Samostalna izložba „Slika u prirodi i priroda u slici“, samozatajne hrvatske amaterske umjetnice s pariškom adresom Marije Rajič, u srijedu, 22. srpnja 2020. godine svečano je otvorena u zelenom vrtnom ljetnikovcu „Kuće Okica“ na uvoru Krupe u Neretvu, u Dračevu, u Hercegovini, gdje će trajno ostati kao privatna kolekcija „Kuće Okica“.

Ova autorica s pariškom adresom, prvi se put hercegovačkoj javnosti predstavila s tridesetak slika (pejzaža, veduta), koje predstavljaju njezin umjetnički rad s kraja 20. i početka 21. stoljeća. Tematsku koncepciju izložbe, uz slikaricu, potpisuju Marijana, Andrija, Nikola i Ante Rajič i Društvo „Okica“, a među izloženim slikama su najviše pejzaži te pokoja veduta.

Slike Marije Rajič otkrivaju autoričinu romantičnu dušu, a njezina ljubav prema prirodi vidi se gotovo u svakoj slici. Katkada neke slike ne dosežu stadij dovršenosti što autorica kao da namjerno ostavlja nedovršeno kako bi sami promatrač ponaosob u mislima ostvario viziju svoje vlastite slike. Slikarica nam dariva realnost kao nadu i proturječnost modernom i suvremenom životu kojim smo danas okruženi, u svijetu u kojemu brzo živimo te ne stignemo ni primijetiti a kamoli još uživati u prirodnoj ljepoti koja nas okružuje.

Autorica ne bira materijale, sve što joj dođe u ruku vješto pretvara u sliku, tako ona crta i slika na daski, platnu, kartonu, papiru, tkanini, zidu, normandijskom crnom crijepu, u tehnici suhog pastela, akvarela, ulja na platnu… Svaka izložena slika zrcalo je onoga što je skriveno u samoj autorici. Tako razni pejzaž: morski, poljski, riječni i vedute pričaju priču o mjestima i ljudima u kojima je autorica živjela, živi, i koji su ostavili trajni trag u njezinu životu. Slike pričaju o nama samima, o našem odnosu spram prirodnom nasljeđu, o ljubavi i brizi, o onom što volimo, o baštini, o prirodi.

Gledajući u izložene slike, ne možemo se oteti dojmu koliko je autorica ima osjećaj za lijepo, skromno i nadasve i plemenito te kako daje nadu da će ljepota trajati i živjeti i kad nas ne bude. U njezinim slikama se vidi koliko je autorica ugradila samu sebe u ljepotu krajobraza u kojoj svakodnevno živi, djeluje i stvara. Ugradila je u ove slike svu svoju životnicu, kojoj, kad čovjek priđe i kad je pogleda, ne može da se ne pokloni i prirodi i autorici, imajući na umu kako je čovjek neistražena zelena oaza u pustinji životnih zamki i prepreka.

Doista možemo kazati da se radi o zanimljivim slikama kroz osobno viđenje autorice i koje su zavrijedile „oškrnuti“ vrata javnosti.

Posebno joj je draga tema - priroda, koja ju je posebno dojmila i obujmila u svom raskoš boja, od cvijeća, stabala, mora, rijeka, brodica, kućica u prirodi, do malih gradića i sela smještenih u krajobrazu Normandije, okolice Pariza, drage joj Hercegovine, Dalmacije, rijeke Neretve i Krupe, te Slivna i Imotske krajine, u kojima su njezine vedute, oživljene sitnim ljudskim likovima, koje je autorica – kako kaže, imala sreću, što ih je poznavala.

Autorica se zahvalila posebno svojoj obitelji koji su uložili ogroman trud da se izložba postavi i koji su je tijekom dugih godina bodrili u tom amaterskom pothvatu, koji je napokon ugledao svjetlo dana, u onom ozračju gdje slika i autorica pripada, a to je, slika u prirodi i priroda u slici.

Marija Rajić r. Zeljko rodila se u Zemunu, 1947. godine. Godine 1950. godine s roditeljima dolazi živjeti u Slivno, potom je život vodi zanimljivim putovima, iz Zemuna u Slivno, Imotski, Split, Hvar, Pariz, Dračevo, Normandija… Umirovljena je ugostiteljska poduzetnica, jednako aktivna u mirovini kao i prije nje. Danas sa stalnom adresom u Parizu. Redovito posjećuje i boravi u Slivnu u Imotskoj krajini, u Dračevu u Hercegovini, na ušću Krupe u Neretvu, gdje čudesna Krupa teče uzvodno i nizvodno, te u Normandiji u blizini svetišta Male Terezije iz Lisieuxa, a katkad i obale rijeke Rajne u Kölnu u Njemačkoj, sa znamenitom katedralom.

Među brojnim hobijima, od pletenja, šivanja, heklanja, izrade raznih predmeta, torba i figurica, autorica se ističe posebno slikanjem kojim se amaterski bavi nekoliko posljednjih desetljeća. Veliki broj svojih slika, iz svog bogatog stvaralačkog opusa, ova plemenita i samozatajna slikarica amaterka, darovala je i neprestano dariva dobrotvornim društvima u Parizu. U zabavnom djelu programa nastupile su najmlađe „Okice“ (Matilda, Klara i Gema), a priređena je i likovna radionica za djecu „kako se nekada živjelo i kuhalo na kominu“.

I da zaključim, slike ove slikarice nastale su iz svakodnevnog života, iz sjećanja, iz djetinjstva, sve su nadahnute motivima kako je nekada izgledalo plavo nebo, zeleni krajobrazi, svi ti vrsni realistični pejzaži potiču gledatelja i promatrača da u svojim sjećanjima i sami pronađu neko svoje skriveno mjesto, neki skriveni detalj koji će ih pokrenuti i koji će ih oživjeti i vratiti „u sliku u prirodi“.

 

D. Zeljko Selak