Logo

Prikaz knjige: Zdenka Čorkalo, Veslo, HKZ – Hrvatsko slovo, Zagreb, 2019.

»Kad je završio rat na Jugu našla sam se u Bosni Srebrenoj, u crkvi-bolnici, u enklavi, području u kojem je jedan narod, hrvatski, sa svih strana okružen neprijateljskim narodom. Iz enklave se nije moglo jednostavnim putem ni izaći ni ući. Kirurške operacije obavljali smo u nedovršenom fratarskom podrumu s utabanim zemljanim podom, prostoriji u koju je jedva stao stol za operacije i nas nekoliko najpotrebnijih oko njega.« (str. 75.) Ovim navodom započinjem prikaz knjige pred nama, jer u njemu kao da je sabrana sva autoričina domoljubnost, čovjekoljubnost, pa i bogoljubnost. Kada je jedan od nas napadnut, onda smo napadnuti svi u cjelokupnosti onoga što jesmo. Nema nam druge nego ustrajati. »Nikoga ne prepoznajem oko sebe u šatoru. Ali, svaki branitelj me podsjeća na mladića kojemu se žena u Dubrovniku nije dala napiti vode jer da on, hrvatski vojnik, samo izaziva one na Žarkovici i da će zbog njih rušiti Grad, koji je otvoreni grad i nitko se u njega ne bi dirao da se nisu naši vojnici našli tu.« (str. 81.) Pa onda koji redak dalje. »Najvažnija je granica u glavi, ako je tu povučeš, druge su samo posluh iznevjerenog srca.« Mislim da je sve jasno i da će dobronamjerni čitatelj puninom srca i uma prionuti čitanju ove knjige.

A ona se pred nas rasprostire u dva dijela, jednostavno označenima samo rimskim brojevima. Kada ih iščitamo, primijetit ćemo da prvi dio govori općenito o životu, onom našem svakidašnjem, samo začinjeno »izletima« u Domovinski rat. Drugi dio, pak, govori o Domovinskom ratu, samo začinjeno »izletima« u našu svakidašnjost. Time je naglašena cjelokupnost života kojega provodimo. Ne možeš bez onoga drugoga dijela, makar naizgled o njemu ne govorio.

Osim domoljubne tematike, koju smo morali odmah spomenuti jer Domovinski rat obilježio je našu autoricu i sve nas, u djelu je i mnoštvo drugih tema. Ipak, sve se one slijevaju u jedno, u traženje one Božje niti u našemu životu i u pravilnom stavu prema njoj. Prolazni smo, samo Bog je vječan i jednoga će nas dana dočekati na vratima naše druge ili prave domovine. Kakav će biti taj susret s njim? »U svakomu od ovih tjelesnih invalida u Savskoj, vidim mladića koji mi daje sliku i krunicu, neka mu je spremim dok ga operiramo a poslije, kad se sve dobro završi, tad ću mu vratiti što mi je dao, staviti mu oko vrata da ga čuva, da mu grije srce ljubljena osoba. Umjesto oko vrata omotala sam krunicu oko tih dragih ruku jer ga nismo mogli sačuvati od smrti, kraljice bez granica, kradljivice dana i gospodarice zavijanja u crno.« (str. 81.) Na stranu igre oko braniteljskog prosvjeda u Savskoj, ovo je slika i razmišljanje koje duboko dodiruje srce onoga tko je otvoren za istinu.

U našemu narodu bilo je i još ima onih koji su istinu tražili i traže u dosluhu sa zlom. Tako sam pronašao kako je nesretni Jakov Blažević tražio jednu drugu nit, onu crvenu. »Znao sam, osjećao sam svim svojim bićem, još kao dječak, da pripadam ličkoj sirotinji, da se razlikujem od djece bogatih trgovaca i činovnika, da moram tražiti svoju crvenu nit koju ću slijediti u životu. Osjećao sam da se treba boriti protiv nepravde za slobodu svoga naroda, ali nisam znao kako. I tada, zahvaljujući profesoru Šermetu koji mi, kao 16-godišnjem mladiću, počinje otvarati vidike, tumačiti život i davati odgovore na pitanja koja su me mučila i s kojima sam se svakodnevno susretao u zagušljivoj gospićkoj malograđanskoj sredini, počeo sam sagledavati gdje i kako trebam u životu tražiti svoju crvenu nit. Saznao sam svoj put - postao sam komunist.« Nažalost, rekli bismo i sada i uvijeke. Dojmljivo autorica opisuje takve u ovim svojim pričama. Recimo onoga jednoga koji je u hudom jugokomunističkom režimu nastojao postići karijeru pod svaku cijenu. Zbog toga je postao vojno lice. Kada mu je umirala majka, njegovi kolege su došli u civilnoj odjeći, samo on u vojnoj i samo on nije ušao u crkvu za vrijeme sv. mise i sprovodnih obreda. Neprestano je tvrdio da je u pravu, da drugi ne razumiju vrijeme. (str. 27. - 28.) Ili kućepazitelj iz ovoga našega današnjega doba. Pamti ga po izreci: »Bolje popa vezat, nego se natezat.« (str. 37. - 39.) Nekada je pripadao »avangardi društva«, završio nižu podoficirsku školu, ali je »ostao (je) prazna ploča koju su ispisivali gospodari praznine, osiguravajući mu visoki standard stanovanja, dobre novce, privilegije po mjeri usluga.« (str. 37.) Iz žrtava ovakvih likova izdvojimo opisane u priči »Crno pismo«. O njemu govori sin na očevu sprovodu. Jednoga je dana došlo u njihovu malu kuću. Od koga? Pisao je tadašnji jugokomunistički režim. Ocu je uskraćena putovnica. Za obitelj je mogao zarađivati samo na opasnim mjestima. Ostavljeni su i on i obitelj na društvenoj vjetrometini. Ali su preživjeli jer su htjeli i uzdali se u svoga Boga. Duboki mir pao je na ukopnike, svi su razumjeli.

