“Nije se više znalo tko je svinja, a tko čovjek”, stoji pri završetku Orwellove “Životinjske farme”. Ni u slučaju Velimira Viskovića se također ne zna – ili je Orwell na vrijeme i proročki najavio lik i djelo Velimira Viskovića, književnog komesara?!

S jedne strane hoda na dvije noge, a opet, svako malo nešto "zarokće" na društvenim mrežama – bila bi tragedija da se kojim slučajem u nezgodno vrijeme zatekne negdje u horizontalnom položaju … Nevjerojatno, a tako je stasit i naočit bio kao Titov gardist; naočit, pravi Streljnikov, "strijelja i vješa" svojim smjernim pogledom. A opet vara i podvaljuje: umjesto da kao Titov pretorijanac čuva dragog Titu Visković pokušava (na straži!) iz “Langenscheidtovih” rječnika učiti strane jezike. Ni u čemu nije uspio, Tito je umro, a od stranih jezika nariče samo srpsko-hrvatski!

Čini se da svi koji žaluju za propalom krvavom smijurijom od Jugoslavije, štovatelji jednog lažnog bravara, cinkaroši i uhode, prevaratni, kiminalci, lopine, gardisti i ine bitange, utjehu nalaze jedino u ovozemaljskim užicima, kritizirajući kapitalizam, makar obilato koriste njegove ne samo tehnološke plodove. Koriste demokratske plodove kapitalizma za svoje oporbeno djelovanje – svjesni su da ih kapitalistička demokracija zbog toga ne će ni utamničiti ni strjeljati, kao što su njihovi ideološki očevi, dok su bili na vlasti, bez razmišljala učinili.

Kad bismo imali normalan (što je nakon dugogodišnjeg ispiranja komunističkom doktrinom u Hrvatskoj uopće normalno?) Leksikografski zavod bez onog dodatka – Miroslav Krleža – osoba poput Viskovića se nikad ne bi mogla nalaziti na njegovu čelu ili u 27 godini postati urednikom u takvoj ustanovi.

Nezamislivo prije svega, jer bi to bila uvrjeda Diderotu, Fontenelleu i svima koji su uslijedili. To je možda najrazvidniji primjer zašto Hrvatska kao država ne može profunkcionirati – jer ne postoje institucije i sve se veže uz osobu, toliko po prilici institucija traje, običan biološki vijek jednog čovjeka. Samo dvije godine nakon Krležine smrti imenovati njegovim imenom Leksikografski zavod jedne zemlje, pa bila to i Jugoslavija, to čak nije ni boljševizam, nego naprosto groteska…

Krležu savršeno odražava njegov kip na opatijskoj Slatini (i u Budimpešti na Trgu Ludovika, te u Zagrebu ispod Gvozda), rad Marije Ujević Galetović, i unatoč tomu što će takvu izvedbu netko nazvati stiliziranim realizmom, to je čisti hiper-realizam, grozna činjenica izlivena u bronci. I tu "mješinu" nazivaju najvećim hrvatskim(?) piscem 20. stoljeća.

Visković je, kao i njegov uzor, mješ(av)ina: svega pomalo, ničega dovoljno; moglo bi se reći da Krleži teži intelektualno, ali budući da se tu nema čemu težiti (osim nepismenosti na više jezika), a Visković nema ni alat za ostvariti takvu ambiciju, komunistički nadrileksikograf svom se uzoru (još žešćem nadrileksikografu) približava jedino težinom. Ima neke istine u onoj: s kim si, takav si, ali ima dalje!

Zagrebom kruži priča da se Visković, u želji da što više i fizički sliči na Krležu, podvrgao plastičnoj operaciji. Međutim ni kiruški nož u rukama plastičnog estetičara (koji nije nimalo glumio) nije uspio izbjeći da ono primitivno ukopano u Viskoviću ne izađe na lice.

Što očekivati od osobe koja je studirala južnoslavenske jezike (koje i na kojem od jezika?) i književnost (koju?), i nimalo ne čudi što je Tihomira Dujmovića opisao u poznatoj boljševičkoj maniri otpisa nepodobnih: “Novinarski jad, čiji se cjelokupni verbalni repertoar svodi na ponavljanje otrcanih fraza i beskrajno nizanje uskličnika.” Prvo, ima li on neke nadnaravne sposobnosti pa u “verbalnom repertoaru” vidi uskličnike?!

Istini je bliže činjenica da je “prosto” nepismen, štono kažu prekodrinska "braća". Ili je možda, osim što je priučeni prvoborac protiv tzv. ustaštva i klerofašista, također borac protiv uporabe uskličnika; dakle, osim što se zalaže za prava, LGBTQČŠĐ i ostalih slova abecede, sad vodi i bitku protiv interpunkcije (međutočja)! Ibis redibis numquam per ibis in bello!

Za vrijeme njegova omiljena režima pripadnike prije spomenute “abecede” prijavio bi "nadležnim organima" kao “buzurante” i svi bi završili na robijama, a sada su mu saveznici u protuprirodnom političkom bludu.

U najnovijem je "zaroktaju" Visković poručio Željku Glasnoviću da se ode liječiti. Iako nije studirao medicinu, Visković ima i liječničke kvalifikacije, ali samo kad se radi o zoologiji bijelih miševa. Proktolozi zbog naravi svoga posla nisu baš omiljeni, kao ni njihovi zahvati, no naš je Velimir osobni Krležin nekro-proktolog i u tom svom omiljenom poslu nikome ne da Krležu! On mu je u konačnici omogućio pristojnu egzistenciju i poziciju među komunističkim intelektualistima.

Sizifov posao, to je Viskovićev život i djelo. Ali doslovno, jer, gura teški, debeli kamen uzbrdo, no ovaj mu se uvijek otkotrlja. Sve se rola nizbrdo, stalno se otkrivaju komunističke svinjarije od Hude jame do Krležinih pisama zločincu-bravaru. “Dragi naš druže Tito, primio sam čitavu jednu vreću kave, a kako osim Tebe u ovoj našoj zemlji nema nikoga, ko bi pokraj svih svojih preokupacija vodio brigu još i tome da poklanja čitave vreće kave…“ stoji u Krležinom pismu Titu od 20. veljače 1956. Eto književne veličine – zahvaljuje na vreći (!) kave! I nije Krleža bio tako skup, što se od njega moglo dobiti za dvije ili tri vreće kave...? Što Velimir Visković radi onda za kilu kave?

Prikladno bi bilo završiti: dragi druže Viskoviću, hvala ti što nas samim svojim postojanjem podsjećaš na intelektualnu, moralnu, kulturnu, političku i nasilničku smijuriju kojoj smo imali prilike svjedočiti od '45. do '90. No, kako to činiš samim svojim postojanjem, možda ti se ipak ne bi trebali zahvaljivati ili, pak, zahvaliti kao u onoj reklami – „mercy“, hvala što jesi! Jer svi mi znamo što jesi i što voliš, dovoljno te pogledati. Ne spašavaju te ni pokušaji s LGBTQŠĆŽ šalovima oko debele šije, ali ako nađeš pokrivalo za tvoju glavatu povelikost ili naočale možda uspiješ uljuditi ideološku i svaku drugu animalnost – sretno!

 

F. Butorac