Logo

Prikaz romana Od Franje do Franje, autorice Anite Martinac

Književnu izvrsnost ne određuju uvijek nagrade koje dobije književnik, jer nagrade mogu biti i dirigirane iz određenih centara moći, te „po narudžbi“ dodjeljivane onome koji je miljenik bez obzira na vrijednost i kvalitetu onoga što je napisano. Također, književnu izvrsnost ne određuju „naručene“ kritike i osvrti napisani iz također navedenih razloga, nego izvrsnost određuje svjetlost likova ili događaja koji se mogu podvesti pod univerzalne ljudske vrline, vrijednosti te vjernost i odanost ljudskim pregnućima nastalim na velikim odricanjima i žrtvama.

Prikazati postojanost lika i njegovu trajnu opredijeljenost za ljubav, dobro i moralno i to kroz život dug devedeset godina je veliki uspjeh, ali i sposobnost književnika da oštrica njegovog pera ne silazi s tih iznimnih moralnih i općečovječnih vrijednosti. Također nije moje da sudim bilo koga ili savjetujem, ali odgovorno tvrdim da nije dobro bilo koji roman, dramu ili pripovijest nazivati dijelom „trilogije“ (ovdje se misli na romane Medaljon 2015. i Posljednji 2016. koje sam također obradio i jasno utvrdio dosta visoku vrijednost romana Medaljon, ali i određenu umjetničku manjkavost u romanu Posljednji koji je, uzgred rečeno, povijesno i faktografski ipak uspješnica, ali nisu predmet mog osvrta) jer se kod neupućenih stječe dojam da se radi o „štancanj“ romana na zadanu temu, te se gubi iz vida ono što je idejno napisano o likovima i događajima koji su odjek iznimnih likova, ne samo hrvatske književnosti i povijesti, nego europske i svjetske književnosti. Dakle, u ovome radu je središnji zadatak samo roman Od Franje do Franje i nikakvi drugi dijelovi tzv. „trilogije“, što bi na neki način umanjivalo vrijednost romana i ne možemo se usredotočiti na bitnu odrednicu romana: Put svetosti Anice Škrobo.

Iz pročitanih osvrta na ovaj odlični roman možemo izvući zaključak da kritičari govore o socijalnim nagnućima književnice, povijesnim prikazima, domoljublju i patnjama hrvatskog naroda i patnjama hrvatske mučenice Anice Škrobo, ali najvažniji izraz romana je ljubav, te ovaj roman treba analizirati i kao ljubavni roman što on jest i pored onoga već navedenog i napisano. Govoriti o ljubavi, nesebičnoj, darujućoj, praštajućoj je u vrijeme zloglasne Jugoslavije (kraljevine i komunističke, koje su bile, htjeli to neki priznati ili ne, svojevrsna radionica smrti za Hrvate i Rimokatoličku Crkvu, ali, ruku na srce, i za Slovence i neke druge) je bilo i opasno te samo spominjanje kršćanske nepatvorene ljubavi bilo je dočekivano na nož od strane kvazikritičara jugoorijentacije. Čim sam pročitao roman Od Franje do Franje, bilo mi je jasno da bi ga Ivo Frangaš i njegov sljedbenik Krešimir Nemec „izmasakrirali“ tvrdeći da se ovdje ne radi o ljubavi nego, kako su se oni izrazili na roman Milana Bogovića Dunja u kovčegu (jedan od najboljih ljubavnih romana u Hrvata do danas, a na koji me neodoljivo podsjetio roman Anite Martinac): „U ovom romanu nema neke kakvoće nego samo ugođaja publici.“

E tu su se zauvijek prevarili, razotkriveni su i roman Dunja u kovčegu zauzima počasno mjesto u povijesti i književnoj izvrsnosti kod Hrvata, a to će vremenom mjesto zauzeti i odlični ljubavni roman Anite Martinac jer je njoj, a vidi se iz načina pisanja, kršćansko čuvstvo i ljubav, najsnažniji izraz u životu. I to ćemo lako dokazati. Da bi smo ispravno krenuli, bitno je na početku spomenuti ono što književnica ćuti u svome srcu:

