Osvrt na knjigu 'Hrvatska pravoslavna crkva'

Osvrt na knjigu 'Hrvatska pravoslavna crkva' iz 1996., autor Petar Požar, izdavač Naklada Pavičić

Prije čitanja Požarove knjige ('Hrvatska pravoslavna crkva' objavljene 1996.) o Srpskoj pravoslavnoj crkvi (SPC) znao sam vrlo malo, a o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi (HPC) još i manje, tako da se ne smatram kompetentnim ulaziti u sadržaj pravoslavlja ili pravoslavnih crkava. Više o pravoslavlju i pravoslavnim crkvama može se pročitati u knjizi u prvih sedam poglavlja. Kompetentniji od mene za SPC u RH su svakako Ministarstvo pravosuđa RH (DORH i USKOK), MUP RH i Vijeće za nacionalnu sigurnost (Sigurnosno obavještajna agencija, Vojno sigurnosno obavještajna agencija). Iako danas postoje brojni dokumenti i dokazi koji terete SPC da je poticala agresiju na RH (a dio 'sveštenstva' i sudjelovao u njoj, tj. i dalje sudjeluje), 'kompetentni' (institucije) ne rade svoj posao, tako da se među građanima RH sve više uvlači nesigurnost i nespokojnost i strah za budućnost, kao da nešto već prije viđeno lebdi u zraku. Nikako da položimo ispit iz povijesti (učiteljice života), te padamo na popravnima iz desetljeća u desetljeće, pa nam očito stoga treba više ponavljati (ponavljanje je majka znanja) i bolje učiti. Moramo li i mi u našim životima dočekati dva rata kao što su to dočekali naši očevi?

Prije nego što nastavim s knjigom 'Hrvatska pravoslavna crkva' Petra Požara, htio bih reći da sam 11.07.2021. kupio elektroničko izdanje knjige bivšeg đakona Srpske pravoslavne crkve  Bojana Jovanovića naslova ‘Ispovest kako smo ubili Boga’. Naime, kad netko ozbiljan iz Srbije kaže da Srbiju vodi crkveno politička mafija, onda knjigu vrijedi pročitati. Kad postoje neoborivi dokazi, onda je uzaludno trošiti vrijeme u osporavanju neosporivog. Zbog toga bih se koncentrirao na nekoliko, meni osobno, zanimljivih informacija zbog kojih sam knjigu ‘Ispovest kako smo ubili Boga’ sa znatiželjom pročitao, a koja mi je pomogla da bolje razumijem sadržaj Požarove knjige ‘Hrvatska pravoslavna crkva’. Iskreno govoreći, pored svojih problema, ne mogu rješavati tuđe problem. No kad tuđi problemi generiraju i moje probleme, moram reći što mislim.

U Hrvatskoj smo svi umorni od srpskog medijskog bombardiranja informacijama iz Srbije (izgleda da Večernji list prednjaći u tome, a na TV Novoj Hrvatska je nedavno dobila 'novog' predsjednika), no teško je ne suglasiti se s brojnim uglednicima koji smatraju da je svetosavska ideologija bila i ostala uzrok mnogih nevolja naroda koji žive sa Srbima ili su njihovi susjedi. Srpsko investiranje u medije u Hrvatskoj je odličan strateški potez velikosrpske politike (sve već viđeno iz doba Goebbelsa), a 'Kvislinzi' koji takvo investiranje dozvoljavaju, doprinose tihoj okupaciji Hrvatske, kršeći zakone i Ustav RH.