Nažalost nekima je uzalud govoriti. Oni ostaju i gluhima i slijepima pri dobru zdravlju. »Redovito rano izjutra gledam požrtvovne, uglavnom starije ljude, koji izvode kućne ljubimce, zna se zašto. Nisam čula da im je teško, jer je to postalo normalno. O žrtvovanju za ljude ne govore tako. Uvijek tom žrtvovanju nađu prigovor i neku manu.« (str. 22.) Previše česta slika iz naše okoline. Ili. »U Splitu prolazimo malim parkom blizu naše kuće. Stara žena, okićena kao kićeni svatovi, među djecom otvara čokoladicu "životinjsko carstvo". Čokoladicu stavlja psiću, kućnom ljubimcu u usta a djetetu daje komadić slatkarije i sličicu iz otvorene čokoladice. Još mu govori da mu je ta sličica dupla pa neka ju s nekim od djece zamijeni za neku drugu.« (str. 68.) Predmnijevamo da dotična ima od čega kupiti tu čokoladicu jer mirovina uredno stiže. A da bi stizala netko mora i raditi, pas očito ne. Ne treba tu puno filozofiranja, sve velike stvari su jasne ako to želimo.

»Kupila sam što sam htjela, novcem platila što se novcem platiti može. Dobila sam na dar: potvrđena životna pravila, mirnu radost.« (str. 60.) Zdenki Čorkalo je očito sve jasno, jer je dopustila da je život prožme, da joj ukaže na prave vrijednosti. Zbog toga može ovako reagirati prilikom kupnje hrane na selu tijekom božićnog vremena. Nije s visoka pogledala na staricu i starca koji su prodavali to što imaju, ona im se umjesto toga poklonila u svome srcu jer su posjedovali mudrost, naoko običnu, koja se ne može ničim kupiti. Poklonila se ona i mladiću u kolicima dok svi zajedno čekaju na red u uljari. Poznavali su se iz nekih gadnih vremena. »Svega se sjećam, doveli su ga u ranu zoru u našu bolnicu kao ranjenika iz okupiranog šibenskog zaleđa. Imao je dvadeset dvije godine, na drugoj godini studija u Domovinskom ratu stradao je upavši u zasjedu iz koje je on jedini izašao ovako ranjen. Drugi nisu izašli.« (str. 14.) Nije on nju zaboravio, ta kako bi, ali ni ona nije zaboravila njega. Oni koji ne traže Božju nit danas nas uče da su to bila neka nesretna vremena, neke nesretne politike, da se treba okrenuti budućnosti. Kakvoj blaženoj budućnosti!? Zar onoj u kojoj nama nesmiljeno vladaju, onoj u kojoj smo obična potrošna roba kojoj će možda tek pred smrt pasti na pamet, kao što je, rekoše neki, palo Jakovu Blaževiću da nas Bog čeka i da će nas pošteno izmjeriti po našim djelima.

Polako završimo ovaj prikaz još jednim navodom. »Lijes je pokriven sinovljevom hrvatskom zastavom koju je dobio na dar iza jedne olujne bitke. Tuga ju je zaslužila i željela više od ičega.« (str. 10.) Razjasnimo. Tuga nije naš osjećaj, nego skraćenica od imena Tugomira, naoko obične žene iz našega naroda. A zvali su je i Veslo, po čemu je i knjiga Zdenke Čorkalo dobila ime. Nije se bojala težine života, bojala se samo da ga ne bude dostojna. Lijepo je to, kao i mnoštvo drugoga, opisala naša autorica. Svi ti likovi, sve te okolnosti, iz našega života ovakvoga kakav jest duboko su njezine. Opisala ih je pitkim stilom i jezikom. Po zaronjenosti u svu tu tematiku počesto mi sliči Julienni Bušić. Ne uzmiče, ne kuka, bori se. A pritom je uvijek krhko ljudsko biće.

Bilo bi stoga pametno da ovo djelo, ovo mudro djelo, uđe u školsku lektiru. Nažalost, danas u takvu lektiru ulaze djela u kojima se »ne govori o hrvatskoj vojsci, ni kako se zovu neprijatelji, ni tko su četnici, ni zašto rade to što rade, nema objašnjenja najosnovnijeg: tko je zapalio kuće, raselio obitelji, ubio stare koji su ostali u svojoj kući.« (str. 89.). Doći će naravno i tomu kraj, ako se budemo borili. Zdenka Čorkalo se bori, kako vidimo. Hvala joj na tomu i pružimo joj zaista ruku u toj borbi.

Miljenko Stojić

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.