Prikaz knjige: Đuro Basler, Kršćanska arheologija, II. izdanje, Crkva na kamenu, Mostar, 1990.

Proces pokrštavanja Hrvata nakon dolaska u novu postojbinu na umjetničkom se području očitovao i u izgradnji novih sakralnih objekata, njihovu ukrašavanju umjetničkom rezbarijom te slikarstvom i skulpturom.

Naravno, bio je to proces u kojem su, između ostaloga, na porušenim starokršćanskim crkvama građene nove crkve za potrebe pridošloga naroda, koji je u njima ostavljao pečat svoga umjetničkoga genija.

Posebno je, kao ornament, prepoznatljiv starohrvatski pleter, koji je kao sastavnica dugotrajnoga hrvatskog identiteta bio i tijekom 20. stoljeća vidljivi znak otpora jugoslavenskim okupacijama hrvatskih zemalja, a danas se posebice očituje u znakovlju suvremene hrvatske države, naročito njezinih vojnih postrojba.

Gdje je pleter tu su i Hrvati

No pletenica je, kako to piše arheolog Ćiro Truhelka, u svojoj najjednostavnijoj konstrukciji bila glavni motiv zaruba u rimsko-aleksandrijskoj ornamentici pavimenta izrađenih u tehnici mozaika.

Primjeraka ove kasnorimske umjetnosti bilo je dosta na hrvatskom prostoru, a lijepih mozaika postoji u Splitu, Rabu i Istri. Primjerci s herceg-bosanskoga području, oni iz Stoca i Ilidže, nalaze se danas u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.

Truhelka je smatrao kako su trobojni nizovi prutice poticajno djelovali i na hrvatske umjetnike, koji su svoju pleternu ornamentiku po duljini s dvije brazde razdijelili u tri niza, stvorivši tako efekte svjetla i sjene, koji su pridonosili živosti estetskoga učinka.

Prosuđivao je i kako nije opravdano stavljati početak starohrvatske umjetnosti tek na prijelaz 9. Stoljeća, jer ona između te umjetnosti i one ranije ostaje ničim opravdan hijatus, koji ne postoji u kulturnoj povijesti čovječanstva.

Za pitanje podrijetla pleterne ornamentike, držao je, važnim i zemljopisni opseg prostora kojim se rasprostirala, a sterala se od Boke do Kvarnera, diljem čitave jadranske obale, bližega primorja i otoka.  

Tvrdio je kako je njezina obilna pojava na jugu Neretve jedan od najjačih dokaza opstojnosti Crvene Hrvatske. Istočnu granicu tog prostora, kako je utvrdio, obilježava natpis na arhitravu nađenu u ruševinama crkve u Drenovu kod Prijepolja. U njega uklesan četvrtasti oblik slova „O“ dovoljna je paleografijska osobina da ga se uvrsti u starohrvatsko droba, što je po njegovu mišljenju činjenica kako se hrvatska kršćanska kultura protezala u neko doba od morskoga žala do Drine.

Truhelka je, zbog, u njegovo doba, nedostatnoga arheološkog istraživanja, smatrao da je pojava bogumila rezultirala nepostojanjem crkvenih bogomolja, što je djelovalo na činjenicu da na području Bosne ne postoji starohrvatska sakralna arhitektura. Kasnija pak otkrića pokazala su posve suprotno od Truhelkina zaključka. Pod zemljom su pronađeni ostatci starohrvatskih crkava, koje su u svom osvajačkom naletu porušile Osmanlije, a u tim ruševinama u drugoj polovici 20. st. ispod ruševina gotičkih i romaničkih crkava, pronađena je i starohrvatska predromanička arhitektura te tropletni motivi plastike.

Ispravno je ocijenio kako su hrvatski knezovi, župani i kraljevi, koji su gradili crkve i ukrašavali ih spomenicima svoje narodne umjetnosti, bili svjesni da stvaraju nešto novo, nešto spomena vrijedno, što će im osigurati priznanje kasnijih pokoljenja. Zato ti spomenici, za razliku od ranijih, i imaju građevne natpise.

Hrvati su, smatrao je Truhelka, došavši u novu postojbinu tu zatekli starokršćansku umjetnost, prihvatili je, dalje izgrađivali i obogatili svojim narodnim pleterom, koji je tu umiruću umjetnost ponovno oživio.

Naime, oni su stvorili novu umjetnost i novi stil, dotad nepoznat na području bivšega rimskog imperija. Ta je umjetnost tu cvala, ojačala i proširila se čitavim hrvatskim etničkim područjem, uključujući i Bosnu i Hercegovinu.

Starokršćansko nasljeđe

Arheolog Đuro Basler (1917.-1990.) u svojoj je knjizi kroz šest poglavlja obradio ponajprije političke i kulturne prilike na tlu rimske Dalmacije u doba ranoga kršćanstva, povijest kršćanske arheologije, pokopavanje mrtvih, štovanje svetaca, kršćansku simboliku, arhitekturu i likovnu umjetnost.

