednik 29. hercegovačke divizije Vlado Šegrt[25] i načelnik štaba 8. dalmatinskog udarnog korpusa Ante Toni Biočić[26] gdje su zajedno sa zapovjednikom 19. divizije Stankom Parmaćem[27] »uskladili sve pojedinosti oko operativnog podčinjavanja 12. hercegovačke brigade 19. udarnoj diviziji«.[28]

Čitav borbeni put 12. hercegovačke brigade između 1. i 15. veljače je u najmanju ruku vrlo dvojben i kontroverzan. Operativna uporaba glavnine njezinih snaga, netransparentne aktivnosti pridodanih joj skupina, uporaba dijelova ove postrojbe koji su se nalazili u divizijskoj pričuvi te, napose, nerazjašnjeno ubojstvo zapovjednika ove brigade majora Ljube Mijanovića, mogu biti dobri polazni elementi za dalja istraživanja zločina koji su se u prvoj polovici veljače 1945. dogodili na širem prostoru Čapljine, Gabele, Čitluka i Mostara.

Zanimljivom se čini i tvrdnja Rajka Šarenca, tadašnjeg člana štaba ove brigade, da su dva bataljuna ove brigade, koji su bili u divizijskoj  pričuvi i nisu imali aktivnu ulogu u bojevim djelovanjima, »u Mostar ušli preko Varde zajedno sa jedinicama 14. dalmatinske brigade«.[29] Izmiješani s dijelovima postrojbi iz sastava 19. dalmatinske divizije[30], kao što je već naglašeno, u prostor su ušli i pripadnici OZNE i tri bataljuna 3. brigade KNOJ-a pa se detalji vezani za enigmu ubojstva franjevaca u Čitluku mogu riješiti jedino i isključivo u kontekstu daljeg istraživanja međusobnog suodnosa štaba 12. hercegovačke brigade, OZNE i pridodanih im skupina iz sastava 3. brigade KNOJ-a. Radomir Petković, tadašnji politički komesar petog bataljuna III. brigade KNOJ-a, svjedočeći o aktivnostima KNOJ-a vođenim tih dana na području z/o 12. hercegovačke brigade svojedobno je naglasio: »Od štaba naše brigade, noću 12./13. veljače, dobili smo naređenje da cijeli naš bataljun  krene u Mostar. Naš zadatak je bio da u borbenom poretku, likvidirajući neprijateljske jedinice na našem pravcu i posjednemo sve značajnije objekte na desnoj obali Neretve. Organi OZN-e dostavili su nam plan o tome koje objekte treba da posjednemo i kako da se obezbjede.«[31]

Da su u ratnom Mostaru u potpunoj ilegali djelovali pripadnici OZNE svjedoči i iskaz Ive Jerkića, poznatog komuniste iz Čitluka, koji je o djelovanju OZNE u Mostaru kazao sljedeće: »Polovicom 1944. godine u Mostar su došli drugovi koji su bili zaduženi da u okupiranom gradu organiziraju ilegalno odjeljenje OZN-e. Mjesni komitet KPJ je, po nalogu Oblasnog komiteta, izdvojio određen broj članova partije i drugih aktivista za rad u OZN-i pa je dio poslova kojima se do tada bavio mjesni komitet preuzela ta organizacija.«[32] Slično tvrdi i Olga Marasović, Splićanka, koja je u to vrijeme bila članicom Oblasnog komiteta KPJ za Hercegovinu i spona između ovog komiteta i Vase Miskina Crnog s Okružnim komitetom KPJ za zapadnu Hercegovinu i njegovim tajnikom Jurom Galićem Rojakom. »U rasvjetljavanju sadržaja ilegalnog rada treba imati u vidu i akcije i sugestije drugova koji su već ranije bili poslani u Mostar radi organizovanja OZN-e i njenog punog dejstva u momentu preuzimanja vlasti i oslobađanja grada«, kazala je Marasovićka, izravno potvrdivši ključnu ulogu OZN-e u »preuzimanju vlasti«. [33]

Dakle, upravo u spomenutom suodnosu OZNE, KNOJ-a i štaba 12. hercegovačke  brigade treba također tražiti i enigmu nikad do kraja razjašnjenog ubojstva zapovjednika 12. hercegovačke brigade majora Ljube Mijanovića, koje se dogodilo na južnim prilazima Mostaru u noći s 13. na 14. veljače.

