Ovih je dana devedeseti rođendan obilježio Ivan Aralica. Aralica je rođen 10. rujna 1930. u selu Puljane u prominskom kraju. Kao dječak bio je u partizanima, o čemu piše u autobiografskom romanu Sjene.

Završio je Učiteljsku školu u Kninu te službovao kao učitelj u selima Dalmatinske zagore. Filozofski je fakultet završio u Zadru 1961., potom radi kao ravnatelj gimnazije u Zadru. Nakon sloma Hrvatskog proljeća, u kojem je aktivno sudjelovao, smijenjen je s mjesta ravnatelja te nastavlja raditi kao profesor i posvećuje se intenzivnom književnom radu. Devedesetih se na Tuđmanov poziv ponovo angažira u politici, 1993. postaje saborskim zastupnikom i potpredsjednikom Županijskog doma Sabora. Nakon 2000. godine povlači se iz aktivnog političkog života, ali ostaje nacionalni intelektualni i moralni autoritet čija se stajališta o različitim društveno-političkim pitanjima pozorno osluškuju, osobito u nacionalno osviještenom dijelu hrvatske javnosti. Redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 1992., dobitnik je brojnih državnih odličja, priznanja i nagrada.

   I iz ovih šturih biografskih podataka razvidno je da je imao iznimno bogat i ispunjen život te da je aktivno sudjelovao u svim prijelomnim trenucima hrvatske povijesti od Drugog svjetskog rata do današnjih dana, ali i da je uvijek iznalazio načina da ne dopusti užurbanoj bujici dnevnopolitičkog života da ga povuče u svoj zagrljaj i zarobi, nego je uspijevao sačuvati dostatno vremena za odmak, promišljanje proživljenog i njegovo transponiranje u književna djela. Književni je opus Ivana Aralice golem, jedan od najvećih u hrvatskoj književnosti uopće, i po opsegu i po umjetničkoj kakvoći. Od zbirke pripovijedaka Svemu ima vrijeme do lanjskih Grmova rascvalih ruža proteže se niska sjajnih pripovjednih i esejističkih djela u kojima autor književno obrađuje vrlo širok te prostorno i vremenski raznolik raspon tema.

   Zbog toga što je konačnu književnu afirmaciju i gotovo nepodijeljenu podršku književne kritike doživio svojim povijesnim romanima, Aralicu još uvijek neki po inerciji ponajprije percipiraju kao pisca povijesnih romana. Aralica to, naravno, jest, ali je i mnogo više od toga. U Anastaziji i Okviru za mržnju Aralica govori se o okrutnosti komunističke teorije i prakse u maloj, zatvorenoj zajednici; u Ambri i Fukari razobličuje recentna protuhrvatska strujanja i njihove protagoniste u politici i kulturi početkom 2000-tih; u Kuferčetu tematizira mračno nasljeđe Udbe u posttuđmanovskim političkim obračunima; u Japundžetu nedavni rat i stradanje Hrvata u Žepču u Bosni i Hercegovini; Puž je satira na suvremenu politiku i hrvatsku snishodljivost prema Europi obučena u ruho romana-basne; Runolist je ''bajkovita priča o surovosti vladanja'' s izmaštanim kronotopom; Tajna sarmatskog orla roman je fantastičnog sižea u kojemu se radnja prelijeva iz šesnaestog u dvadeseto stoljeće; U Mentalnom komunistu i Smradu trulih lešina dana je razorna razudba komunističkog mentaliteta i njegova pogubnog utjecaja na hrvatsku stvarnost… Mogli bismo tako još dugo nizati Araličina djela koja izlaze izvan kruga povijesnih romana, od kojih su najpoznatiji: Konjanik, Psi u trgovištu, Duše robova, Put bez sna, Graditelj svratišta i dr.