Za nas je posebno važan dodatak u kojem su obrađeni spomenici srednjega vijeka u BiH - predromanika, romanika i gotika te stećci.

Od štovanja svetaca za područje današnje BiH važan je martirologij o sv. Venanciju, čije je mučeništvo locirano u Delminiumu. On je, tvrdi Basler, vjerojatno pošao u misiju prema Duvnu i tu 270. godine nastradao.

Nije pronašao da se u samom Duvnu očuvala tradicija o sv. Venanciju jer, obrazlaže, kad je apulski biskup German 519. posvetio novosagrađenu duvanjsku baziliku, u zapisima se ne spominje ime patrona crkve.

Na blijeđenje kulta u Duvnu, nije utjecao samo dolazak Hrvata, nego ponajprije činjenica da bilježenje legendi o svecima i mučenicima dobiva zamah tek u 11. stoljeću. U to doba njegove se relikvije (još od 7. stoljeća) nalaze daleko od domovine – u Rimu.

Zbog nedostatka arheološke građe, kao starokršćanske kultne građevine, nije mogao obradio duvanjsku baziliku, a u tragovima spominje crkve u Doboju, Kaknju i Dabravinama.

Spominje nalaze u gradu Blagaju te veliku baziliku u Blagaju na Japri, oratorij u Borasima kod Vitine, ostatke bazilike u Cimu, Dabravinama, Gradcu u Lepenici, Majdanu kod Mrkonjić Grada, Obrocima kod Donjega Vakufa, Malom Mošunju kod Travnika, Mogorjelu, Mokorom, Nerezima kod Tasovčića, Potocima kod Mostara, Turbetu kod Travnika, Založju, bazilike u Zenici i Crkvine u Žitomislićima kod Mostara.

Starohrvatska arhitektura u BiH

Od predromaničkih spomenika, dakle, onih starohrvatske arhitekture, navodi crkvu u Zavali na Popovu polju, koja je izvedena na način koji podsjeća na dekoraciju crkve u Stonu. Njezini su spomenici stariji od crkvice sv. Petra također u Zavali, koju datira u 11. st., čije su ploče ukrašene starohrvatskim pleterom.

Na reljefima oltarske pregrade iz te crkve prikazane su euharistijske ptice i sv. Mihovila koji uzima dušu pokojnika. Na njem su arkanđeo i duša također prikazani kao ptice s krilima, ali se oko glave sveca nalazi aureol. Zato crkvu s mjesta kod groblja Mihalja u Zavali datira u nešto starije razdoblje.

Starohrvatski su predromanički i stari pluteji oltarskih pregrada iz Doca na Glamočkom polju te iz Grudina u Čepuljiću kod Bugojna. Nalazi na nekropoli u Grudinama pripadaju starohrvatskom inventru kasnoga 9. stoljeća.

Iz 9. stoljeća su i nalazi u Rapovinama kod Livna, u gradu Livnu te u Vrbi na Glamočkom polju. Istovjetni nalazi otkriveni su i u Gorici kod Imotskoga te u Vrutcima na vrelu Bosne kod Sarajeva.

Na Paniku kod Bileće je crkva čiji je tlocrt iz 11. stoljeća, a freske su iz 12. st., koje je radio majstor, prosuđuje Basler, po stilu vjerojatno iz južne Italije.

Slična toj je i crkva na vrelu Vidoštaku kod Stoca s kamenim reljefom Bogorodice iz 12. st.

Nalazi u Vrbljanima kod Ključa te Mogorjelima kod Čapljine vremenski su bliski jedni drugima, a pokazuju franački utjecaj i ulogu benediktinaca u pokrštavanju Hrvata.

Smatra kako proces pokrštenja Hrvata u BiH pokazuje jasne znakova u 8. ili ranom 9. st., što najbolje očituju arheološki nalazi u Zavali, Bugojnu i Glamoču. Potom dolazi do širenja procesa sve do rijeke Bosne, kojeg potvrđuju nalazi u Vrutcima kod Sarajeva, gdje su iskopani temelji starohrvatske crkve s križem u koji je već zavidno stiliziran hrvatski troplet.

Arheološka istraživanja na lokalitetu Crkvina kod sela Vrutci, na Ilidži kod Sarajeva 1960./61. otkrila su nekropolu s 80 stećaka i ostatcima predromaničke crkve koju 1244. spominje u povelji ugarsko-hrvatski kralj Bele IV. U povelji se spominju biskupska imanja što ih je potvrdio tadašnji bosanski ban Ninoslav.