Nerealna, izvan prostora i vremena, srpska želja za isticanjem i dominacijom (nebirajući sredstva), je sveprisutna i Srbija bi htjela biti u EU-ju, NATO-u, sa svima, no dok narodi EU-ja žive u 21. stoljeću, kolektivna svjest većine Srba (bar tako izgleda) je mentalno zarobljena u nametnutom joj svetosavskoj politici  u (recimo) 12. stoljeću kad su kršćani iz Europe blagoslovom odlazili ‘spašavati’ Jeruzalem. Mislim da je suradnja s nekim znatno otežana ili gotovo nemoguća ako taj negira istinu i nikad nije sigurno hoće li poštovati dogovor ili ne. Što su sve Hrvati ili pak Albanci ili Crnogorci ili Makedonci, pa i Bugari stoljeće ili dva prolazili i još prolaze zbog srpskih 'konstrukcija' svjedoče brojne knjige. Je li potrebno Srbe zbog toga suditi? Odgovor je ne. No suditi treba velikosrpskoj politici koja je unesrećila upravo Srbe, a zatim i sve ostale narode koji su im se našli na putu, i to svugdje kad su započeli ratove brutalnim ubijanjem. Jasno nam je i to da bez ruske podrške Srbi ne bi započinjali ratove. Prema tome, da ne idem više u širinu, kad Srbi kao narod prepoznaju veličinu onoga što su učinili drugima u zadnjih sto ili dvijesto godina, istina će ih tada prosvijetliti. Stoljetni je to proces, no nada umire zadnja.

Jedna od zanimljivh informacija iz knjige Bojana Jovanovića je ta da su u pedesetima prošlog stoljeća komunisti ubacili preko 2000 udbaša u SPC koji su kasnije zagospodarili SPC, tako da danas srpsko pravoslavlje ne propovijeda vjeru, već politiku. Slično, i mnogo prije, Požar u knjizi 'Hrvatska pravoslavna crkva' spominje riječi poznatog teologa doktora Juraja Kolarića koji kaže 'Srpska pravoslavna crkva možda je više sociološko-politički, a manje vjerski fenomen. Ona je sa svojom hijerarhijom stala uz politiku Memoranduma i Miloševića'.

Jovanović također kaže da je uz blagoslov Patrijarha Pavle, koga SPC sprema za kanonizaciju za svetitelja (sveca), bilo više od 200.000 ubijenih ljudi, više od 50.000 je mučeno i ubijeno u više od 500 logora smrti, više od 30.000 silovanih žena, više od milion raseljenih ljudi. Ipak najvažnija veza između Jovanovićeve i Požarove knjige jeste činjenica koja je prosječnom Hrvatu slabo poznata. Riječ je o prijepisu iz 1926. kojim se nazivi pravoslavnih crkava, gnostička i istočna mijenjaju u srpska pravoslavna. Naime, tada je u sastav SPC ušla i Autokefalna Hrvatska Karlovačka arhiepiskopija kao i eparhije na području Dalmacije koje nikad nisu bile u sastavu SPC, što je dokaz da je u diktaturi (prvoj i drugoj Jugoslavije), sve bilo dozvoljeno, tako da su praktično 'ukazom' svi pravoslavci (Srbi, Hrvati, Crnogorci, itd.) službeno postali Srbi.

Iz povijesti je jasno da je nakon slabljenja turske dominacije mlada država Srbija od sredine 19. stoljeća činila sve da zavadi katolike i pravoslavce koji su do tada živjeli u dobrosusjedskim odnosima jer su imali zajedničkog neprijatelja (Turke). Taj postupak zavade je postepeno prešao u nepovjerenje, posebno u okrutnoj prvoj Jugoslaviji, a 1991. se moglo reći da je veći dio pravoslavaca u Hrvatskoj mrzio katolike što je posljedica stoljetne velikosrpske politike u čijoj pozadini je stala SPC. Tijekom drugog svjetskog rata mnogi su pravoslavci prihvatili NDH kao svoju državu, za što postoje dokumenti, a mnogo toga može se pročitati i u Požarovoj knjizi, što je jedan od brojnih dokaza u osporavanju raznih srpskih mitova o genocidnosti Hrvata.

