Prikaz knjige: Malkica Dugeč – Josip Pečarić, Vjenceslav Čižek, Vlastita naklada – Hrvatski svjetski kongres, Zagreb, 2019.

Ima hulja o kojima u hrvatskom društvu i književnosti znamo sve i više od toga, a ima i uzora o kojima znamo malo i manje od toga. Ovima drugima nažalost pripada Vjenceslav Čižek, a to ničim nije zaslužio. Naprotiv!

Malkica Dugeč i Josip Pečarić ovom knjigom pokušavaju razbiti tu silom nametnutu maglu oko Čižekova lika i djela. Zle sile rano su ga dohvatile i nisu ga puštale čitavog života. A on je rastao, rastao i izrastao u hrvatsku ikonu.

Malo je poteško ocjenjivati jedno ovakvo djelo u kojemu dvoje pisaca govori o nekomu trećem. No, i to je prilog izrečenoj Čižekovoj sudbi. Skrili su ga, a mi ga nastojmo otkriti da nas obogati i ukaže nam na važne stvari.

Govor o Čižeku neodvojiv je od govora o Boki kotorskoj. Nju još nazivaju Zaljevom hrvatskih svetaca te s pravom domeću da u njoj svaki kamen govori hrvatski. Kad još k tomu dodamo da se tu, u Kotoru, nalazi najstarija hrvatska katedrala, još iz 1166., posvećena Sv. Tripunu, onda nam je sve jasno. Naš je čovjek tamo na svome.

Ali lako je nešto takvo reći, puno je teže takvo nešto živjeti. Zna to dobro Vjenceslav Čižek. U 6. godini pohvalio se ocu da je naučio pisati sva slova pa ga je on poslao da na ogradi napiše Živio Maček ako zna. I prošao je uspješno taj svoj prvi ispit, no samo kod oca, kod društva je potpuno propao. Sredinom pedesetih godina prošloga stoljeća sudjeluje u studentskim prosvjedima u Novom Beogradu. Uhićen je i osuđen na dvije godine stroge tamnice. Od toga je 6 mjeseci u samici gdje počinje gubiti vid. Završivši studij zapošljava se po raznim školama i mjestima jer zbog dosljednog tumačenja komunističke ideologije brzo dobiva otkaze. Pritiješnjen sa svih strana emigrira u Njemačku 1972. Naravno, nastavlja s pisanjem, često se rugajući jugokomunistima kao što je to i prije činio. Oni ga, pak, 1977. otimaju, muče i zatvaraju u Zenicu na 15 godina. Njegovo zdravstveno stanje se pogoršava, ali ne i duhovno. Svoje pjesme, jer nema drugih sredstava, piše i pamti u glavi. Zahvaljujući mnogim prosvjedima oslobođen je 1988. pa ponovno stiže u Njemačku gdje i umire 2000. Takav ukratko bi njegov životni put.

Kada se danas pogledaju književna mu djela, lako je zaključiti da ih nema puno. No, i A. B. Šimić je iza sebe malo toga ostavio pa ga ipak naveliko slave. A Čižek je zaista zavrijedio da njegov lik i djelo budu itekako izučavani i predstavljani. Kad je prvi put izlazio iz tamnice, oduzete su mu 2 zbirke pjesama, knjiga pripovijesti i dnevnik. Nije bolje prolazio ni kasnije. Uhićivali su revnosno pisca, uhićivali su revnosno njegovu književnost. Početkom devedesetih počele su mu izlaziti knjige, ali ga DHK nije željelo primiti u svoje redove. Primili su ga u DHK HB te mu čak izdali i jednu knjigu. Radovao se njezinu izlasku pred samu smrt. Nije se, vjerujem, prisjećao kolege pisca koji ga je prokazao nakon onih prosvjeda u Beogradu, a kojega danas slave u hrvatskom društvu. Čižek je opraštao.

Dvoje autora sretno su usuglasili svoje prinose knjizi. Malkica Dugeč govori o Vjenceslavu Čižeku dotičući se usputno i Boke kotorske. Činila je to u različitim prilikama i različitim mjestima. Josip Pečarić, pak, poglavito govori o Boki kotorskoj dotičući se i njezinog velikana Vjenceslava Čižeka. I on to čini u različitim prilikama i mjestima. Ponekada se sav taj govor ponavlja, ali u jednom ovakvom djelu na to ne treba previše gledati. Njegova je svrha izreći što više o Vjenceslavu Čižeku i Boki kotorskoj, a ne stvarati zaokruženo djelo. To se očekuje nakon ovoga, jer premalo je do sada rečeno o Vjenceslavu Čižeku.

Bijah samo jedno zrno,/ U Božjoj žitnici,/ Tek jedan kamičak/ U Katedrali hrvatske slobode Stihovi su ovo posljednje Čižekove pjesme uklesani kao epitaf na njegov nadgrobni spomenik u Sinju. Pustimo ih da odjekuju u nama, da tu prave crte koje će ispisivati istinu o domoljubu i pjesniku, čovjeku koji se ne treba stidjeti, a za nas ne znam, hoda pod ovozemaljskim zvijezdama, naravno Božjima ne njihovima.

Miljenko Stojić