Predavanjem „Državne veze između papinstva i Hrvata od 9. stoljeća do danas" koje je u subotu 13. siječnja u Arheološkom muzeju u Zagrebu održala dr. Ana Biočić započelo je obilježavanje „Branimirove godine". Naime, u povodu 1130. obljetnice od godine 888. koja je uklesana uz ime kneza Branimira na ulomku oltarne pregrade pronađene u Gornjem Muću kraj Splita, dijelu nekadašnje crkve izgrađene u vrijeme kneza Branimira Arheološki muzej priredio je niz programa koji će se održavati do 30. prosinca.

 

Uvodno je predavačica uputila na činjenicu da se ovo predavanje održava na datum 13. siječnja na koji je 1992. godine Sveta Stolica priznala Republiku Hrvatsku. „Stoga je zanimljiva koincidencija da se prvo međunarodno priznanje Hrvatske veže za papu, a radi se o 9. st. i papi Ivanu VIII. koji je 7. lipnja 879. godine uputio pismo hrvatskom knezu Branimiru. U tom pismu Papa navodi kako je održao misu u crkvi Sv. Petra za Branimira i njegov narod. U pismu je Papa blagoslovio hrvatskoga kneza Branimira i Hrvate. Ovaj čin drži se prvim međunarodnim priznanjem Hrvata, a upravo zbog toga hrvatska diplomacija 7. lipnja slavi svoj dan". Napomenula je da u hrvatskoj povijesti postoji mnogo dokumenata čija je autentičnost dvojbena, no što se tiče ovih pisama koje su razmijenili knez Branimir i papa Ivan VIII., njihova autentičnost je nedvojbena. Oni se danas čuvaju u Tajnom vatikanskom arhivu. Kratko se osvrnula i na poimanje papinstva u ono doba koje se tada smatralo univerzalnim, pa se stoga može ovaj Papin blagoslov smatrati kao čin međunarodnog priznanja. „Papa je Branimiru priznao njegovu zemaljsku vlast, a samim tim je priznao zakonitost vlasti i vladara, pa stoga i ovaj blagoslov i pismo od 7. lipnja 879. možemo držati prvim međunarodnim priznanjem Hrvata", pojasnila je.

Podsjetila je kako su i prije Branimira postojale veze Hrvata i papa, premda ne izravne. Kad su Hrvati došli na današnje područje polovicom 7. st. papa Ivan IV. Dalmatinac poslao je benediktinskog opata Martina u misiju otkupljivanja relikvija na području Dalmacije i Istre. Ova misija je važna, jer je svjedočanstvo da su Hrvati bili pogani kad su došli na ove prostore. U tom je kontekstu dr. Biočić istaknula kako nemamo dovoljno izvora za raniju hrvatsku povijest, kao i za srednjovjekovnu. „Pisani izvori su dosta oskudni, pa su nam onda ovakvi podaci iznimno vrijedni. Tako su jedini izvori o nekim događajima i hrvatskim vladarima crkvene provenijencije". U tom je kontekstu spomenula i Trpimirovu darovnicu koja se naziva „krsni list Hrvata", kao i ulomak oltarne pregrade, najstariji epigrafski spomenik koji se čuva u Arheološkom muzeju, te sarkofag hrvatske kraljice Jelene.
Vraćajući se kratko na Ivana VIII., podsjetila je kako je održavao kontakte i s hrvatskim knezovima Domagojem i Zdeslavom.

Nakon Branimira odnosi Hrvata i papa iznimno su važni za hrvatsku povijest. „Upravo je papa Ivan X. prvi titulirao Tomislava s 'rex' u pismu iz 925. Nadalje, papa Nikola II. imao je veze s hrvatskim kraljem Petrom Krešimirom IV., te je 1060. godine poslao svog legata koji je trebao utvrditi je li Petar Krešimir IV. nedužan. Iz tog primjera možemo vidjeli koliki je bio papin autoritet i međunarodni ugled kada je preispitivao zakonitost vlasti jednog kralja. Papa Grgur VII. dao je okruniti hrvatskog kralja Zvonimira", istaknula je.

Nadalje je dr. Biočić napomenula kako nakon nestanka dinastije hrvatskih narodnih vladara, veze Hrvata i papa nisu prekinute. Tako je kao primjer spomenula Dubrovačku Republiku koja je konstantno imala pri Svetoj Stolici svog veleposlanika, a i jedan kasniji papa, Pio IV. bio je dubrovački nadbiskup. U vrijeme ratova protiv Osmanlija pape su zdušno pomagale Hrvate koji su na razne načine tražili pomoć. U tom je kontekstu spomenula pismo Marka Marulića papi Hadrijanu VI. „Ovo pismo se smatra jednim od najotvorenijih pisama koje je ikad jedan Hrvat napisao papi, jer je jednostavno, neopterećeno pohvalama, laskanjima. Marulić iskreno moli papu da u toj dramatičnoj situaciji pomogne Hrvatima", rekla je.
Spomenula je i nenadani posjet Hrvatskoj pape Pije VII., koji se na putu prema Rimu zbog nevremena sklonio na ušću rijeke Mirne (1800.). No, podsjetila je i na prvi posjet jednoga pape Hrvatskoj, 1177. godine. Bio je to papa Aeksandar III. koji je pristao u Zadru, a posjetio je i Rab gdje je posvetio tadašnju katedralu.

Spomenula je i odnos papa prema bogoslužju na narodnom jeziku, te je podsjetila kako su Hrvati bili jedini narod unutar Katoličke Crkve koji je imao pravo liturgije na narodnom jeziku. „Senjski biskup Filip je 1248. dobio dozvolu od pape Inocenta IV. da može slobodno vršiti bogoslužje na narodnom jeziku", istaknula je. Pojasnila je kako su pape dopuštale korištenje narodnoga jezika Hrvatima u vidu zbližavanja sa Istočnom Crkvom.
Kontakti Hrvata i Svete Stolice nadalje se nastavljaju i u doba prevrata te kako društvenih tako i političkih promjena prosvijećenoga 18. stoljeća, te 19. stoljeća poznatog kao 'vijek narodnosti'. Premda je u 20. stoljeću promijenjeno nekoliko državnih uređenja zbog čega su veze Hrvata i papa otežane, one nisu prekinute. No, kruna veze Hrvatske i Svete Stolice očitovala se upravo u vrijeme Domovinskoga rata, kada je 13. siječnja 1992. godine Sveta Stolica priznala Republiku Hrvatsku. U tom je vidu posebno spomenula ulogu pape Ivana Pavla II.

U zaključnom dijelu istaknula je kako veze Hrvata sa Svetom Stolicom postoje sve vrijeme od dolaska na današnja područja. Kako je i potkrijepila primjerima, one su bile različite prirode, od onih službenih do onih preko institucija. U tom je vidu posebno uputila na Papinski zavod sv. Jeronima u Rimu. Dakako, odnosi su bili i preko osobnih kontakata, korespondencije, osobnih susreta u kojima su sudjelovali mnogi, odnosno utjecali na odnose Hrvatske i Svete Stolice, a od njih svih je posebno istaknula Ruđera Boškovića koji je imao intenzivne veze s papom Benediktom XIV.

 

M.M.