Da bi se jednostavnije pratila tema Požarove knjige 'Hrvatska pravoslavna crkva' koju toplo preporučam, savjetovao bih čitateljima da prvo pročitaju u Požarovoj knjizi (stranice 307-310) tekst Savića Markovića Štedimlije iz 1944. objavljen u  'Hrvatskom narodu' i sedamnaesto poglavlje (Nova HPC?) knjige, a zatim krenu u čitanje knjige od samog početka. To što knjiga nije znanstvena ne umanjuje joj vrijednost. Dapače, knjiga predstavlja početak rasvjetljavanja povijesti Hrvatske pravoslavne crkve, ne samo u periodu Drugog svjetskog rata nego znatno prije. Očekujem da će naši povijesničari nastaviti gdje je gospodin Požar stao. 

Putujući svijetom, od kontinenta do kontinenta, obilazeći mnoge crkve uvijek sam se pitao 'Ako postoji Srpska, zašto ne postoji Hrvatska pravoslavna crkva?'. Poznato mi je da u Poljskoj postoji 'Poljska pravoslavna crkva', a u literaturi sam čitao o 'Mađarskoj pravoslavnoj crkvi', itd.  Na temelju svega što znam i što sam pročitao izgleda da je u Hrvatskoj, kao u ostalom u svemu, i to političko pitanje. Na internetu prema 'Evidenciji vjerskih zajednica u RH' ne mogu pronaći SPC, no mogu pronaći Crnogorsku, Makedonsku i Bugarsku. Ta ista 'Evidencija' mi otežava pristup registru (početak listopada 2021.) jer neprekidno traži 'prepisivanje kontrolnog broja' što već izaziva 'paranoju' kod normalnog čovjeka.  

Iz brojnih knjiga koje sam čitao poznato mi je da su u bijegu pred Turcima mnogi narodi (plemena) prebjegli preko Drine i spas pronašli u sadašnjim granicama BiH i Hrvatske. Požar u svojoj knjizi spominje Vlahe iz Vlaške (oblast između Karpata i Dunava u današnjoj Rumunjskoj) koji su prvi prešli 'Drinu'. Nije mi cilj u ovom osvrtu ulaziti u polemiku glede podrijetla naroda, već je neosporno to da su svi ti narodi ma kako se oni zvali (Vlasi, Cincari, Srbi, itd.) došli u područja već nastanjena Hrvatima i uvijek bili dobro dočekani. Ako zanemarimo tu činjenicu, onda se i Mongole može smatrati starosjediocima, recimo, Hrvatske, pa stoga ako koristimo izvore tipa 'Svetozara i Milenka' (vidi Požarovu knjigu) onda Hrvati kao narod ne bi ni postojali. Naime, danas vidimo da službena Srbija ne priznaje niti hrvatski jezik (školski udžbenici), već uče djecu da je hrvatski jezik verzija srpskog. Negacija svega hrvatskog (znanstvenika, književnika, kulture, jezika, ...) od strane Srbije prešla je svaku mjeru i pitam se gdje je granica tolerancije EU-ja i hrvatske vlade glede velikosrpskih 'destrukcija' koje redovito izazivaju krvave ratove.

Turci su svakako najznačajnije utjecali na hrvatsku povijest, no svoj su doprinos tome dali i Mlečani, Austrijanci, Mađari, a u zadnjih stotinjak godina i Srbi. Nažalost, uz sve njih uglavnom nas vežu negativne uspomene u kontekstu ove knjige u dijelu kad se pravoslavlje koristilo u borbi protiv Hrvata (porezi, privilegije, državne službe, itd.). Isto to danas radi EU (Danke Deutschland). Naime, od godine 2000. i dolaskom 'demo(n)kracije' RH je izgubila samostalnost i briselski birokrati diktiraju vladama kako se ponašati, normalno sve na štetu Hrvata.

Je li bilo opravdano obnoviti HPC 1942.? Da, bilo je. O tome čitajte u Požarovoj knjizi.

