Logo

Cijelo vrijeme opsjedanja i obrane Širokog Brijega oci franjevci držali su se sasvim po strani i nisu se miješali ni najmanje u vojničke stvari obrane, nego su i dalje, ukoliko je to bilo moguće, vršili svoje redovničke dužnosti i pružali duhovnu pomoć onima koji bi je zatražili.

Često su mnogi od tih franjevaca izložili svoj život noseći bolesničko pomazanje u obližnja sela, koja su u to vrijeme ugrožavali partizani. Pred sami Božić ispovjedili svu vojsku katoličke vjere, a na potražnju vojske neki su franjevci služili taj dan svetu misu na otvorenom – gdje su bile jače skupine vojske, koja radi vojničkih dužnosti nije mogla slušati svetu misu u crkvi. Kada je bio poduzet proboj protiv partizana, vojska je zatražila skupno odrješenje od grijeha. Skupno odrješenje podijelio je vojsci skupljenoj na đačkom igralištu pred konviktom moj školski kolega fra Žarko Leventić, čovjek neobično jaka glasa.», napisao je dr. fra Bruno Raspudić te nastavio:
«U prvo vrijeme franjevci uopće nisu mislili da će Široki Brijeg pasti u partizanske ruke i nadali su se da će opet brzo obnoviti gimnazijski rad. Zato su nastojali spasiti od uništenja đačke objekte. Upravitelj konvikta fra Fabijan Paponja imao je teških neprilika s njemačkim satnikom Bolmannom, koji je zatražio đačke krevete da bi ih odnio na bunkere, što je nakon jednog bombardiranja i učinio. Vjerojatno su i to partizani ubrojili u grijeh franjevaca.

U vrijeme opsjedanja Širokog Brijega broj franjevaca na tom mjestu mijenjao se je, ali je tamo uvijek bilo tridesetak redovnika. Tu su živjela tri stara redovnika, tada već umirovljeni župnici, zatim gvardijan sa svoja tri pomoćnika na župi, šest klerika studenata sedmog i osmog razreda i dva brata laika, dočim su ostali franjevci pripadali profesorskom zboru širokobriješke gimnazije.

Suvišno je ovdje napominjati da su svi širokobriješki franjevci bili u svojoj duši za slobodnu i Nezavisnu Državu Hrvatsku, ali to ne znači da su se baš svi slagali sa svime što se je u ono ratno doba događalo u zemlji», ustvrdio je u svome članku «Grad na gori u plamenu», napisanom u Madridu 1950., dr. fra Bruno Raspudić

Početak veljače 1945.

«Kako se za noćnih napada nije moglo spavati, o. Upravitelj konvikta i ja, tih zadnjih nesnošljivih noći, izlazili bismo na glavna vrata konvikta okrenuta prema sjeveru, gdje partizansko oružje nije bilo gotovo nimalo opasno, te bismo promatrali strahovitu djelatnost tenkovskih naboja. Iz daljine od kojih pet kilometara (s Trna) tenkovi su najviše tukli zvonike i pročelje crkve, koja se je bijelila na mjesečini. Praveći jezovitu zuku po zraku, naboji bi udarili u tvrdi kamen crkve te napravivši veliku rupu u kamenu ili odcijepivši dio, odbijali bi se kojih stotinu metara prema potoku Ugrovači. Promatrajući strahovitu razornu djelatnost partizanskoga teškog naoružanja, moglo se lako opaziti da partizani tuku i bombardiraju koncentriranom vatrom sad sami Široki Brijeg, zatim mali
gradić Lišticu i utvrde koje su se nalazile ispred njega.- Kada bi ovdje prestala paljba, onda su meta bili krajevi oko mosta u selu Knešpolju i Drugi gorski zdrug koji ga je branio.

Za ovih teških noćnih napadaja franjevci, koji su živjeli u samostanu, utekli bi u podzemno sklonište, koje je bilo u tu svrhu napravljeno, kojih dvadeset pet metara od glavnog ulaza u samostan. Po danu kad je to sklonište korišteno kao zaklon protiv zrakoplovnih bombi. Drugo ovakvo sklonište nalazilo se je kod same električne centrale blizu rijeke Lištice. Ovo sklonište bilo je sigurno protiv bilo kojeg neprijateljskog oružja, jer je bilo ukopano u strmini brda, obraslo gustom grabovom šumom, gdje neprijateljski topovski i tenkovski pogodak nije uopće mogao pogoditi, niti su ga najveće zrakoplovne bombe mogle uništiti. Ta dva skloništa služila su za zaklon franjevcima i ostalom civilnom pučanstvu, koje se je nalazio u samostanu ili u blizini jednoga od dva navedena skloništa.