Potpuno identična situacija dogodila se i s odvođenjem i ubojstvom skupine hercegovačkih franjevaca iz franjevačkog samostana u Mostaru, koju je na večer 14. veljače, zajedno sa skupinom oficira OZNE i KNOJ-a, u nepoznatu pravcu odveo Branko Brana Popadić, opunomoćenik OZNE u 12. hercegovačkoj brigadi, i njihovog mučkog ubojstva u predjelu zvanom Čekrk. Da je ključnu ulogu u odvođenju mostarskih franjevaca iz samostana imao Brana Popadić, potvrdilo je i nekoliko očevidaca ovog događaja. Naravno, pritom ne treba zaboraviti da je spomenuti djelovao u strukturi OZNE, a štabu Mijanovićeve 12. hercegovačke brigade samo je bio pridodan. Prema tome, izravnu odgovornost za smrt mostarskih franjevaca snosi OZNA, a po istom su rukopisu i od iste skupine pobijeni franjevci u Čitluku, kao i župnici u Čapljini i Gabeli te fra Martin Sopta na Čerinu.



[1] Nikola Anić, Povijest 8. dalmatinskog korpusa, Udruga antifašističkih boraca i antifašista grada Splita, Split, 2004., str. 215.

[2] Zbornik Mostarska operacija, Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1986., str. 305.

[3] Nikola Anić, Povijest 8. dalmatinskog korpusa, str. 215.

[4] Zbornik Mostarska operacija, str. 451.

[5] Isto., str. 451.

[6] Zbornik Mostarska operacija, str. 456.

[7] Isto, str. 460.

[8] Zbornik Mostarska operacija, str. 426.

[9] Opunomoćenik OZNE u štabu 29. hercegovačke divizije bio je Mirko Kolak. Dužnost opunomoćenika OZNE u brigadama 29. divizije obnašali su Simo Vojinović, Nikola Komar, Branko Popadić, Vukota Milošević i Sveto Gagović. (Komnenović-Kreso, Monografija 29. hercegovačke divizije, Beograd, 1979., str. 575. – 591.)

[10] Treća brigada KNOJ-a djelovala je u sastavu Treće (Bosanskohercegovačke) divizije KNOJ-a (zapovjednik pukovnik Danilo Komnenović, politički komesar Špiro Srzentić), izravno podređene OZNI BiH. Na čelu  brigade,  koja je brojala nešto više od 1.200 vojnika, bio je major Jovan Andrić, a dužnost političkog komesara obnašali su Drago Ivanović i Džemal Muminagić. U sastav ove brigade ušlo je i oko 150 pripadnika Ljubuškog partizanskog odreda. Brigada je imala zadaću borba protiv klasnih neprijatelja KPJ, a nalazila se pod političkim nadzorom Oblasnog odjela OZNE za Hercegovinu. Za prvih 50 dana svoga postojanja brigada je, prema tvrdnjama nadređenog zapovjednika, ubila 63, uhitila 275, a ranila 16 prikrivenih protivničkih vojnika. (Komnenović-Kreso, Monografija 29. hercegovačke divizije, str. 409.; Zbornik Mostarska operacija, str. 479.

[11] Jovan Andrić rođen je 1916. u selu Davidović kod Bileće. Do Drugog svjetskog rata radio je kao poljodjelac. Partizanskom pokretu pristupio je 1941. a član KPJ je od 1942. U ratu je obnašao dužnost zapovjednika 10. hercegovačke brigade. U vrijeme Mostarske operacije bio je zapovjednik 3. brigade KNOJ-a. Poslije rata bio je pomoćnik zapovjednika divizije, načelnik škole, itd. Završio Visoku vojnu akademiju JNA. Djelatna vojna služba u JNA prestala mu je 1969.

[12] Džemal Muminagić rođen je 1920. u Ljubuškom. Prije Drugog svjetskog rata bio je student medicine, a u partizanski pokret i KPJ uključio se 1941. Obavljao je dužnosti političkog komesara u bataljunu, brigadi, diviziji i korpusu. U vrijeme Mostarske operacije bio je politički komesar 3. brigade KNOJ-a. Poslije okončanja rata nastavio je djelovati u JNA. Iz JNA izlazi 1959. s činom general majora nakon čega je imenovan na dužnost generalnog direktora FAMOS-a. Za gradonačelnika Sarajeva izabran je 1967. i na toj je dužnosti ostao šest godina. Bio je član Savjeta Republike, predsjednik SUBNOR-a grada Sarajeva, član Predsjedništva RO SRVS, član Konferencije i Predsjedništva SOFKBiH, član Olimpijskog komiteta ZOI 84 Sarajevo, predsjednik Skupštine SR BiH, delegat Skupštine SR BiH i član Delegacije u VRP Skupštine SFRJ.

[13] Zbornik Mostarska operacija, str.393.

[14] Mate Šalov, Četvrta dalmatinska splitska brigada, Institut za historiju radničkog pokreta Dalmacije, Split, 1980., str. 286.; Zbornik Mostarska operacija, str. 391.

[15] Zbornik Mostarska operacija, str.396.

