Prikaz knjige: Anita Martinac, Kako je Pjev naučio raditi, Alfa, Zagreb, 2019.

U ovo suvremeno vrijeme dok liberalizam pritišće čitav svijet, teško je pisati bajke. Očekuje se da budu nasilne, s nekim izmišljenim bićima, u posljednje vrijeme s nastranim spolnim sklonostima ili barem sa spolovima drukčije nazvanima. Ali Anita Martinac svjesno ne slijedi tu matricu. Ona se priklanja klasičnoj bajci, onoj koju rado čita i dijete u svima nama.

U ovoj koja je pred nama naizgled je sve jasno. Dobro će pobijediti zlo i to je to. No, nije tako sve jednostavno. Zla ovdje nekako kao da nema, samo ima dobra koje se zapliće u svakodnevno nerazumijevanje. A tu je onda opasnost da sve ode u krivom smjeru. Hoće li otići?

U jednoj maloj kraljevini živio kralj Smisao. Vladao je pravedno i od svakoga očekivao da svojim životom pridonese blagostanju kraljevstva. Sinovi su mu se zvali Polet, Pripet i Pjev. Kraljica Sreća ih je odgajala za uloge koje se očekuju od njih. Išlo im je to od ruke, osim Pjevu. Uobičajeni posao bio mu je tako tuđ. On je više volio smišljati stihove i pjevati pjesme. Bila je to prva stuba prema nesporazumu na kraljevskom dvoru.

Ujedno je ovo točka gdje Anita Martinac zarobljuje duh čitatelja i vodi ga sigurnom rukom kroz drugi sloj bajke. Stvarno, ima li ikakva smisla prepustiti se najboljim Božjim darovima u nama ili trebamo slijediti uobičajeni put? I jesu li neki darovi samo druga vrsta posla ili obična razbibriga kojoj se ne smije dokraja prepustiti?

Kralj Smisao nije mogao u nedogled trpjeti da njegovu sinu Pjevu svakodnevni posao jednostavno ne leži. Teška je srca odlučio poslati ga u svijet da se konačno uozbilji i počne se ponašati kao i svi drugi. Pjev je s boljom u srcu primio očevu odluku i dao se na put.

Ovdje je u priču uveden pojam odgoja u obitelji. Je li kraljev postupak ispravan gledan i s roditeljske i s dječje strane? Nije li se možda moglo i drukčije postupiti? Ima li taj kralj srca? Zar je Pjev zaista trebao poslušati svoga oca? Pitanje do pitanja, rekosmo, na obje strane.

Pjev se putem snalazi kako zna i umije. Drugi ga ljudi dobrohotno primaju. Prepoznaju u njemu neiskvarenu dušu, dječaka koji ima velike darove i kojemu se isplati pružiti ruku. Ali to opet ne rješava zaplet. Pjev je daleko od svoje kuće. Sve rješava ljubav koja se u kralju pojavljuje kao očinska, a u sinu kao sinovska. Neuništiva je spona između njih dvojice. Kako se sve odigralo, čitat ćemo u knjizi.

Jedna je od odlika ove slikovnice, dakle, da je dobro neuništivo i da ono vlada svijetom. Prepoznao je to i ilustrator Vlado Brkić pa je svojim ilustracijama obogatio spisateljičin govor. Sve se doima kao skladna cjelina. Naravno, ne bismo smjeli zaboraviti ni dobro izbrušene rečenice, ritam radnje. Bilo je tu marljiva rada, koliko se da primijetiti.

Postojat će uvijek oni koji će pisati ovakve bajke unatoč svemu. Za nadati je se da će postojati i oni koji će ih biti spremni objavljivati. Sve to oplemenit će dječju dušu te nama, našem narodu, a i čitavom čovječanstvu pružiti sigurnu budućnost.

Miljenko Stojić