„Posvećeno onima koji istinu ljube, žrtve ne zaboravljaju,

oprost i pomirbu žude, djeluju u ime Boga i pravde

i sve zbog čiste ljubavi rade!“

            Još kao djevojčica Anica Čerkez je u sebi slutila veliku ljubav prema svome rodnome kraju, svojim roditeljima i svojoj braći i sestrama. Domoljublje i nesebična ljubav je probuđena teškim životom i pristajanjem uz Katoličku Crkvu i njene svećenike i redovnike, posebice uz fra Didaka Buntića koji je i najzaslužniji za Aničino rano opismenjavanje (preduvjet svega), te je kroz čitanje bio otvoren prozor kozmosa i kroz njega je lako ušla jer je bila vrijedna i nije „zakopavala talente“. No, ono što nije mogla saznati u Hercegovini, saznala je u Lovasu, u izbjeglištvu kod njemačke obitelji Frana Raka i njegove plemenite supruge – ne treba se stidjeti ljubav javno pokazivati:

„Uz Frana je bila nasmiješena žena koja joj je pružila ruku, te Anica poslušno pristupi, a žene je prigli i poljubi u kosu… (…) u ovoj „švabskoj kući“ Anica se vrlo brzo prilagodila njihovom načinu života… (…) Franjo bijaše blage naravi i očinskog odnosa prema djetetu… (…) Za objedom i u molitvi bješe ozbiljan, ali inače po naravi veseljak… (…) …samo Franjino ime Anici je ulijevalo povjerenje, jer su sv. Franju štovali u njenoj obitelji.“

            Književnica Martinac izvrsno prikazuje stanje uma male Anice, nikakva ju materijalna postignuća ili dobiti ne mogu odvojiti od njezinog siromašnog kralja, Hercegovine, iako ih je sa zahvalnošću primala i svoje je talente oplodila uz predan rad:

            „Franjo Rako joj bijaše poput oca, te se ona trudila naučiti njemački jezik i njihove običaje i kulturu… Zavoljeli su Anicu i uvukla im se pod kožu, tu isprva stidljivu, a kasnije vrijednu i inteligentnu djevojčicu… (…) …ali u Aničinom srcu se krilo nešto vrijednije od toga da bude sita, obučena i školovana…(…) …ona nije onim što joj čini dobro duši… (…) …nedostajao joj je kamen, žarko o hercegovačko sunce i cvrčci.“

            I onda, javno pokazivanje ljubavi je bilo ono što je najviše oduševilo Anicu, kod njih u Lovasu je to zauvijek usvojila, te ona do kraja svoga dugoga i patničkoga života nije se nikada ustezala javno pokazivati ljubav prema roditeljima, svome suprugu, svojim harnim sinovima i prema rodnoj hrvatskoj grudi (kada se govori o „rodnoj grudi“ Anica ispravno, još kao djevojčica rasuđuje da je to isto Zagreb, kao i Hercegovina i njen Čerigaj, obitelji Čerkez i Škoro, ali i Lovas i Tovarnik; hrvatski nacionalni prostor oplemenjen kršćanstvom, sve je to u srcu grlila istom ljubavlju):

            „Franjo i njegova supruga zavoljeli su Anicu i željeli je usvojiti… (…) On je raširio ruke pa ju zagrlio kao svoje najrođenije i predložio joj da posjeti svoje u Hercegovini… (…) Prisjetila se Anica svojega oca i njegovog strogog odgoja, te se ne sjeti da ju je ikada ovako zagrlio kao Franjo… (…) …ali srce ju je vuklo kući… (…) …otac i majka su samo jedini.“

Iako je već bila djevojka, po povratku u Hercegovinu znala je pismom zahvalnosti poručiti svojim skrbnicima da ih voli, te da joj nikada neće izblijedjeti dani, mjeseci i godine provedene kod njih:

„Dragi moji, gotovo da vam se mogu obratiti kao roditeljima, koliko ste mi ljubavi dali za mog boravka u vašoj kući… (…) …hvala na pouci i odgoju koji ste mi pružili… (…) …koliko god mi je lagodniji život kod vas… (…) …moja je dužnost ostati uz roditelje… (…) …ne želim da osjećate razočaranost… (…) …voli vas vaša Anica.“

„U ovoj njemačkoj obitelji Anica je naučila da se ljubav ne krije, nego javno pokazuje... (…) …držati se za ruke bio je simbol zajedništva… (…) …i po povratku u susretima s mještanima Anici se otvarale nove spoznaje… (…) …obični ljudi se puno teže snalaze u obraćanju i razgovoru, te je postala svjesna da joj obrazovanje u njemačkoj obitelji mnogo vrijedi.“

