Logo

Govor generala Ivana Tolja na predstavljanju romana Grad bez ptica, Anite Martinac u Zagrebu i Hrvatskoj matici iseljenika, nadnevka 20.veljače 2020.

"Poštovana gospođo Anita, dame i gospodo, u velikoj sam neprilici.

Vidim ovdje puno poznatih lica, čestitih i jakih ljudi, koji bi mogli kompetentnije govoriti od mene i s ovog literarnoga, ali i s političkog pa i strateškog stajališta. Ali, što je tu je. Ovdje je nazočan Mile Pešorda, pa bi se mogao lijepo literarno prikazati ovaj roman. Vidim ovdje i jednog mladića kojeg nazivam ˝lavom od Hercegovine˝, ˝lavom od Hrvata˝, to je gospodin Marijan Knezović. On bi također mogao nadahnuto govoriti o ovome romanu. Mogu reći, ako budemo imali ovakve kao Knezovića, ne trebamo se bojati za budućnost koja je pred nama bez obzira na konture sadašnjosti, koja nam baš ne svijetli onako kako bismo htjeli. Vidim još kolega koji bi mogli i imali što reći o ovom djelu, ali evo, mene je zapala ta zadaća.

Dva su me razloga, draga Anita, iznenadila u svezi s predstavljanjem ove knjige. Prvi je, da sam pristao predstavljati knjigu prije nego li sam je pročitao. E, to mi se nikada ranije nije dogodilo. Drugi razlog, koji nije isto tako za mene uobičajen, je da sam prvo pročitao knjigu kako se ono kaže ˝na dušak˝. Trebao bih ponešto govoriti o knjizi na strateškoj razini jer sam bio sudionik tih događaja, zajedno s prijateljima koje ovdje vidim. Razmišljajući shvatio sam da moram pristupiti i drugom čitanju jer me nešto kopkalo po glavi. Ni drugo čitanje nije bilo dovoljno. Zatim sam ponovno čitao. Ovaj put, prelistavajući knjigu, zaključio sam da neću ništa napisati, da ću se večeras prepustiti srcu i progovorit ono što osjećam.

Na ovo prvo pitanje, kako sam pristao govoriti o knjizi koju nisam pročitao vjerojatno je kriv zov zavičaja, kojeg sam kao malo dijete napustio 1959. godine i život me odnio ovdje u glavni grad Hrvata. Kao mladi pjesnik, a i to je razdoblje koje se spominje u ovoj knjizi (mada i nisam bio toliko mlad krajem 80-ih) napisao sam pjesmu Hercegovini koja me rodila, a u kojoj nisam živio. Da parafraziram svoje stihove, mada to nije ukusno, ali budući da se uklapa u priču ove knjige, pročitat ću što sam u toj pjesmi , vješto ili nevješto, zapisao: ˝I nigdje izgleda toliko mučenih, nestalih i zdrobljenih / od svakog koljena išao je četvrti / i svakog četvrtog gutala je tmica, vezali su lanci/ odnosile tamnice/˝.

Radnja romana Grad bez ptica zbila se u jednoj prevažnoj pokrajini hrvatskog naroda, hrvatske države, a zove se Hercegovina. Ali, nemojte misliti da zaboravljam Bosnu. Hercegovina je condicio sine qua non. Uvjet bez kojeg hrvatski narod i hrvatska država ne mogu živjeti sigurnu sadašnjost, niti snivati sretnu budućnost. Tako je bilo uvijek. Bilo bi dobro da Hrvati koji danas žive u ovim vremenima to ne smeću s uma. To je i danas aktualno, možda i aktualnije nego ikada. Tko to ne razumije, ne razumije ništa o sadašnjosti i budućnosti hrvatskoga naroda i države. Ako netko misli ta područja prepustiti zaboravu, ostaviti naše sunarodnjake da se koprcaju u svojim nevoljama, onda radi o glavi i biću cijele hrvatske nacije. Zašto to govorim? Jer želim reći u tom smislu, još jednu riječ prije nego kažem nešto o romanu, a to je: Ja sam svoje hrvatstvo uvijek sanjao integralno, vjerujem kao i vi ovdje. Svaka stopa ove naše prelijepe Hrvatske meni je jednako draga. Tako, kad sam u Zagorju onda sam Zagorac, kad sam u Međimurju onda sam Međimurac… Svaku hrvatsku pokrajinu osjećam kao svoju. Ovom prilikom, kad promoviramo ovako lijep i značajan roman naše Anite Martinac, moramo reći da ni jedna pokrajina nije dala toliko toliko žrtava i toliko života da bi mogla Hrvatska živjeti. Ja Vas ovim putem pozivam da ne zaboravimo one koji su u onim tužnim beskrajnim povorkama 1945. godine pobacani u jame i nema ih više. Iz moje župe, to bi bolje znao reći ovdje prisutan Ante Beljo, mislim da se radi o preko 700 ljudi. Nije bilo obitelji koja nije zavijena u crno. Dakle, radilo se o pobijenoj hrvatskoj mladosti. Ljudima koji su živjeli i žrtvovali se za ovo što smo mi u Domovinskom ratu ostvarili.

