U organizaciji Hrvatske udruge Benedikt i Državnog arhiva Split održano je predavanje povjesnika Radoslava Zaradića pod nazivom „Dostupnost gradiva u državnim arhivima u kontekstu donošenja novog zakona o arhivima“, u utorak, 7. ožujka u Državnom arhivu u Splitu.

Nazočne je u ime Hrvatske udruge „Benedikt“ pozdravio predsjednik Vide Popović, a nekoliko ključnih podataka o Držanom Arhivu kazala je ravnateljica Marina Grgičević, koja je kazala da je Arhiv otvorena ustanova za sve građane te  pozvala nazočne da pogledaju dio izložbe fotografija, predmeta i dokumenata o napadu Jugoslavenske ratne mornarice na Split 15. studenoga 1991., koju je Državni arhiv u Splitu priredio prije četiri mjeseca. Potom je održano zanimljivo predavanje magistra povijesti Radoslava Zaradića.    

U posljednje vrijeme javnost su uzburkali medijski natpisi  o prijedlozima izmjena Zakona o arhivskom gradivu i arhivima kojima bi se „arhivi otvorili javnosti“. Državni arhivi su javne ustanove u kulturi i isprave koje se u njima čuvaju dostupni su svima pod jednakim uvjetima. Samo je mali dio građe trenutno nedostupan. Povjesnik Radoslav Zaradić prikazao je kratki povijesni razvoj arhivske službe na prostoru Republike Hrvatske i glavne djelatnosti kojima se državni arhiv bavi s ciljem razbijanja predrasude o arhivima kao „mračnim i nedostupnim institucijama iz nekog prošlog doba. Naglasak je stavio na problematiku nekih izmjena Zakona o arhivskom gradivu i arhivima kojim bi se gradivo iz razdoblja Jugoslavije tobože u potpunosti otvorilo javnosti.  

Naglasio je kako je jedan dio građe klasificiran „državna tajna“, što je sasvim normalno, kao nacrti građevinski objekata (vojni objekata, kao Lora koja je i sada u vlasništvu Hrvatske vojske, te zgrade Vlade, Sabora…), nadalje je istaknu da Savezno ministarstvo unutarnjih poslova Jugoslavije „Udba“ nije predala svoju građu  Arhivu Jugoslavije. Država Hrvatska potpisala je 2001. godine ugovor o pitanju sukcesije, tj. da se države nastale nakon raspada Jugoslavije dogovore tko će dobiti u nasljeđe njezinu građu, odnosno Izvornik, a drugi bi imali pravo na preslik tog Izvornika. Ni do danas, po tom zahtjevu, nije ništa riješeno. Inače u Republici Hrvatskoj trenutno ima dvadeset arhiva, a  najstariji arhivski dokumenti u Dalmaciji i Istri su od 12. stoljeća, čuvaju se u komunalnom društvu – Statutu grada, a u kontinentalnoj Hrvatskoj u vjerskim ustanovama i riznicama.  Hrvatski državni sabor dao je napraviti 1643. godine Škrinju privilegija (u kojoj se čuvaju važne isprave) i ona se danas nalazi u Hrvatskom državnom arhivu. Posebno je naglasio da zahvaljujući crkvenim institucijama imamo sačuvane spise iz 9. stoljeća, oporuku Agape, kćeri zadarskog tribuna Dabra, koja je datirana 15. srpnja 969. godine (nastala je prema Franji Račkom 999. godine),  u kojoj ona nabraja svoj imetak koji ostavlja samostanu Sv. Krševana u Zadru, a koju je Ivan Kukuljević preko Sabora 1866. godine darovao Zemaljskom arhivu u Zagrebu. Nadalje je kazao, da se arhivsko gradivo ne čuva samo po arhivima, već i po drugim javnim ustanovama (muzejima, općinskim sudovima…).

Na kraju je zaključio da vlada kolektivna društvena neodgovornost prema povijesnom nasljeđu i tako i prema arhivskom gradivu, a arhiv je zrcalo državne uprave kako upravlja i pohranjuje isprave te kako svakako treba naglasiti turbulentnu političko-upravnu prošlost i njezine posljedice (jedna povijest brisana, druga pisana, brisana… ) te da je suočavanje s prošlošću potrebno ovom društvu, jer je od 1945. godine puno toga ostalo „visjeti u zraku“. Nitko nije kažnjen za postupke od 1945. do 1991. godine (npr. za političko ubojstvo hrvatskih emigranata). Te da državni Arhiv djeluje u okviru nadležnih zakona Republike Hrvatske  i da je dostupan građanima, kao što je kazao Eric Keteleer „Arhivska građa pripada narodu, nastala je iz naroda i namijenjena je narodu.“

 

Dragica Zeljko