Da je ljubav pokretačka snaga Anice Čerkez, da se nazrijeti iz njezinih jasnih stavova i o mladićima, za koje nije mnogo marila zbog činjenice da će pripasti samo jednom, ali koga odredi njeno srce, a ne tuđe preporuke; svoju životnu priču će ispreplesti samo s onim koji joj zbilja bude blizak u njenim sanjalačkim stremljenjima, koja su bila zahtjevna, ali i kršćanski ostvariva. Nikakvo veliko materijalno bogatstvo neće igrati ulogu u odabiru, to je mogla ostvariti u Lovasu; samo njezino srce, srce plahe i odvažne djevojke, će presuditi – on je taj!

„Ta ljubav ne bi bila ništa drugačija da Anica nije ugledala Martina… (…) …okrenuo se mladić visok, pomalo mršav, ali snažnih ruku… (…) …kosa zapušteno dugačka… (…) …imao je pogled u koji se Anica utopila… (…) …taj trenutak je zaustavio vrijeme… (…) …ostala je zapanjena spoznajom da joj se mogao svidjeti mladić bez da je s njim progovorila i riječ… (…) …voli li hrvatsku zemlju, je li vjeruje u Boga… (…) …je li hrabar… (…) …Martin, Martin, ime mu je Martin… (…) …prepoznala je Anica u njegovom licu ozbiljnost, poštenje, odvažnost, plemenitost, dobrotu… (…) …bio je zreo i muževan, a glas mu je bio kao melodija.“

Veliki hrvatski književnici su pisali o ljubavi, o stamenim ženama koje nikada ne ostavljaju obitelj, ne popuštaju u svojim vrijednostima; ti bi književnici u vrijeme zloglasne Jugoslavije (i znanstvenici) bili obično stigmatizirani, zapostavljeni, prešućivani, hapšeni konačno neki bi bili i ubijeni; što se sve nije radilo protiv Hrvata i njihove Crkve; što se sve nije radilo da se likvidira Katolička Crkva s istočne strane Jadrana (to se isto radi i danas) da bi ljudi prihvatili bezbožni komunizam, najveći karcinom u povijesti Hrvata. Ubijali su im svećenike i redovnike, časne sestre i sjemeništarce, angažirane laike koji su živjeli po Božjim zakonima, kao što su bili Anica i Martin Škrobo i njihovi harni sinovi, progonjeni kao zvijeri do fizičke likvidacije.

Mile Budak, veliki hrvatski književnik i apologeta i njegov čudesni roman Ognjište, možda je najbolji roman kojeg je jedan Hrvat napisao, a imao je veliki broj odličnih književnika i bezbroj romana. To je „lički dragulj“, veliki sveti roman sa svojim svetim likom Anerom, heroinom Hrvaticom:

„Ali za Aneru je postojao samo Mićan; a Mića sigurno vidi kako ona živi i vidi kako je ona u duši sva njegova; sva čista kao ljiljan, sva vazda i navijeke ispunjena samo njegovom divnom ljubavlju, a kako je ta ljubav divna, uzvišena, čista i sveta; ništa nije trebala, ništa nije tražila, ni za čim nije čeznula, posve je dovoljna sama sebi i u tom prevelika, prečista i presveta! A on to i sada vidi odozgor…“

„Anera je dobro znala i u svojoj je duši nosila neizmjernu snagu, da na taj žrtvenik položi sve svoje najsvetije, najmilije i najdraže. I njoj nije bila oproštena ni jedna jedina žrtva, počevši s prvom velikom žrtvom paljenicom; što je morala poći nevjenčana. To ona razumije, i svi su zaljubljeni i svi su mladenci gledali u njoj svoju veliku, sjajnu zvijezdu s istoka. U najvećem siromaštvu , a sada i bez ljubljenog čovjeka, drži ona još i danas čvrsto u rukama kalež svoje posve oduhovljene ljubavi i diže ga bolno i ponosno, bez i najmanjeg trunka zemnih požuda, diže ga visoko i prema zvijezdama, gdje tjelesa uopće nema.“ Anera, heroina Hrvatica.