Ovaj roman Grad bez ptica, zašto da to ne kažem odmah na početku moga osvrta, je izvrstan roman.

Po moj skromnoj procjeni, s književnog stajališta gotovo da nemam zamjerki, iako sam pobornik dosta rigidne škole kada se sagledavaju književna djela. Jedan mi je književni znalac, koji je sada gore, negdje među zvijezdama, jednom rekao: ˝Pjesme, pripovijetke, romani, drame, ma što god od toga pisao, ne smije biti deskriptivno, narativno, niti ispovjedno˝. Ja sam ga prestrašeno i zapanjeno upitao: ˝Pa kako onda mogu uopće pisati?˝. E kaže: ˝Trebaš pisati.˝ Ja njemu: ˝Sve što čovjek piše je pripovjedno., narativno, ispovjedno˝ On uzvrati: ˝Nije treba u pisanju težiti umjetničkom maksimumu! Postoje ti trenutci kad se piše poezija, pripovijetke, romani da se postigne maksimum. Najvažnije, postoji ono što je iza teksta, iza riječi.˝ ˝Ono mnogo dublje od riječi˝ ono što je rekao Drago Ivanišević, ˝Ono dublje s Hrvatskom me veže. Te ja kao Hrvat brat sam sviju ljudi i kud god idem sa mnom je Hrvatska.˝

Anita, ja držim da si ti to postigla s ovim romanom, svojom nepretencioznošću, svojom nenametljivošću. Pustila si da ovaj roman preko tvojih vještih ruku i talenta ispričaju ljudi koji su najzaslužniji za slobodu Hrvatske, koji su propatili, koji su danas velikim dijelom zaboravljeni. Ovim romanom si im podigla spomenik koji će stajati za buduće generacije i buduće naraštaje..

Pročitan je ulomak o, pokoj mu duši, Slobodanu Praljku. Vidite, to je čovjek s kojim sam se u koječemu razilazio. Nekako nismo bili iste svjetonazornosti i puno toga nas je u nekim stvarima dijelilo. Ali, na moje zaprepaštenje, Slobodan Praljak, sin Hercegovine, ali i sin najvećeg udbaša iz onog razdoblja rata i poraća, kojeg naraštaji Hercegovine ne pamte ni po čemu dobrome, postao je sa mnom i s drugima, borac za nezavisnu Hrvatsku.

Puno je zgoda i poveznica s romanom koje bih Vam mogao ispričati. A, jedna je i ona kad je otac suvremene hrvatske države, Franjo Tuđman, nas tridesetak poredao i podijelio prve činove. Bio je to zapovjedni nukleus Hrvatske vojske u nastajanju. To su bili nezaboravni trenutci, nisam znao što se sa mnom zbiva. Dobio sam čin bojnika. Bio sam sretan, jer mi se naziv toga čina sviđao i bilo mi je važnije što sam ja bojnik, nego što je Praljak postao pukovnik. Pa smo na maloj proslavi povodom dodjele činova, razgovarali o tomu i šalili se, a ja sam pitao Predsjednika: ˝Pa kako ja bojnik, a Praljak pukovnik?˝ Šutio je, znao je što meni smeta u toj konstataciji. Samo je rekao: ˝Znam ja što radim.˝ Bio je to vidljivi znak njegove politike nacionalnoga pomirenja. Da nije tako učinio, ne bi smo imali mučenika, suvremenog Zrinskog. Popiti otrov za Hrvatsku pred očima svijeta i žrtvovati svoj život, to nije samoubojstvo. To je darivanje nama da bismo mi mogli živjeti.