Kako je zrakoplovni napadaj bio uvijek iznenada, tri umirovljena župnika zaklonila bi se obično u crkvu. Tamo bi se podulje zadržavali provodeći vrijeme u molitvi, jer bježati u samo sklonište za njih je bio velik problem, zbog vrlo teškog pristupa k njemu. Drugi pak koji su bili bolesni i živčano oslabljeni uzeli bi nešto hrane sa sobom i već ranim jutrom odlazili u sklonište kod rijeke Lištice i tamo se zadržavali onih zadnjih teških dana sve do noći. Upravitelj konvikta fra. Fabijan Paponja, bolestan već otprije od čira u želudcu i živčano izmoren dugogodišnjim nastavničkim radom, ranim bi jutrom odlazio u jedno od dva skloništa, a ja bih ostao za slučaju potrebe Sv. Sakramenata i da pazim na stvari, jer je osobito njemačka vojska imala tu manu da, nakon bombardiranja iz zraka, grabi sve čega bi se domogla.», svjedočenja su tadašnjeg širokobriješkog franjevca dr. fra Brune Raspudića kome je uspjelo preživjeti ove događaje.

Uoči pada

«Budući da je stanje svakim časom bivalo sve to gore, a zalihe hrane primicale su se kraju, odlučio sam, u dogovoru sa starješinom, poći s grupom izbjeglica prema Mostaru. Rano ujutro rekao sam svetu misu i oko sedam sati zaputio se s grupom ljudi i žena prijekim putem, što vodi kroz grabovu šumu prema gradiću Lištici. Jedva smo se udaljili kojih sto metara, a već je otpočeo glavni napadaj na Široki Brijeg, premda u tom času nismo znali da se tu radi u istinu o glavnom i posljednjem napadaju. Teškom mukom probili smo se kroz kišu granata, koje su oko nas padale. One su se odbijale od crkve i samostana te dopirale do nas. Ista nas je muka zadesila, dok smo prolazili kroz gradić Lišticu, samo što je panorama izgledala još crnja a zrak nesnosniji i zagušljiviji. Od Lištice smo pošli jedan dio puta cestom što vodi prema Mostaru, a zatim skrenuli na sjever prema selu Lise. Ispod ceste je stajalo teško topništvo obrane, u svemu desetak topova, koje su partizani, čini se, bili otkrili, jer je ovdje partizansko teško naoružanje napravilo pravu pravcatu pustoš.

U jednoj seoskoj kući proveli smo cijeli dan, većinom u šutnji i molitvi. Sa mnom naizmjenice molila je dobra majka obitelji, koja me je zadivila svojim načinom molitve i svojom dubokom vjerom u Boga.
Ispred kuće nalazila se jedna vojnička jedinica, koja je, skrivena iza zidova i kamenja, čitavi dan tako izdržavala, a imala je zadatak da suzbije partizane, ukoliko bi došlo do napuštanja Širokoga Brijega i povlačenja prema Mostaru.

U sumrak te večeri napustili smo «sklonište», koje je tenkovski pogodak probio s jedne na drugu stranu. Putem smo opet bili napadnuti strojničkom paljbom. Ona je, na naše veliko iznenađenje, dolazila sa sjevera iza samih ustaških utvrda koje su se nalazile na Ciganskom Brdu. Odmah mi je sinulo u pamet da to moraju biti partizanski diverzanti, koje smo vidjeli kako se preko Gornjeg Crnča spuštaju prema Mostarskom Gracu, a bila im je svrha da dođu nad selo Knešpolje i tako gotovo opkole posadu u Širokom Brijegu. Noć koja je pridolazila pomogla nas je da smo se lakše probijali prema selu Knešpolju. Upravo, dok smo prevaljivali taj dio puta, opazio sam, kako se s vrha širokobriješke gimnazije uzdiže gusti oblak crnog dima, što ga je lizao veliki crveni plamen, koji je svakim časom bivao sve to veći i svjetliji. Obasjavao je čitavu okolicu.

Strava te jezovite ratne noći zbog toga je još više zavladala cijelom širokobriješkom kotlinom. Ne mogu a da ne spomenem da su mi u tom času bile oči pune suza, a srce mi se kidalo od duboke boli i tuge. Moje misli letjele su u tom času k onom crvenom plamenu na gori, koji se je dizao upravo iz same gimnazijske biblioteke, jedinoga lako zapaljivoga mjesta u cijeloj zgradi. Ali još više moje misli i osjećaji letjeli su u ovom strašnom času noći k mojoj dragoj braći franjevcima, za koje sam znao da su se sklonili i utonuli u crni prostor zemlje pred vatrom poludivljeg napadača koji iako sasvim blizu nisu u ovom trenutku znali da crveni plamen ognja gorućega liže krov i zidove velebnih zgrada i tako ništi i u prah pretvara stoljetni rad hercegovačkih franjevaca i njihovog siromašnog puka.»

Izborna promidžba 1945.

«Pet mjeseci nakon pada Nezavisne Države Hrvatske, a neposredno pred same izbore 1945. godine, pojavili su se mnogobrojni plakati po ulicama, trgovima, parkovima i zgradama glavnog grada Hrvatske-Zagreba. Također i po svim ostalim provincijskim gradovima. Najupadljiviji i najbrojniji bio je plakat, koji je prikazivao skupinu franjevaca na bunkeru. Na tom plakatu osobito se isticala figura jednog franjevca koji je ležeći nišanio iz teške bunkerske bojnice, opasan brojnim strojničkim redenicima. Na dnu plakata bilo je napisano: «Udri oče Serafine»!!! Bila je to aluzija na širokobriješke franjevce, koje su komunisti zapalili, strijeljali i pobili na razne načine zbog toga što su se navodno borili s oružjem u ruci protiv «Narodno-oslobodilačke vojske».