Upravo je roman Od Franje do Franje Anice Martinac i njezin jasni način prikazivanja na tragu nasljedovanja velikih književnika-prozaika hrvatske narodne krvi (Milana Begovića, Mile Budaka, Ive Andrića, Ivana Aralice, Ante Kovačevića, Eugena Kumčića i drugih) u lakoći pisanja i bez da imalo donosim neodgovorno pretjerane vrijednosne sudove, neskromno ću reći da ako sam pisao o svim navedenim književnicima, te je to prezentirano javnosti u časopisima koji ne podliježu floskuli o „političkoj korektnosti“ (jer ja nisam politički korektan, nego uvijek nastojim govoriti istinu) kao što su časopis Zlatno pero, tjednik Glas koncila i drugi objektivni mediji, onda sam i sposoban donijeti sud o romanu Anite Martinac. Nažalost moramo konstatirati da ni danas ovo nisu „pogodne“ teme za pisanje, čak su i opasne, ali se zato tema ne uzima za ono što je najvrijednije u književnosti, nego je to upravo ideja romana (Put svetosti Anice Škrobo) koja je općečovječanska, lagano prenesena, čitljivo uokvirena i smireno se utisnula u čitatelja. Takvu lakoću u prijenosu ideje romana mogu imati samo oni književnici koji umjetnost osjećaju kao dar, a ne kao zanat koji je uz to još u službi komunističke doktrine (Jergović, Matvejević, Pavičić i dr.).

I volio bih da i drugi uvide postoji li razlika u poimanju ljubavi prema voljenom muškarcu u Begovića i Anite Martinac; kao da govori Anica Škrobo, a ne Giga Barićeva, ili kao da govori Anica Škrobo a ne Danica Rođena Madušić:

„Onda je čovjek komad sukna ili komad zemlje što se prodaje na metre ili četvorne hvate. Radije živjeti sama i znati da nisi živjela ni za koga, kad nisi mogla za onoga za koga si htjela.“

„Bio ti gdje mu drago, ostavio me ili zaboravio, prezreo ili otjerao, uzeo drugu ili umro, ti ćeš ostati moja prva, jedina i posljednja ljubav.“

lako je uvidjeti da je lik Martina Škrobe istinski prikazan kao povijesni lik svetoga Josipa; od samoga upoznavanja on je imao mušku snagu, ali i meko srce, imao je veliko povjerenje u Anicu, bio je istinski stup obitelji, ali nenametljiv, ništa nije radio bez voljene Anice, a bio je poslušan Bogu. Svuda je išao zbog obitelji; i u Belgiju na rad, naučio od Anice čitati i pisati, te mu je to donijelo veliko samopouzdanje, ali i potpunost. Kada je trebalo bespogovorno išao u Lovas i Tovarnik, kada je trebalo tražio obitelji i sinove, on je bio tu, kada je trebalo ići u zatvor kod Anice, on je bio tu. Samo što nije išao u Egipat, a išao bi kao sveti Josip i tamo da je trebalo. Sve je radio bez pogovora, a s velikim povjerenjem u Anicu, svoju jedinu i neokaljanu ljubav, majku njihovih harnih sinova i stamenu heroinu Hrvaticu.

„Gubitak majke kada je Martin imao sedam godina, gubitak šest članova obitelji Škrobo u prošlom ratu, veliko siromaštvo… (…) …učinili su da Martin rano sazrije i bude privržen svojoj obitelji… (…) …znala je Anica da je Martin vrijedan i pošten, ljubio je Boga i svoju zemlju…. (…) …i Anica je pristala ꞌželim Martineꞌ... (…) …Anica je svoje misli i bojazni razmjenjivala s Martinom, mada je on uglavnom slušao što ona pripovijeda… (…) …Anica se smješkala kao djevojka, ne skrivajući svoju privrženost suprugu… (...) …volio je Martin tu njenu umiljatost i nježnost... (…) …ona ga je naučila čitati i pisati, pa joj je sada bio zahvalan na tome… (…) …pisana su pisma s obje strane, a Anica je ljubila dobivena pisma noćima uz svijeću i čuvala u molitveniku…“

I heroina majka:

„... Anica je odgajala svoja tri sina kao tri zlatne jabuke… (…) …svu svoju nježnost, svu snagu i svu ljubav utkala je u njihov odgoj… (…) …mnogo godina poslije, kada dječaci postanu mladići i budu se prisjećali najljepših trenutaka iz djetinjstva sa svojom majkom… (…) …bile bi priče neobične, o junacima, o poštenju i marljivosti i povijesti Hrvata… (…) …onda bi se pomolili i zaspali s osmijehom na licu… (…) …Žarko je bio privržen majci i sve je radio uz njenu pomoć… (…) …Nikola je volio samoću, ali je bio hrabar i čvrst… (…) …Vinko je bio najsmjeliji, upuštao se u svaki rad i volio je čitati… (…) …tu je ljubav naslijedio od majke i bio joj je najsličniji… (…) …bio je rođen na Božić 1924. i učitelj mu je bio fra Tadija Beljan, te je i osvojio vjeronaučno natjecanje na Širokom Brijegu… (…) …poslije ga je fra Tadija preporučio za nastavak školovanja u Zagrebu… (…) kada je krenuo s fra Tadijom u Zagreb, Vinko se vratio i još jednom majku zagrlio… (…) …bio je njen miljenik.“

I onda jedanput po povratku iz Zagreba vidljiva je ljubav sina prema majci:

„Prvi put je Vinko osjetio njenu krhkoću, odjednom kao da mu se smanjila, a ustvari je on tako razvijen nju zagrlio, a ne ona njega kao dječačića.“

„Riječ ljubav nije izazivala smijeh i zadirkivanje u njoj ni u djevojačkim danima, nego uvijek s uzvišenim odnosom, jer sve što je činila, činila je pokazujući ljubav… (…) …Martin se ispočetka malo susprezao pred svojima… (…)… dovoljno je bilo da Anica pogleda Martina da bi joj prišao i zagrlio je kada je trebala njegovu potporu i hrabrost… (…) ... a u Martinovoj odsutnosti, dječaci bi je tada grlili kao što je to činio i njihov otac… (…) …ljubav je bila pokretač svega.“

„Rodio se i četvrti sin Rajko, ime je dobio po rajskoj godini… (…) …i rodio se i peti sin Grgica… (…) …Anica je još bila zaljubljena u Martina i potpuno sigurna da nikada ta ljubav neće umanjiti svoj plam, nego se iznova rasplamsava… (…) …zajedništvo koje su imali Martin i Anica bilo je svima uočljivo, ponekad su ih i sa podsmjehom gledali, ali oni nisu na to obraćali pozornost, nego su živjeli jedno za drugo i za svoju djecu.“

Da je sveti lik Anice Škrobo, posvećen i briljantno predstavljen podsjeća nas biblijski lik majke Makabejaca. Hrvati osim Židova imaju vjerojatno najveću raspršenost na svijetu zbog progona, dovoljno je samo predstaviti podatak koji su sami podastrli genocidni jugoslavenski vlastodršci: naime na popisu stanovništva 1931. katolika i pravoslavaca je bilo skoro potpuno jednako po brojnosti, a na popisu stanovništva iz 1951. bilo je milijun katolika manje. Za samo dvadeset godina! Može li itko pametan objasniti kako je nestalo milijun ljudi? I danas se Hrvati katolici optužuju za nešto što je uradila genocidna Jugoslavija, lažno se optužuju „iskorijenjeni“ ljudi, oni koji se kao braća Makabejci i njihova mater nisu htjeli odreći svoga Boga.

Sedam svetih makabejskih mučenika: Habim, Antonin, Guriah, Eleazar, Eusebon, Hadim i Marcel i njihova majka Solomonija, te njihov učitelj Eleazar podnijeli su mučeništvo 166. g. prije Krista; nisu se htjeli odreći Jahve i nisu se htjeli pokloniti Zeusu koga su bezbožnici postavili u oskvrnuti Hram, kao što se Anica Škrobo i njezina obitelj nije htjela odreći Krista i pokloniti se bezbožnim ideologijama, žudeći za slobodom i svojom državom.

„Anica i njezina obitelj odavali su sliku sretnih i zadovoljnih ljudi… (…) …iako je rat tinjao u Europi… (…) …tada za sreću nije ništa nedostajalo, ali vremenske prilike su se uhvatile u koštac sa sudbinom koja se poigrala s njima i povukla ih u vihor koji će ih idućih godina nositi od nemila do nedraga, iskušavajući njihovu snagu, ljubav i strpljenje… (…) …i da nije bilo one vjere i ljubavi što su je gajili cijeli život, teško da bi se oduprli nemanima koje su uh čeljustima grizle za srce, otkidajući od njihovog života najdragocjenije.“

„Kada ti je teško, svetom Franji se pomoli“, govorila bi Anici baka u djetinjstvu.