Ovaj roman je zapravo, kad ga se gleda u cjelini, ipak dokumentaran. On svjedoči, ali ne na jedan suhoparan način. Tu je Hrvatska, tu je borba da stvorimo državu, tu je hrvatstvo. Tu je borba da se spasi i taj teritoriji dolje, da se izborimo za stolni grad Hrvata u Hercegovini - Mostar, prikazana uz muku tih pojedinaca. Sada mi na um padaju i sjećanja na dane kad sam vidio te ljude, kad smo im govorili, kad smo ih tješili, kad smo im izdavali zapovjedi... I ne znam hoće li taj tekst večeras pročitati naš sjajni glumac Robert Kurbaša. No, ne treba ga čitati, jer ću ga ja pročitati. Ali reći ću vam, ljudi koji dolaze iz Mostara, koji je tučen sa svih strana, dolaze u Stožer tražiti spas, a nas nekolicina tamo sjedi i vijeća, strepi i muči se koju odluku u tim okolnostima donijeti, kakvo iznaći rješenje koje u tim mogućnostima nije bilo niti na vidiku. Tako junak Anitinog romana kaže ovako: ˝Dolazim pred hotel u Grudama sa svojim zapovjednikom Vladom Čuljkom. Na stubama susrećem dr. Bagarića. Plakao je. Upravo su mu javili kako mu je brat poginuo. Prilazim i dajem mu sućut. Iz hotela izlazi Mate Boban i govori da pođem za njim. Ulazim u prostoriju. Za stolom sjede Janko Bobetko, Ivan Tolj, Vice Vukojević, Miroslav Tuđman i sa strane na nekim strunjačama izvalio se Brana Kvesić. Ja dolazim pred njih. Kad sam vidio tko je sve tu, neki me sram obuzeo. Nije strah, nego baš sram. Kako ću pred njih tako u tenisicama na nogama i odori. Čizme nisam imao. Sine, reci sve kako je bilo. Otvaram svoj dnevnik veze i govorim sve po redoslijedu upisanih minuta. Uskoro me Bobetko prekida s pitanjem upućenim svima. Gdje se sada nalazi to đubre? Otišao je prema Kupresu da pomogne Rosi – govori Jure Zadro koga sam tek tada primijetio u prostoriji. Mate, postupi kako smo se dogovorili. Djelujete brzo! – rekao je Bobetko i podigao se što je označilo kraj sastanka. Ovo ćeš, sine, ponijeti u Mostar – Mate Boban mi je pružio dokumente. Bila su to postavljenja za Jadrana Topića na mjesto predsjednika HVO-a i Petra Zeleniku na mjesto zapovjednika obrane grada.“

Mislim, da je toga dana, o kojem junak iz tvoga romana govori, u Stožeru bio i ovdje prisutni Milan Kovač. Tamo me je jednoga dana, potražio i kolega, pjesnik Mile Pešorda, koji se došao staviti na raspolaganje! Rekao mi je: ˝I ja hoću u rat.˝ Rekao sam mu: ˝Kakav rat?! Mile, molim te radi ono što najbolje znaš, pomozi Hrvatskoj na taj način.˝ Oprostite, mislim da sam negdje u dvorani vidio i generala Soptu i njega od srca želim pozdraviti.

O heroju ovoga romana, Tihomiru Mišiću, koji je ušao u legendu zahvaljujući hrabrosti i žrtvi života, ne zna se dovoljno. Riječ je o nezaboravnom junaku kojeg bi neki htjeli izbrisati iz kolektivne memorije. Ali kako vidite, zaborava nema. Naša Anita Martinac mu je podigla spomenik. Još će se puno spomenika podići u ime njegove hrabrosti i u ime njegova djela.

Puno toga bih htio još reći. Bio sam u napasti ući u književnu raspravu, teoritizirati, ali prevarilo me je vrijeme, odužio sam, pa to, između ostaloga i iz toga razloga nema nikakva smisla.

Preporučujem Vam ovaj roman od srca. Roman je napisan za nas, za Vas, za našu sadašnjost, za naša buduća pokoljenja i, na kraju krajeva, literatura tome i služi.

Anita, još jednom ti zahvaljujem na pozivu da ponešto kaže mi o tvome romanu i borbi hrvatskoga naroda, u Hercegovini i Mostaru. . Želim Vam svako dobro i čitanje romana Grad bez ptica. I, da ne zaboravim, sad su se ptice vratile u grad Mostar, ali ne pjevaju onako kako bismo htjeli da pjevaju. Moramo s pticama uspostaviti dobru vezu."

Anita: ˝Važno je da nisu u krletci.˝

Tolj: ˝A u krletci nisu dok imamo svoju državu i svoje vodstvo, a imamo ga kakvo god da je. A gdje će nam biti kraj kad uspostavimo dobro rukovodstvo? Ako to nismo uspjeli za 30 godina, uspjet ćemo za 50. No, važno je sačuvati državu.˝

 

M.J.

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.