Je li bilo potrebno pobiti svećenike HPC nakon staljinističkih procesa? Ne, nije. Za te zločine, kao u ostalom i za sve komunističke zločine koji nikad u našoj svjesti neće zastariti niti biti zaboravljeni, još nitko nije odgovarao (prihvaćamo sve rezolucije glede osude totalitarizama, no ne i komunističkog krvavog terorizma).

Je li ponovna uspostava HPC danas upitna? Ne, nije. Više o tome mogu reći upućeniji od mene, a ja bih se zadržao na sljedećem:

A)   Stvaranje Hrvatske pravoslavne crkve je težnja pravoslavnih vjernika prema regularnom popisu stanovništva od prije deset godina. Za razliku od Srba pravoslavne vjere u RH, Hrvati pravoslavne i rimo-katoličke vjere, su građani drugog reda (vidi Ustav RH i zakone)

B)   Hrvatska pravoslavna crkva ima etničke osnove (vidihttps://hrvatskapravoslavnacrkva.wordpress.com/)

C)   Hrvatska  pravoslavna crkva ima povijesnu osnovu, ako ne u 18. stoljeću ili prije, onda svakaku u 19. stoljeću (vidi Požarovu knjigu i druge izvore)

D)   Hrvatska pravoslavna crkva ima kanonsku osnovu, a i zakonsku (vidihttps://www.hop.com.hr/2016/11/26/hpc-je-povijesna-pravoslavna-crkva-u-hrvatskoj-a-spc-je-nametnuta-nekanonski-i-protuzakonito/).

U kontekstu hrvatsko-srpskih odnosa protiv sam osuđivanja Srba iz prostog razloga što su nam susjedi i bit će susjedi do vijeka, a pravi susjedi moraju pomagati jedni drugima, jer im je to zajednički interes. No, međunarodna zajednica mora konačno osuditi zločinačko velikosrpstvo (temeljeno na Memorandumima SANU-a i SPC),  i one koji ga neumorno potiču, jer ratovi se planiraju unaprijed, a za budući će rat u Hrvatskoj 'Brisel' snositi najveću odgovornost (moralnu i pravnu). I Srbima i Hrvatima je dosta ratovanja, ali velikosrpskoj politici već stoljeće i pol nije. Mi samo želimo živjeti u miru životom dostojnog čovjeka, no prije pomirbe Srbi se moraju suočiti sa svim činjenicama temeljenim na dokumentima, tj. istini, barem onoj od 1918. do danas. Primjera radi:

- Srbin je bio taj koji je uspostavio diktaturu u zločinačkoj kraljevini Jugoslaviji

- Srbin je ubio Hrvata što je izazvalo osvetu i atentat, prema protuhrvatskom HTV-u nedavno, na 'voljenog' kralja

-  Srbi su imali prevlast u komunističkoj Jugoslaviji i učinili su sve da je obrane, a kasnije i sruše

- U Jasenovcu nije pobijeno prema mitskom vjerovanju 'milijun ili milijarda' Srba, već je odmah nakon Drugog svjetskog rata broj Srba porastao za milijun, a Hrvata se za milijun smanjio, što znači da je genocid izvršen nad Hrvatima, a ne Srbima (činjenica temeljena na relevantnim knjigama).

- Pobune  Srba 1941. i 1990. bile su gotovo identične temeljene na izmišljenoj ugroženosti Srba i na lažima velikosrpske politike o NDH, a kasnije i RH (i danas se Srbi, premda s većim pravima od Hrvata u RH, pozivaju na ugroženost)

-  Hrvati nisu razarali Srbiju u Domovinskom ratu, a Srbi su Hrvatsku razorili (šteta između 200 i 300 milijardi dolara) itd.

Upravo bi kroz ratnu odštetu Srbi najučinkovitije shvatili što im je svetosavska (velikosrpska) politika učinila. 

I na kraju bih htio pozdraviti Karlovčane, gospodina Hrastova i Gromove, koji svjedoče kroz što sve Hrvati moraju prolaziti da bi dokazali univerzalnu opravdanost zaštite svojih obitelji, ognjišta i Domovine.

Dr Ivica Tijardović