Stilska pak svojstva ostataka crkvenoga namještaja karakteristična su po pleternoj ornamentici, gdje na razvijenoj pleternoj skulpturi dominira troprutasta vrpca. Ulomci križa, kao i kamene grede sa zabata oltarne pregrade, ukrašeni su isprepletenim troprutnim vrpcama, kukama i perforiranim rebrom, što su ukrasni motivi za koje postoje precizno datirane analogije na južnijem hrvatskom prostoru, u današnjoj Dalmaciji. Pretpostavlja se da su ulomci crkvenoga namještaja te crkva sama iz druge polovice 9. ili iz prve polovice 10. stoljeća.

Novija su istraživanja otkrila i starohrvatsku šesterolisnu crkvu u Rogačićima kod Blažuja, koja se s ogradom stavlja u 10.-11. st. Posebno je dojmljiv njezin bogato urešen tropletni ciborij.

Starohrvatske značajke ima i crkva u Ošlju, nedaleko od Stona, koja se nalazila na području staroga Zahumlja, a struka je datira u 10. st

Sadašnja crkva sv. Stjepana Prvomučenika u Šamatorju u Gorici kod Imotskoga, podignuta je na temeljima starohrvatske crkve sagrađene u IX. stoljeću, a koja je srušene tek u prvoj polovici XVII. st.              zanimljiv zapis o crkvi ostavio je fra Petar Bakula, koji je zapisao podatak o izgledu i veličini te starohrvatske crkvice - 15 lakata duljine, s okruglom kapelicom velikoga oltara koja je bila utvrđena svodom. Najprije su pronađeni kameni ulomci prigodom gradnje grobnica, a dio tog materijala nalazi se u zbirci Franjevačkog samostana u Imotski. Jedan pak ulomak je u Muzej na Humcu.

Romanika

Romanika je umjetnost zapadne katoličke crkve. Na području današnje Hrvatske i BiH katolici su od svoga doseljenja bili samo Hrvati. Romanička umjetnost na područje današnje BiH stizala je s hrvatske obale, drugih hrvatskih područja i Ugarske.

U punini stila bila je izgrađena mlađa crkvica u Vrutcima kod vrela Bosne, crkva na mjestu kasnijega samostana sv. Nikole u Milima, današnjim Arnautovićima kod Visokoga, starija crkva kod tornja sv. Luke u Jajcu, u Koluniću kod Bosanskog Petrovca, Bijeloj kod Konjica, sv. Petra u Zavali, a osobito benediktinska opatija sv. Petra u polju kod Trebinja, današnjem Čičevu.

Fragmenti fresaka romaničkoga tipa su otkriveni i u ruševinama crkve sv. Stjepana u Vrutcima.

U ovu skupinu spadaju i dijelovi ciborija iz Rogačića, ploča s palmetom i ždralovima iz blizine Jajca, kapiteli iz Sarajeva i Kreševa te baza stupa iz Rmanja na Uni. Posebnu skupinu romaničke umjetnosti čine objekti opreme iz starije crkve kod tornja sv. Luke u Jajcu.

Katedrala sv. Petra u Sarajevu, koliko je utvrdio Basler nalazila se na prostoru između današnjega Marindvora i potoka Koševa. Naime, jedan nalaz oltara otkriven je u haremu džamije Čemaluše pa on locira staru vrhbosansku katedralu na raskršće Ćemaluše i Ferhadije.

Gotika

Gotiku u Bosnu donose redovnici dominikanci i franjevci. Ta je jednostavna arhitektura bila dominantna u Bosni tijekom 14.i 15. stoljeća. Franjevci uvode i kult sv. Marije pa razvijaju čuvena prošteništa s čudotvornim slikama u Zvorniku, Srebrenici, Olovu, Gradovrhu, Jajcu i drugdje.

Najstarija građevina gotičkoga stila je nekadašnja dominikanska crkva sv. Ante, danas Fethija džamija u Bihaću. Crkva sv. Nikole u Milima kod Visokoga bila je u 14. st. izvedena poviše ruševina romaničke građevine.

Većina crkava imala je pravokutni kor kao crkve u Srebrenici, Zvorniku, Olovu i Jajcu te u Kreševu i Kraljevoj Sutjesci. Sve su pripadale tipu propvjedničkih crkava.

Toranj sv. Luke u Jajcu tipičan je za tradicionalizam pristigao s hrvatske obale.

Od profane arhitekture gotičke su bile, ističe Basler, dvije kraljevske rezidencije – Bobovac i Jajce.

Stećci

Stećci su osobito brojni u Bosni, a pogotovo u Hercegovini, gdje im je, tvrdi Basler, zapravo domovina. Ima ih i u drugim hrvatskim krajevima – Dalmaciji, Lici i Slavoniji, ali i u susjednim državama – Srbiji i Crnoj Gori.