Anica Škrobo je zarobljena u Babskoj od partizanskih ubojica; promrzli prsti i progonjena kao zvijer da lipsa, utekla u vreći, među vrećama na kamionu, vratila se napuštenoj kući u Lovas:

„Bože daj mi znak, samo da znam da su živi. Molim te Bože, daj mi znak. Sveti Franjo ti me nikada nisi napustio, nemoj ni sada… (…) …tada na deblo pored nje sletjela je mala ptica… (…) …prisjeti se nekoliko godina prije, upravo je tako sletjela ptica dok je čeznula za Martinom… (…) …ptica je bila glasnik svetoga Franje, javio joj da se ne brine… (…) …živi su njezini… (…) …ona će ih čekati.“

“Isplakala je Anica kišu suza za pobijenim franjevcima u Hercegovini, čulo se nadaleko kao oganj strašni što su partizani učinili te veljače na Širokom Brijegu pa u Mostaru… (…) …čulo se i za ubojstva na otoku Daksi… (…) …i za još mnogo zločina poludjelih partizana.“

Taman kada se pomisli da je Anita Martinac „izgubila konce“ u pisanju, jer se ne može pretpostaviti što slijedi, umjetnički i dokumentarno redajući događaje, ona idejno i tematski slijedi svoj zacrtani put i ni jedan trenutak joj ništa „ne strši“ u romanu što bi narušilo idilu lijepe naracije i iskrene predanosti jedinstvenosti radnje:

„Anica je osjetila da se nešto odvaja od njezinog tijela i da ostaje praznina koju ničim nikada poslije neće nadopuniti osim čuvanjem uspomena… (…) …Ona je osjećala, da joj tko zna gdje, netko od djece pati…“

“Rajku je bilo samo deset godina kada ga je jednu noć odveo mjesni udbaš Vice Sopta… (…) …pod njegovom kontrolom bio je zatvoren u selu Rasno…“

Obitelj je odvedena polovinom 1946. s Dužica, zajedno s još dvadeset i četiri obitelji u selo Dulići, na granici Crne Gore. Spavali su pod vedrim nebom, ali nisu gubili nadu, Anici Škrobo nitko ne može uzeti nadu i vjeru Svevišnjega:

„Bio je bos. Imao je samo odjeću koju je nosio, razgovarao je s pticama i svim drugim životinjama koje je sretao… (…) …hranio se plodovima na koje je naišao, spavao je pod vedrim nebom, ovako kao mi večeras, ali je ipak bio sretan… (…) …pripovijedao je o ljubavi i želio je da se ljudi vole, činio dobro i praštao je drugima… (…) …borio se protiv mržnje i zla svojom čistoćom i ljubavlju… (…) …i svakome je pomagao u nevolji… (…) …sigurno i nas vidi večeras ovdje i sigurno će nam pomoći.“

I napokon, da bi uništili obitelj Anice i Martina Škrobe, suluda komunistička vlast ih nakon godine dana vraća na Dužice, ali nakon dvadesetak dana Anicu uhićuju i osuđuju na zatvor četiri godine, te ju prebace u mostarsku Ćelovinu. Anicinu jetrvu, njezinog sina Zdravka, te Rajka i Grgicu progone u selo Miholjače, gdje im je ljudskost pokazao Srbin Risto Govedarica; Božji dokaz da svugdje ima dobrih ljudi spremnih pomoći. Anica je u zatvoru i nemoćna:

„Ali može li majka voljeti jedno dijete više od drugoga, može li se zbog jednog odreći da spasi drugoga, može li majka odijeliti dio srca, može li manje žaliti za jednim od drugoga?... (…) … jednako je žalila za svih pet sinova, kao pet prstiju jedne ruke.“

Nakon što je prebačena u zenički zatvor, pritisak je malo popustio, bilo je lakše ali i zato jer je Anica pokazala ljubav prema neprijateljima ili makar prema djeci i sljedbenicima komunističkih krvnika: prema zatvorskim stražarima. Anica im je dragovoljno krpala odjeću i oni su joj na neki način pokazali samilost; Anica u neprijatelja budi ljudskost, kršćanski moćno Kristovo oružje. A onda nesretna majka jednog bosanskog škripara, koja je također bila zeničkom uznicom, iznenada postavila pitanje stamenoj Anici:

„Je li tebe sramota što si takvog sina rodila?... (…) …ja sam se svog odrekla i jopet me svejedno ne puštaju iz zatvora!“

„Što ću ga se odreć, nečiji mora biti… (…) …rodila sam ga ne za se nego mi je od Boga darovan… (…) …ne mogu ja izvaditi komad duše niti odvojiti komad srca… (…) …da je i najgori na svijetu moje je i srce ga isto voli… (…) …nikada ga se neću odreći… (…) …Anica u sebi nikada mržnju nije osjećala… (…) …nikada nikakav poriv osvete… (…) …ali se borila za svoje i svoju djecu… (…) …ona je kršćanska načela stavljala ispred svega, nacionalno pitanje je odgojem njegovala… (…) …ne da se drugi obezvrijedi, nego da se svoje cijeni… (…) …a za Vinka je znala da nije kadar nikakvog zločina počiniti, ali i da je rigorozan kada brani istinu.“

„Nije im se predao Vinko, nikada, takav je bio moj sin.“

Što reći na kraju izuzev da je plemeniti, ali stameni lik Anice Škrobo svjetionik svim drugim ženama, majkama i suprugama, da nikada ne trebaš silaziti s Kristova puta, jer ćeš tada upasti u još veće nedaće, i ništa nećeš promijeniti. Veliki Bog se pobrinuo da velika patnica, ali i junakinja Anica Škrobo ispriča svoju životnu priču, a to joj je omogućio pred kraj njezinog teškog života, jedan njen veliki sugrađanin ili nekada suseljanin, čovjek nepokolebljiv i čvrst, hrvatski vitez i apologeta, Gojko.

Književnica Anita Martinac (posebno sam ponosan da je moj Mostar iznjedrio ovakvu odličnu književnicu, koje ne bi ni bilo da nije obnovljena hrvatska državna neovisnost, te stekla nekakva sloboda) je ušla u bit života glavne junakinje i slijedila ga devedeset godina; prikazala je događaje na način kao da je sama u njima sudjelovala te nisu u pravu oni koji je uspoređuju samo sa Šegadinom, komu svaka čast, ali Anita Martinac u svojoj izvrsnoj prozi, prezentiranoj u ovom i ljubavnom romanu, ide ukorak i s Ivom Andrićem, Milanom Begovićem, Milom Budakom, Ivanom Aralicom, Antom Kovačićem koji jesu romanopisci i prozaici visoke europske vrijednosti. Nisam od onih koji se klanjaju veličinama iz prošlosti na način da bi ih trebalo smatrati nedostižnim i nedosanjanim. Zar nismo svjedoci da i danas Hrvati imaju i veće sportaše nego nekada, velike znanstvenike kao nekada, te i velike umjetnike koji ne zaostaju za onima koji su obilježili povijest Hrvata? Pa, molim vas, zašto ne bi tako bilo i u književnosti; Anita Martinac je slijedeći svoje uzore i sama postala uzor. Stavimo ruku na srce pa recimo: „Zar nije moguće reći da je ona nastavila tamo gdje je stao Ivo Andrić i fratarskim pripovijestima; zar i ti franjevci (ne želim ih nabrajati iako sam o tome pisao) nisu bili plemeniti i stameni likovi poput Anice Škrobo, odredio ih je Kristov put i nepokolebljivost?!“

„Zar nije lik Anice Škrobo eho lika Anere iz legendarnog Budakovog romana Ognjište? Ili još bolje; zar nije eho Begovićevih žena, heroina Hrvatica, Margarete Berićeve (virgo intacta) i Rođene Danice Mandušić?!“ Moramo pošteno reći da je Anita Martinac i tematski nastavila (kao i idejno) tamo gdje je put ucrtao Ivan Aralica sa svojim kultnim romanom Četverored i nekim drugim sjajnim djelima. Sasvim je jasno da je to tako i moramo priznati nečiju talentiranost, pa i izvrsnost.

 

U Dubrovniku na sv. Kazimira, 4. 3. 2019.

 

Emanuel Miličević

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.