[16] Petar Drapšin rođen je 1914. u Turiji kod Starog Bečeja. Kao student je 1937. otišao u Španjolsku, gdje je u sklopu međunarodnih komunističkih brigada sudjelovao u građanskom ratu. Član KPJ od 1937. Sudionik je partizanskog ustanka od samog početka, a bio je jedan od organizatora lipanjskog ustanka 1941. u Hercegovini. U vrijeme rata obnašao je dužnosti zapovjednika odreda, divizije, korpusa i 4. armije, koja je u završnim operacijama 1945. uspjela ovladati Likom, hrvatskim primorjem, Istrom i Trstom. Po okončanju rata bio je imenovan zapovjednikom tenkovskih jedinica JA. Poginuo je u Beogradu, pod nikad do kraja razjašnjenim okolnostima, koncem 1945. Proglašen narodnim herojem.

[17] Boško Šiljegović rođen je 1915. u selu Mirkovac kod Bosanske Dubice. Prije Drugog svjetskog rata bio je student filozofije. Član KPJ od 1940. U partizanskom pokretu od 1941. Bio je jedan od organizatora ustanka na Kozari. U ratu je obnašao dužnosti političkog komesara brigade, divizije, korpusa i armije. Nakon rata bio je politički komesar armije, načelnik Vojno-znanstvenog instituta JNA, glavni urednik Vojne enciklopedije, načelnik Političke uprave JNA, itd. Aktivna služba prestala mu je 1963. Bio je i savezni zastupnik, član i predsjednik Centralnog komiteta SKJ. Završio vojnu akademiju JNA. Proglašen narodnim herojem.

[18] Božo Božović rođen je 1911. u selu Rogami kod Podgorice. Prije Drugog svjetskog rata radio je kao službenik. Komunističkom i partizanskom pokretu pristupio je 1941. U ratu je obnašao dužnost zapovjednika bataljuna, brigade i 26. dalmatinske divizije. Poslije rata nalazio se na raznim dužnostima Generalštabu JA, načelnik stožera oblasti, te načelnik odjela u upravi GS. Završio je Vojnu akademiju Vorošilov u SSSR-u. Aktivna služba u JNA prestala mu je 1964. Proglašen narodnim herojem.

[19] Dušan Korać rođen je 1920. u Mrčajevcima kod Kraljeva. Prije Drugog svjetskog rata radio kao metalski radnik. Član KPJ od 1940. Partizanskom pokretu pristupa 1941. U ratu je obnašao dužnosti političkog komesara bataljuna i divizije te zamjenika političkog komesara brigade. U Mostarskoj operaciji obnašao je dužnost političkog komesara 26. divizije. Lakše je ranjen 7. veljače na Širokom Brijegu. Poslije rata bio je politički komesar armije i ratnog zrakoplovstva, zapovjednik divizije i vojnog područja, načelnik stožera armije, načelnik uprave u Generalštabu JNA, zamjenik načelnika Generalštaba i glavni inspektor. Završio vojnu akademiju JNA i kurs operatike. Aktivna vojna služba prestala mu je 1980. Proglašen narodnim herojem.

[20] Bogdan Stupar rođen je 1912. u selu Bravsko kod Bosanskog Petrovca. Prije Drugog svjetskog rata bio je radnik. Partizanskom pokretu pristupa 1941. a članom KPJ postaje 1942. U ratu je obnašao dužnosti zapovjednika bataljuna, brigade te zapovjednika divizije. U vrijeme Mostarske operacije bio je načelnik stožera 26. dalmatinske divizije. Poslije rata bio je zapovjednik divizije, načelnik stožera korpusa, itd. Završio je vojnu akademiju JNA. Aktivna služba u JNA prestala mu je 1965.

[21] Bruno Vuletić rođen je u Sinju 1924. Partizanskim postrojbama priključio se 1941., kao sedamnaestogodišnji učenik sinjske gimnazije. Članom KPJ postao je 1942. U vrijeme rata obnašao je dužnost zapovjednika bataljuna, zamjenika i zapovjednika brigade. Po završetku rata, dugi niz godina, bio je izaslanik JNA u NR Kini, a u mirnodopskim uvjetima jedno je vrijeme zapovijedao divizijom i armijom. Obnašao je i dužnost pomoćnika saveznog sekretara (pomoćnik ministra obrane), a dugi niz godina radio je i kao načelnik vojnog kabineta Josipa Broza. U komunističkoj Jugoslaviji završio je Diplomatsku školu i Visoku vojnu akademiju. Sedamdesetih godina bio je i alkarski vojvoda sinjskih alkara.

