Na prvom programu HRT-a je 09. siječnja u emisiji “Labirint” jedna od tema bila i kurikularna obrazovna reforma. Opet je ponovljena laž o 50 000 prosvjednika na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, i cijeli je taj dio emisije kritizirao dosadašnji način provođenja obrazovanja.

Ponavljale su se floskule o tomu kako su djeca opterećena nepotrebnim podatcima, gdje je, između ostaloga, navedeno da djeca moraju učiti hrvatske kraljeve, učiti nepotrebne definicije iz, primjerice, geografije o tomu što je litoralizacija ili urbanizacija, ili pak iz tehničke kulture moraju učiti kako se koristi odvijač ili neki drugi alat te koji su njegovi dijelovi i čemu služe. Onda se počelo s notornim glupostima kako djeca moraju ne učiti napamet podatke, nego kritički razmišljati, a neka je žena, čiji je identitet iz nejasnih razloga skriven, išla toliko daleko te tvrdila da je njezino dijete na ispitu proživljava toliki strah da se ne može sjetiti ni vlastitog imena.

Nitko ne kaže da je obrazovni sustav u Hrvata savršen, ili da je uopće blizu savršenstva, no ako je alternativa da hrvatska djeca u hrvatskim školama iz gradiva hrvatske povijesti ne uče hrvatske kraljeve, onda reformu uopće ne treba provoditi. Bila bi zanimljiva reakcija Amerikanaca kad bi im netko predložio da se iz nastave povijesti izbace njihovi predsjednici. Ako bi se proveo upitnik ili kakva anketa, ne trenutnih srednjoškolaca, nego ljudi koji su već napunili dvadesetu, s pitanjem što je urbanizacija, odgovor bi mahom bio: “to je ono kad se gradovi povećavaju”. Bit definicije nije učenje iste napamet, već učiti formu određivanja stvari i to je zapravo pismenost – znati odrediti pojam bez pretjerane uporabe zamjenica i primjera.

Nadalje, da je nepotrebno učiti o kućanstvu i raznim alatima te takav sadržaj treba izbaciti iz kurikula – to je, čini se, već napravljeno. Djeca s roditeljima žive do svoje četrdesete godine; ne znaju uključiti štednjak ili ispeći jaje na oko, štoviše, ne znaju promijeniti žarulju ili osigurač, ali tko zna, možda znaju “kritički razmišljati”.

Eto i na primjeru Vesne Pusić koja spominje nekakav “šarafenciger”; sirota, da je završila srednju školu, možda bi znala da se kaže odvijač ili eventualno “šarafciger”, ako baš ne će hrvatski naziv. Pusić također zna kritički razmišljati, a napose dobro zna kritičku teoriju Marxa, Engelsa, Blocha… Možda bi u kurikul trebalo uvesti i to gdje bi se “tesalo” po Sartreu, Gramsciu, Adornu, a možda vratiti ONO i DSZ te “nauku” “besmrtnog” Kardelja.

Plenković je za vrijeme predizborne kampanje najavio da želi temeljem kvalitetne kurikularne reforme poboljšati rezultat koji se ostvaruje na PISA testovima. Hrvatska je loše prošla na tim testovima, nedavno provedenima, a državni tajnik za obrazovanje Matko Glunčić je to pripisao, između ostaloga, i sudjelovanju onih s potrebnim potrebama i nacionalnim manjinama. I onda je počela galama svih boraca za ravnopravnost, za ovo, za ono, a čovjek je jednostavno rekao – činjenicu. Ako hrvatska streljačka reprezentacija u svojoj ekipi ima dva slijepca, imat će lošiji rezultat. Nijedan izbornik ne će pozvati Đuru Glogoškog u nogometnu reprezentaciju – to nije rasizam – već zdrav razum.

Ali ne, u Hrvata je uvijek netko drugi kriv, ali se ni na koga ne smije uprijeti prstom. Ne može manjina, bila ona nacionalna, vjerska, etnička, invalidna ili bilo koja druga manjina sputavati i tiranizirati većinu. Njih treba zaštititi i pružiti im odgovarajuću pomoć kako ne bi bili zakinuti; kako bi ostvarili zakonom zajamčenu ravnopravnost, što nije uvijek moguće. Dobro da Glunčića nisu natjerali na ostavku iako je medijsko divljanje bilo strašno, no, kad već toliko skrbimo o pravima “zakinutih”, zašto ne budemo dosljedni u tomu? Zašto se ne donese zakon kojim se propisuje obvezna kvota da invalidi, oboljeli od raznih sindroma i slični sačinjavaju primjerice 10% u zakonodavnom tijelu, ili da čine 5% ministara? Ili hajmo dalje: zašto se ne propiše da isti takvi s određenim postotkom budu zastupljeni u športu, HV-u ili policiji? I zašto ne nametnuti aviokompanijama da i među zaposlenim pilotima moraju biti zastupljeni, recimo, oboljeli od Downovog sindroma?

Dakle, ne treba pretjerivati već treba stvari nazvati pravim imenom. Svi ne mogu biti jednaki, već tek i možda ravnopravni, ako okolnosti i priroda stvari omogućuju. HRT-ovi novinari i urednici trebaju već jednom prestati sa širenjem propagande i moraju početi raditi svoj posao, a to je izvještavanje. Uvijek će biti nezadovoljnih, a ako postoje ljudi čija djeca pate od tjeskobe na ispitima, onda im treba preporučiti psihologa ili psihijatra, a ne im dati medijski prostor. Isto je s onima koji se ne slažu s gradivom koje se i kako se uči u školi; postoje mehanizmi u demokracijama i neka predlože da se u Saboru riješi pitanje kućnog obrazovanja (“homeschooling”). No, očito to neznaju, ali znaju “kritički razmišljati”, odnosno neutemeljeno kritizirati.

        

Mila Marušić

Share
0