Dan prije samih izbora pojavila se na ulicama Zagreba svetogrdna povorka partizana obučenih u habit Svetog Franje Asiškog. Povorka je bila do zuba naoružana puškama, strojnicama, bombama i bacačima mina. I to je također, imalo za svrhu zorno predočiti građanstvu glavnoga grada Hrvatske, kako su se širokobriješki franjevci navodno borili protiv «naroda» - s oružjem u ruci. Cjelokupno komunističko novinstvo i predizborna promidžba trubila je bez prestanka protiv širokobrijeških franjevaca. I sami Tito u svojim predizbornim govorima napadao je časne oce franjevce jer su kako je kazao «oskvrnuli i okrvavili ruke u borbi protiv naroda». Iako sva na laži utemeljena, ta je promidžba imala poslužiti komunističkom režimu da se bar donekle opravda pred narodom poradi strašnog zločina koje počiniše nad širokobriješkim franjevcima. Ali, ne samo tome, nego i da na taj način sije smutnju među napaćenim svijetom.

Meni osobno poznato je da je čak i tadašnji zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac ispitivao vjerodostojnost te promidžbe, te, kada je stvar točno ispitao i provjerio, nije se ustezao javno protestirati protiv počinitelja ovog zločina. Godinu kasnije na žalosnom procesu strogo je ukorio, u osobama svojih tužitelja i sudaca, same vlastodršce komunističke uprave. Tom prilikom rekao im je «Počinili ste tešku pogrešku što ste pobili svećenike.

Narod vam, to nikada neće zaboraviti Na skupni grob – sklonište, u kojem počivaju spaljeni širokobriješki franjevci, pobožni hercegovački puk počeo je masovno dolaziti da bi se molio na njihovu mučeničkom grobu, ali su to komunističke vlasti ubrzo zabranile.
Iz ovih nekoliko nabacanih i navedenih podataka, a sve u vezi sa pobijenim širokobriješkim franjevcima, jasno proizlaze ove tri stvari:

PRVO: Ovaj zločin, počinjen nad franjevcima smetao je Titovu režimu i bio je razlog prigovora, ne toliko izvana, jer su ove nevine žrtve izgorjele pred oltarom Gospodinovim bez velikih protesta zapadnog civiliziranog svijeta, nego više prigovora koji su dolazili od samog naroda. Franjevci su naime, bili učitelji naroda kroz duga i teška stoljeća. Da je taj prigovor dolazio i do vrhova partije na vlasti, najbolji je dokaz to što su se Tito i njegova promidžba upravo pred same izbore nastojali braniti od tog zločina, pred narodom lažno optužujući franjevce da su se borili s oružjem u ruci i tako oskvrnuli svoje svećeničke ruke krvlju. U tim prigovorima treba tražiti razlog, da se je i razbojnik Tito našao i primoranim da u svojim predizbornim govorima javno napadne ove nevine fratre. Tu treba tražiti razlog i svrhu predizbornim plakatima i svetogrdnoj povorci uoči samih izbora, koji su kao svi znamo bili toliko «slobodni» da su završili s devedeset devet posto u prilog tzv. «obljubljenog šumskog maršala». A on je dao pobiti 150 tisuća najboljih hrvatskih sinova koje su mu u ruke predale engleske vojničke vlasti.

DRUGO: Utjecaj komunističke promidžbe iako je ona sva bila zasnovana na laži, bio je vrlo jak i postigao je svoj učinak osobito kod neupućenog svijeta izvan Hercegovine. To se najbolje vidi iz činjenice da su joj i u Rimu dobrim djelom nasjeli, kao i iz toga da je i sami nadbiskup Stepinac smatrao potrebnim stvar ispitat.

TREĆE: Među komunistima je bilo ljudi koji su osuđivali taj zločin. A to još ni danas nisu u stanju učiniti komunističke apostate, koje su u vrijeme umorstva širokobrijeških franjevaca bili na strani neprijatelje hrvatskog naroda i tako doprinijeli svoj obol da budu žrtvovani ti redovnici i toliki drugi nevini ljudi.

Puki je slučaj da sam ja izbjegao očitoj smrti od sveukupnog broja franjevaca, koji su se nalazili na Širokom Brijegu pred njegovo zauzeće i konačni pada u komunističke ruke, i to na dan same katastrofe. Pišem o meni vrlo dragom mjestu s kojim me vežu brojne uspomene iz rane mladosti, i o časnim ocima i članovima mojega Reda, koji su osim toga u velikoj većini bili moji profesori i učitelji sve godine gimnazijskog naukovanja te im zato dugujem svoje najiskrenije poštovanje.»

dr. fra Bruno Raspudić / Kršni zavičaj br. 31.

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.