[22] Petar-Peko Bogdan rođen je 1915. u Sinju. Prije Drugog svjetskog rata bio je student prava. Partizanskom pokretu pristupio je 1941. a član SKJ od 1942. U ratu je obnašao dužnosti zamjenika zapovjednika bataljuna, brigade, korpusa te zapovjednika pozadinskih postrojbi JNA. U vrijeme Mostarske operacije bio je zamjenik zapovjednika 8. korpusa i zapovjednik izmještenog zapovjednog mjesta. Poslije rata radio je na raznim dužnostima u Generalštabu a bio je i pomoćnik zapovjednika za pozadinu, zapovjednik graničnih postrojbi, načelnik Tehničkog središta JNA itd. Završio je vojnu akademiju JNA. Aktivna služba prestala mu je 1966. Proglašen narodnim herojem.

[23] Ljubo Truta rođen je 1915. u Zlarinu, kod Šibenika. Prije rata radio je kao službenik. Partizanskom pokretu je pristupio 1941. Član KPJ od 1942. U vrijeme rata obnašao je dužnosti zapovjednika bataljuna, brigade, te 9. divizije, kojom je zapovijedao u Mostarskoj operaciji. Po okončanju rata obnašao je dužnosti zapovjednika divizije, zapovjednika vojno pomorske oblasti, načelnika štaba armije te zapovjednika armije. Završio je vojnu akademiju K. E. Vorošilov u SSSR-u i višu vojno pomorsku akademiju JNA. Iz djelatne službe u JNA otišao je 1975. s činom admirala JRM. Proglašen narodnim herojem.

[24] Ante Josipović, otac predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića, kao 18-godišnjak je otišao u partizane iz rodne Baške Vode. Otišao je na Biokovo 1942., poslije na Hvar pa onda na otok Vis, te na koncu u izbjeglički logor u El Shattu, gdje je radio kao političko-obavještajni dužnosnik. Nakon rata radio je kao agent OZNE u Vrgorcu, a sudeći prema medijskim natpisima u dva je mandata bio i šef zloglasnog Golog otoka. Sedamdesetih godina je, kao blizak suradnik Milke Planinc i Vladimira Bakarića, dogurao sve do uglednog člana CK SKH.

[25] Vlado Šegrt rođen je 1907. u Lastvi kod Trebinja. Prije rata bio je poljodjelac. Član KPJ od 1931. Pripadnik partizanskog pokreta od 1941. i jedan od organizatora lipanjskog ustanka 1941. u okolici Trebinja. U ratu obnašao dužnosti zapovjednika brigade i 29. hercegovačke divizije te vijećnik AVNOJ-a. Poslije rata bio je član CK SKJ, potpredsjednik Skupštine SR BIH itd. Proglašen narodnim herojem.

[26] Ante Toni Biočić  rođen je 1913. u Kaštel Sućurcu. Prije rata bio je poručnik jugoslavenske kraljevske vojske. Članom KPJ i pripadnikom partizanskog pokreta postaje 1943. U ratu je obnašao dužnosti načelnika štaba divizije i 8. korpusa. U vrijeme Mostarske operacije obnašao je dužnost načelnika stožera 8. korpusa. Po okončanju rata bio je načelnik štaba armije te načelnik katedre na Visokoj vojnoj akademiji. Iz djelatne vojne službe razriješen je 1969. kao general-major.

[27] Stanko Parmać rođen je 1913. u Opuzenu. Prije rata radio je kao učitelj. Pripadnik partizanskog pokreta i član KPJ od 1941. Tijekom rata obnašao je dužnosti zapovjednika brigade i divizije. Po okončanju rata obnašao je dužnost načelnika stožera Zapovjedništva JRM. Završio je Višu vojno-pomorsku akademiju u SSSR-u i Visoku vojnu akademiju JNA. Djelatna služba u JNA prestala mu je 1959. Proglašen narodnim herojem. Nakon izlaska iz JNA bio je višegodišnji direktor Poljoprivrednog kombinata Neretva.

[28] Zbornik Mostarska operacija, str. 306

[29] Isto, str. 349.

[30] U Bukovici je u listopadu 1943. ustrojena 19. dalmatinska divizija. U sastav ove divizije ušle su 5., 6. i 7. dalmatinska brigada. Djelovala je u sjevernoj Dalmaciji i južnoj Lici. Sudjelovala je u Kninskoj i Mostarskoj operaciji. U završnim ratnim operacijama i ovladavanju Likom, Gorskim Kotarom, Hrvatskim primorjem i Rijekom sudjelovala je u sklopu 4. Armije. U vrijeme mostarske operacije divizijom je zapovijedao potpukovnik Stanko Parmać, načelnik štaba je bio  potpukovnik Petar Babić, a politički komesar major Danilo-Danić Damjanović.

[31] Zbornik Mostarska operacija, str. 483.

[32] Zbornik Mostarska operacija, str. 436.

[33] Isto, str. 479.



Piše: Damir Šimić


Stopama-pobijenih-7-dio.pdf

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.