Prikaz knjige: Mirjan Damaška, Domovina, Školska knjiga, Zagreb, 2019.

Uvijek su Hrvati išli u tuđinu i uvijek će ići, iz ovih ili onih razloga. Ali to ne znači da će uvijek ostati na pravoj strani. Mirjan Damaška je znao kako postupiti.

Bez uvida u ovu knjigu pred nama njegov bi nam život mogao izgledati kao prelijepi san, poput događaja iz onih zatupljujućih sapunica. Zamisliš, otisneš se i uspjeh pada s neba. No, vidimo da nije sve bilo tako. Moralo se dobro pomučiti da bi se dospjelo do tih zvjezdanih visina. A opet to je samo pogled za druge, ti i dalje trebaš ostati čvrsto nogama na zemlji.

Dva su događaja bila prijelomna u Damaškinu životu. Prvi je onaj iz djetinjstva u Ljubljani. »Naišli su muškarac i žena, ponudili mi slatkiše i nagovorili me da im se pridružim, pa sam prihvatio njihove ruke i izišao s njima na ulicu.« (str. 13.) No, kućna pomoćnica je sve primijetila i tako njegov život nije krenuo tim nepoznatim smjerom. Drugi događaj je Hrvatsko proljeće. Već je bio redoviti profesor i prodekan Pravnog fakulteta u Zagrebu. To jugokomuniste nije nimalo zanimalo, kao ni životna sudbina mnogih drugih. Hrvatsko proljeće je bezobzirno slomljeno. Damaška je na odlučujućoj životnoj prekretnici. Potpuno nerado i već u četrdesetim godinama života odlučuje se za SAD. Tamo je prije boravio neko vrijeme i ostavio dobar dojam u znanstvenoj sredini. Zvali su ga da ostane, nije htio, ali sada su bile druge okolnosti.

Zahvaljujući prirodnoj nadarenosti te svom zauzetom radu izvrsno je uspio u tom novom domu. Postao je svjetski poznati pravni stručnjak. Redala su se predavanja i priznanja, članci i knjige. Ali uvijek mu je nešto nedostajalo. Domovina. SAD je, naime, za njega bio samo dom i ništa više. Zbog toga je svako ljeto dolazio u svoj voljeni kraj, barem na odmor.

I onda počinje Domovinski rat. Tomu razdoblju i poraću Damaška posvećuje oko polovicu svoje knjige. Naravno, uključio se u obranu napadnute domovine na sve načine koji su mu bili dostupni. Jedan je od njih sljedeći. »Do prekida vatre na početku siječnja 1992. pružali smo pomoć domovini uglavnom tako što smo tajnim kanalima slali novac za nabavu oružja u Europi. ... Bio sam svjestan da tajni kanali otvaraju prostor za različite oblike korupcije, ali zbog embarga na nabavu oružja nije bilo drugog izbora.« (str. 133. - 134.) Podrazumijeva se da je iskoristio i svoje pravno znanje. Znamenit je njegov članak »Sjenovita strana zapovjedne odgovornosti« u jednom američkom pravnom časopisu. Kod mnogih je promijenio dotadašnju uvriježenu sliku rata. Onda je slijedilo i prokazivanje doktrine tzv. udruženog zločinačkog pothvata. Znamo, radili su to suci u Haagu. Damaška im je doskočio.

Zbog svega ovoga hrvatskim ljevičarima nije mirisao. Spomenimo dvojicu. Zoran Milanović nije imao za njega vremena kad se jednom prilikom našao u diplomatskom poslanju u SAD-u. Najprije je sam govorio o nevezanoj temi, a onda je morao sa ženom u kupovinu. Teme važne za domovinu tako su ostale po strani. Stjepan Mesić je, pak, kao predsjednik trebao održati predavanje na znamenitom sveučilištu Yale gdje je Damaška radio. Ali bolje da ga nije održao. Neumjesne pošalice predstavljale su mu glavni sadržaj toga predavanja. Damaški je poslije bilo neugodno, jer su njegove kolege profesori redovno ismijavali Mesića.

U svemu ovomu Damaška ističe jedan lik. To je njegova životna družica Marija. Zagledao se najprije u njezin lik u izlogu fotografske radnje u Zagrebu, tri godine pokušavao saznati tko je ona i nakon upoznavanja s njom je postao nerazdvojan. Dijelili su dobro i zlo. A on joj je uvijek ostajao vjeran, kao i svojoj domovini. Nije stoga čudno da je pod stare dane odlučio da bude pokopan u SAD-u, bez obzira na svoju ljubav prema domovini. Tamo je pokopana njegova Marija, tamo želi biti pokopan i on s grudom hrvatske zemlje.

Tko bi htio na brzinu upoznati Damašku najbolje je da odmah pročita posljednje poglavlje pod naslovom »Zavičaj i domovina izvan njega«. Sažeo je on tu sve o sebi pokazavaši se jednostavnim i dubokim čovjekom. Ćudorednost mu je glavno životno načelo i zbog toga se neprestano preispituje je li dobro napravio, baš onako kako treba. Povezao je sve to još s ljubavlju prema filozofiji i s pitkim stilom tako da se ovo njegovo djelo čita od duška. Ima nas zaista čemu naučiti. Šteta je, dakle, ne pročitati ovu knjigu.

 

Miljenko Stojić