Narod ih naziva mramorovima, što ima svoje ishodište u grčkom i latinskom jeziku. U oba slučaja značenje im je uspomenu ili spomenik. U doba kad su postavljani, napominje, nazivani su biligom, obilježjem groba, što je opet oznaka spomenika. Stećak se u Hercegovini nazivalo samo usko i visok stojeće kamenje, ali je u 19. st. taj naziv prihvaćen u znanost.

Običaj obilježavanja grobova amorfnim pločama, smatra, kako datira u BiH od vremena vladavine Kulina bana (1180.-1204.). Prvi uredno obrađeni i pravilno oblikovani stećci nisu stariji od dolaska na vlast bana Stjepana II. Kotromanića oko 1320., a prvi reljefi i gravure nanose se od kralja Tvrtka I. (1353.) kada se na njih urezuju i prvi natpisi.

Ističe kako arhitektonski motivi predstavljaju najbrojnije zastupljenu vrstu ornamenta. Među njima su predstave arkada na stupovima, osobito u Hercegovini, gdje se susreću i motivi slični udubljenim mačevima poredanim jedan do drugoga. Navodi i kako je križ predstavljen u različitim varijantama.

Brojni su ukrasi mjeseca i rozete, što je obvezatan pratilac Raspela u romaničkoj umjetnosti. Nešto su rjeđi krinovi, koji se susreću u zapadnoj Bosni i današnjoj Dalmaciji.

Spirale su osobito zastupljene u Podrinju i oko Olova. Primjerak iz Jela šume podsjeća na romanički krucifiks s razlikom što su umjesto Isusa prikazani grozdovi, a spirale na obje strane stoje na mjestu koje je inače određeno za Mariju i Ivana.

Brojni su motivi prikazani iz svakodnevnoga života - lov, konjanici, hrtovi, turniri i kola.

Basler je smatrao kako su stećci i u njih uklesani motivi posljedica djelovanja „heterodoksne“ Crkve bosanske pa onda u skladu s tim i zaključuje kako je u takvom duševnom ozračju kasnoromantička umjetnost produžila svoj vijek trajanja na stećcima nekoliko stoljeća duže od ostale Europe.

Ova umjetnost nije našla mogućnost da bi evoluirala zajedno s ostalim svijetom jer majstori gotike nisu pružali okvire za željeni sadržaj. Utvrdio je i kako umjetnost stećaka nije ipak bila povlastica heretika, naime, do 13. stoljeća, ona je, tvrdi, bila umjetnost cijele pa onda i pravovjerne Europe. To pak pokazuju brojne slično ukrašene crkve u svijetu.

U literaturi postoji više različitih mišljenja o tomu kome pripadaju te kad su nastali stećci. Ni vrijeme nastanka kamenih natpisa nije jednostavno odrediti, no taj problem ionako nema važnosti za ovo razmatranje.

Stećci su naime kršćanski grobovi što potvrđuje i to da je križ na njima najčešći ukras. Njihovi gotovo svi natpisi počinju znakom križa. Očuvan je i znatan broj motiva u kojima je križ skriven u neku od likovnih predstava. Marko Šimić obradio je, primjerice, jezik na stećcima u Boljunima kod Stoca. I tamo je križ, tvrdi, najčešći motiv te povijena lozica s trolistom, motivom koji je karakterističan za cijelu Hercegovinu. Svi su boljunski natpisi pisani hrvatskom ćirilicom, kojom su pisani i najstariji spomenici Humačka ploča (11 st.), Natpis Povaljskoga praga (1184.), Natpis Kulina bana, Natpis omiškoga kneza Miroslava i t.d. Hrvatska se ćirilica od 12. st. ustaljuje na srednjodalmatinskom obalnom i otočnom području. Uz glagoljicu i latinicu, u privatne i službene svrhe koristili su je i glasovite hrvatske obitelji Frankopani, Zrinski, Keglevći i drugi. Iz 15. stoljeća očuvan je velik broj važnih tekstova pa i Poljički statut iz 1440., koji to pismo naziva arvaticom. Boljunski natpisi, tvrdi Šimić, ne razliku se od istodobnih natpisa u zapadnoj Hercegovini. Svi skupa pisani su s primjerima ikavskoga refleksa jata. To pak potvrđuje da se u to doba na tom području govorilo hrvatskim štokavskim ikavskim govorom.

Elementi romaničke umjetnosti koju u sebi sadrže potvrđuju također da je riječ o hrvatskom i katoličkom nasljeđu, nu Hrvatima ne treba smetati ako ih sebi želi djelomično posvojiti i koja druga vjerska ili etnička skupina.

Na njima je ucrtan pečat hrvatskoga genija, znatnim dijelom ispod stećaka počivaju ljudi, koji su govorili hrvatskim jezikom pa je eventualno preuzimanje oblikovanoga kamenja samo dodatno priznanje hrvatskom geniju.

 

Mate Kovačević