   Za autora ovih redaka Aralica je nesumnjivo najveći živući hrvatski pisac, a takvi nikada nisu samo pisci, nego se njihova važnost i značenje za sredinu u kojoj djeluju prelijeva i na područja izvan književnosti. Ako je od književnika prvu polovicu hrvatskoga dvadesetoga stoljeća svojim likom i djelom presudno obilježio Miroslav Krleža, onda se mirne duše može reći da slično značenje u drugoj polovici hrvatskoga dvadesetoga stoljeća ima upravo Ivan Aralica. Aralica je inače svojevrsni kontrapunkt Miroslavu Krleži. Krleža dolazi iz središta, to jest iz Zagreba, Aralica iz periferije, to jest iz Promine, odnosno Zadra; Krleža počinje kao pjesnik, Aralica kao pripovjedač; Krleža je Hrvat zarobljen jugoslavenstvom i komunizmom, Aralica je možda ponajbolje od svih hrvatskih pisaca raščlanio i razobličio jugoslavensku i komunističku zabludu i njezinu pogubnost u hrvatskom političkom i kulturnom životu; Krleža s pozicija univerzalnog ide k nacionalnom, dok Aralica od nacionalnog, prirodno ga proširujući, ide prema univerzalnom; Krleža je drugovao s Brozom, Aralica s Tuđmanom; s Krležom je Hrvatska išla k nestajanju, rastakanju u Jugoslaviji, s Aralicom je Hrvatska išla k nacionalnoj slobodi i samostalnoj državi.

   Zato i ne čudi da se aktualni zvaničnici i institucije nisu pretrgli oko čestitanja rođendana klasiku. Velim da to ne čudi jer klima, ni medijska ni politička, u suvremenoj Hrvatskoj nije pogodna za vrijednosti koje simbolizira Ivan Aralica. Koliko sam uspio vidjeti, vijest o Araličinu devedesetom rođendanu i čestitke tim povodom objavili su samo pojedini portali, dragovoljac.com, kamenjar.com i neki drugi, i to od dvojice autora: akademika Josipa Pečarića i novinara Mladena Pavkovića. Pavković dobro uočava: ''Piše se i slavi gotovo svaki rođendan bivšeg Udbaša Josipa Manolića, a ljudi poput Aralice se namjerno potiskuju.'' Doista nešto je trulo u kulturi, da ne kažem državi, u kojoj vijest dana može biti rođendan notornog oznaša Josipa Manolića, a rođendan Ivana Aralice proći sasvim nezamijećeno u mainstream medijima. No, recentni jalnuši, ignoranti i skorojevići u politici, medijima i kulturnim institucijama prolazni su i na dulje staze irelevantni, a ime i golemi opus Ivana Aralice ostaju kao jedan od čvrstih orijentira na putevima, bespućima i raspućima hrvatskoga hoda kroz povijest.

   Pišući o Araličinu romanu Život nastanjen sjenama, Benjamin Tolić, sjajan poznavatelj književnosti premda rijetko o književnim djelima piše, nazvao je Aralicu 'Homerom iz Promine'. Usporedba se na prvi pogled doima kao zgodna dosjetka, međutim u njoj je sadržan i jedan dublji sloj. Ima li se u vidu da Homerovi epovi za Grke nisu bili samo umjetnička djela, nego i, uvjetno rečeno, svojevrsni kompendij kozmogonije, teologije, mitologije, narodnih običaja, obrta, vještina, grčke imaginacije, uopće grčkog načina života – onda usporedba zadobiva i neke druge konotacije. Za prostor dalmatinskog zaleđa Araličini povijesni romani na neki način obnavljaju onaj totalitet života koji nije obuhvaćen nenapisanim epovima toga podneblja. Štoviše, piščev opus u cjelini, vidjeli smo, zahvaća puno šire, zahvaća cijeli hrvatski prostor i u tom opusu se, više nego u opusu bilo kojeg drugog suvremenog pisca, zrcali hrvatska povijest i sadašnjost, hrvatska pitanja i dvojbe, hrvatska veličina i hrvatska mizerija, hrvatska etika i estetika, a također i ona božanska okomica koja na okupu drži narodno tkivo, koje bi bez nje bilo puki bios, podložan rastakanju i nestajanju.

Hrvatski tjednik i Ivan Aralica imaju, da tako kažem, poseban odnos. Razlog tomu nije samo prijateljstvo glavnog urednika i velikog pisca, nego i podudarnost političkih stajališta i pogleda na ključna pitanja hrvatskog društva i države. Nedavno je upravo naš tjednik Aralica odabrao za jedan neuobičajeni dugačak i iscrpan intervju koji je imao značajnu recepciju u hrvatskoj javnosti, stoga smo našem klasiku iznimno zahvalni na tom intervjuu. Iako je Hrvatski tjednik u prvom redu tjednik za kulturu, nastojimo popratiti prikladnim osvrtom svako novo Araličino djelo jer držimo da je riječ o iznimnim kulturnim događajima, koji često u sebi imaju i tu političku komponentu. Poštovani akademiče, dragi Ivane, želimo ti sretan devedeseti rođendan i još puno knjiga.

Damir Pešorda