Kultura

Miljenko Stojić: Na krilima povijesti, naše

jakaNevenka Nekić, Jaka, Vlastita naklada, Zagreb, 2016.

Živjeti u mirnom mjestu netaknute prirode. Imati konja i njime okolo krstariti. Otac se brine za te i ti rasteš bezbrižno sanjajući prekrasnu budućnost. Milina jedna, raj nebeski.

Junakinja romana Jaka ovo je ponijela u dubinama svoje duše. I to ju je grijalo kad su nahrupila drukčija vremena. Sve do naših dana, do Domovinskog rata. Na svojoj goloj koži iskusivala je što je to život i nije dala da ju slomi. Dapače. Ona je slamala njega, jer drugog puta nije bilo.

Neke Stojićeve književne stope

»Stopu po stopu« naziv je nove zbirke pjesama hrvatskog književnika, novinara i franjevca Miljenka Stojića, koja je nedavno objavljena u Nakladi Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne (DHK HB) i Ogranka Matice hrvatske u Vrgorcu.

Knjigozori Miljenka Stojića: Sličice duše

zdral-od-papiraNikola Đuretić, Ždral od papira, Naklada Đuretić, Zagreb, 2014.

Žurimo kroz ovaj život, pred našim se očima događaju velika djela, ali mi to ne vidimo. Ugođeni smo na nešto veliko, spektakularno. Ipak, nisu svi takvi.

Nikola Đuretić haiku pjesničkim izrazom zaustavlja naše životne sličice poput filmske vrpce i dočarava nam trenutke koje smo propustili. Oni su tako jednostavni i tako puni ljepote, one istinske.

Knjigozori Miljenka Stojića: Putovanje

ozujski-zapisiAndrija Vučemil, Ožujski zapisi, Rinaz, Rijeka, 2014.

Kad godine nadođu, možemo baciti pero u trnje ili nastaviti pisati kao što to čini Andrija Vučemil. Kako je teklo vrijeme/ a nije proteklo/ tako sam se i ja mijenjao/ ali nisam se protočio/ u onaj konačni oblik/ koji sve uobličava... (4.) Točno, uvijek se ima što reći, ako želimo, posebno kad nam je Bog dao dar lijepog izražavanja. Jednoga dana znat ćemo zbog čega je to učinio. Bit će to dan kad ćemo se uobličiti u njega, budemo li na pravi način išli ovozemaljskim prašnjavim stazama.

Knjigozori Miljenka Stojića: Ima li ga?

posljednjiAnita Martinac, Posljednji, Matica hrvatska, Čitluk – Vinkovci, 2016.

Polazio je u vojsku, hrvatsku vojsku. Šimun Marić, jedan od onih koje su pozvali u proljeće 1945. Osjećalo se da se rat bliži svome kraju i da bi sve moglo krenuti krivim putem. Ali Šimun ne dvoji, jer domovina zove, bez obzira što je tek pred godinom punoljetnosti. Brat mu je Andrija već tamo i veseli se susretu. Roditelji ga ne zaustavljaju, samo ga svjetuju da kako cijeni svoj život tako treba cijeniti i tuđi. I otišao je Šimun i skupina mladića s Goranaca na svoj ratni put. »Za dom«, viknuo je netko, a oni su uskliknuli »Spremni«. Ni djevojaka još nisu imali da za njima potrče ili suzu puste, zaključuje ovaj uvodni dio Anita Martinac.

Pogled kroz ključanicu

Što može neupućen čovjek pomisliti kada čuje da će netko predstaviti knjigu nekoga haaškog uznika? Pogotovo ako je književno iskustvo toga čovjeka začeto Gospinim plačem fra Anđela Nuića, a dočeto Razgovorom ugodnim fra Andrije Kačića Miošića?

Knjigozori Miljenka Stojića: U vrtlogu vremena

o-starini-i-sudbiniZdravko Kordić, O starini i sudbini, Općina Grude – Naklada Vlado Vladić, Grude – Zagreb, 2014.

Zdravko Kordić napisao je ovu knjigu zagledan u onu tragičnu nit koja se proteže kroz čitavu našu povijest. Trali su nas i taru nas, ali treba živjeti. Spoznaje to u svom osobnom životu, kako prije Domovinskog rata tako i poslije.

Moramo imati ovo u vidu jer inače ne ćemo znati kako započeti s čitanjem ovoga djela. Donesene su tu različite stvari, i po obliku i po sadržaju. Pisac se hrve i s poviješću i sa životom, ali i s književnim djelima svojih kolega. A nađe se tu i polemika. Jesmo li svi zajedno na pravom tragu ili taj trag ide nekamo u maglu?