Goran Gerovac i Nikoletina Bursać
„Gdje ćemo pronaći utočište i kako ćemo opravdati činjenicu da su sva ta sveta mjesta, gdje se okupljaju oni vjerujući, u stvari vulgarne religijske poduzetničke zone u kojima se ubire kamata na grijeh“, pita se i tvrdi gospodin Goran Gerovac u svojoj kolumni „Nikad robom“ objavljenoj u „Obzoru“ od 5. prosinca 2015. godine.
Gospodine Gerovac, nema utočišta za zlobnike koji mogu iz sebe izbaciti takvu gadost i još tvrditi kako je to i činjenica.
„I eto – niču novinari, političari, učenjaci, pisci – čitava jedna legija ljudi, u kojih je taština jača od želuca“. Evo utočišta gospodine Gerovac, Kamovljeva „Isušena kaljuža“.
Barem dvije trećine čovječanstva, preko pet od sedam milijardi stanovnika na jedinoj nam ovoživotnoj domovini Zemlji, izjašnjavaju se kao vjernici, a gospodin Gerovac se udostoji tvrditi kako su sva ta mjesta gdje se ti „vjerujući“ okupljaju naprosto „poduzetničke zone u kojima se ubire kamata na grijeh“.
Bog spašava cijele narode samo zbog jednoga pravednika, a gospodn Gerovac, zbog jednog ili više njih, sve „vjerujuće“ proglasi kamatarima, a njihova molitvena mjesta poduzetničkim zonama.
Ovakve govore mržnje su koristili samo partizanski komesari haračeći od Hercegovine do Bleiburga, hrabreći one koji su na scenu dolazili poslije njihovih govora.
Gospodin Gerovac, u nastavku teksta, pita se nadalje i: “Može li se reći da sada više nego ikada prije živimo u bezbožničkom vremenu“? i kako dosljedno svojim razmišljanjima sam sebe pita, tako sam i odgovara:“Ne, mi boga nismo uspjeli ubiti, ni blizu toga“.
Ovo je doista prepisano iz neke izgubljene partizanske knjižice iz siječnja ili veljače 1945. nadomak Širokoga Brijega, ili na Bleiburškom polju.
Štoviše, nije gospodinu Gerovcu problem ni što, koristeći povlasticu mogućnosti nekritičkog objavljivanja teksta, vrijeđa većinu čitatelja nego što nisu uspjeli ubiti samoga boga, otvoreno se svrstavajući na stranu onih koji su to trebali učiniti. Hvala na iskrenosti. Neka se zna.
E kada već nisu uspjeli ubiti ga, gospodin Gerovac bi ga pokušava zamišljati onakvim kakvim bi on htio da je taj njegov bog, pa kaže:…, „onda bih volio da je demokrat, pomalo anarholiberal ili, zašto ne, komunist“.
Kada je u pitanju demokracija, gospodine Gerovac, pogledajte kako se bira papa u Vatikanu, a što se tiče komunista, da su se htjeli ugledati na Boga (Isusa) možda bi se komunizam i ostvario.
Nitko komunistima nikada nije prigovarao što su bili komunisti, nego zato što to nisu bili. Prigovarano im je, i prigovara se, zato što su, bili i ostali, vulgarni komunisti, mentalni vulgarni komunisti.
Mnogo je beznadnih stvari u našim životima, no oholost je najbeznadnija.
A mentalni vulgarni komunizam je takav, ohol. Jer samo oholost može čovjeku nametnuti tako bizarne snove s pitanjem:„Hoćemo li se imati kamo sakriti od svojih zlih djela ili ćemo prekinuti niz zločina morati opravdati onim finalnim – velikim masakrom samog boga“.
Bože, kakav mentalni sklop mora biti za napraviti ovakvu rečeničnu konstrukciju, a kamo li postaviti to kao životni cilj.
Da Vi gospodine Gerovac ne mislite ozbiljno, da niste smrtno ozbiljni, odnosno da ste sve ovo što ste napisali, izgovorili u nekoj komediji, još i nekako. No.
Vidim da su Vam partizani u svemu uzor, pa za kraj, evo Vam ulomak partizana Branka Ćopića, moram priznati jednog od ne tako mnogih meni drag partizan, iz priče „Moj obračun s Bogom“, pa, gospodine Gerovac, shvatite to kako god Vam se prohtjelo:
„Majko, otsada da znaš: nema boga!
Ma šta ti to reče?
Nema boga, jesi li čula?
Pa otkad to, moj sinko? Šta ti bi?
Od večeras, da znaš...
Ma od koga si to čuo, jadna ti sam?
Čuo sam u četi, od komesara. Kaz'o nam neki dan.“
Nego, gospodine Gerovac, onako usput samo na znanje, danas počinje Godina Božanskoga milosrđa. Traje sve do 20. studenoga 2016. godine. Pred nama je skoro cijela godina – i malo i puno vremena, kako se uzme. No, za Božansko milosrđe dovoljan je i trenutak.
Doduše on podrazumijeva povjerovati, obraćenje.
Čovjeku jeste, no Bogu ništa nije nemoguće.
Grgo Mikulić