Prikaz knjige: Josip Lisac, "Izabrani spisi. O povijesti hrvatskoga književnog jezika", Sveučilište u Zadru i zadarski Ogranak Matice hrvatske, Zadar, 2017.

Isključivost kojom su hrvatski vukovci gledali na standardni jezik posve je neprirodna pojava u gotovo tisućljetnom razvoju hrvatskoga jezika i njegove književnosti. Kao svojevrsnom odsjaju njemačkih lingvističkih gibanja korijeni bi joj se mogli tražiti i u nasljeđu svojevrsnoga vjersko-političkog fanatizma luteranskoga pokreta, a u hrvatskoj inačici, odjevena i u ruho bizantske ikonoklastike preuzete od susjednih Srba, kojima su upravo pojedini hrvatski vukovci bili posebno fascinirani.

Priroda je, koju potvrđuju povijesni procesi, unatoč vremski kraćem ili duljem nasilju, uza sve ožiljke, ipak konačni pobjednik.

Svjedoči to upravo objavljena knjiga zadarskoga sveučilišnog profesora Josipa Lisca "Izabrani spisi. O povijesti hrvatskoga književnog jezika" (124 str.), koja na sažet, jasan i širem čitateljstvu dostupan način prikazuje, unatoč povijesno iznimno nepovoljnim uvjetima, prirodni razvoj hrvatskoga jezika kroz međusobno prožimanje hrvatskih narječja u njegovu najvitalnijem dijelu - hrvatskoj književnosti.

Teče taj razvoj od Bašćanske ploče preko jezika visokokultivirane hrvatske renesansne književnosti, dosega književnoga baroka, Kačićeva doba, gibanja i pothvata hrvatskoga narodnog preporda, sve do pojave dijalektalnih književnosti kao svojevrsnoga otpora jugoslavenskim jezičnim i unitarističkim nasiljima nad hrvatskom knjigom do potkraj 20. stoljeća.

Radi se o posve prirodnom procesu, prijelazu iz srednjega vijeka i starocrkvenoslavenskoga jezika s elementima i primjesama narodnih govora, kad u književnom izričaju sve više prevladavati čakavština, koja iz sjevernijih područnih jadranskih središta ima znatnoga utjecaja i na štokavske autore dubrovačkoga kraja.

Jačanjem Dubrovnika, tog otoka hrvatske političke slobode, koji tijekom renesanse i baroka postaje središte bujanja hrvatske književne riječi čakavski će autori preuzimati sve više štokavskih elemenata u svoja djela, što će kroz politiku katoličke obnove i zauzetosti za pastvu pod osmanskom vlasti stvoriti preduvjete za početak standardizacijskih procesa hrvatskoga jezika na temeljima štokavštine.

U sjevrozapadnim čakavskim krajevima dolazi do međusobnoga prožimanja čakavštine s kajkavštinom, a zahvaljujući političkoj propasti zrinsko-frankopanske državne ideje, s njom će nestati i pokušaj stvaranja hibridnoga jezika iz ozaljskoga kruga, sastavljena od svih triju hrvatskih narječja.

Posebna uloga u razvoju hrvatskoga jezika pripada franjevačkim auktorima iz redodržave Bosne Srebrne, koja se pod osmanskom vlasti protezala od Budima na Dunavu sve do dijelova Jadranskoga mora.

Nakon što je čakavština na najvećem dijelu hrvatskih prostora prepustila vodeću ulogu štokavskim idiomima u književnosti, u sjeverozapadnim dijelovima hrvatskih zemalja cvjetala je književnost na kajkavštini, u koju će, zbog svijesti o zajedničkoj jezičnoj pripadnosti, prodirati i elementi štokavštine što je posve prirodno i gotovo bez otpora kasnije omogućilo Ljudevitu Gaju da postupno kajkavski Zagreb, središte hrvatske državne ideje u prvoj polovici 19. stoljeća privoli na štokavštinu, koja će nakon toga postati svojevrsnom osnovicom standardnoga jezika na cjelokupnu hrvatskom području.

Nasilnim vukovskim potiskivanjem hrvatskoga jezičnog nasljeđa što ga je namrla tisućljetna književna baština suprotstavit će se književnici koji poput Matoša, Nazora, Krleže, Gorana Kovačića i mnogih drugih stvaraju vrhunska dijalektalna djela, bez kojih je danas nezamisliv cjelokupni korpus nacionalne hrvatske književnosti.

U desetak tekstova prof. Lisca utkano je golemo znanje, erudicija i višegodišnji istraživački trud, a njegovo nenadmašivo poznavanje hrvatskih govornih idioma, hrvatske književnosti te minuciozne raščlambe jezika pojedinih književnika, književnih djela i uopće hrvatske jezične povijesti sažet je postupno logičan presjek gotovo tisućljetnoga razvoja hrvatskoga književnog jezika.

U knjizi "Izabrani spisi. O povijesti hrvatskoga književnog jezika" (124 str.) objavljeni su tekstovi: "Čakavština kao jezik pismenosti i književnosti od srednjega vijeka do danas", "Dijalekatska osnovica u jeziku hrvatske dopreporodne drame", "Zoranićev jezik i jezik hrvatske renesansne književnosti u Zadru", "Jezici Marina Držića", "Hrvatski jezik Vrančićeva rječnika i njegove proze", "Hrvatski književni jezik u doba baroka", "Kultura hrvatskoga jezika u doba Knjige od uspomene", "Hrvatski jezik 18. stoljeća i Andrija Kačić Miošić", "Dijalekatske stilizacije književnoga jezika u 19. stoljeću", "Dubrovačko područje i Vatroslav Jagić", "Balade Petrice Kerempuha i hrvatska jezična tradicija", "Jezične značajke dviju faza Goranove dijalektalne poezije", "Josip Pupačić i stari pisci hrvatski", "Pražnički govor u poeziji Tomislava Dorotića".

Neki su prilozi bili objavljeni u časopisima: "Croatica et slavica Iadertina", "Radovima Filozofskoga fakulteta u Zadru", "Slavici", "Filologiji" i "Kolu" te u knjigama "Majka Klara Žižić i njezina družba 1706.-2006.", "Fra Andrija kačić Miošić i kultura njegova doba" te "Hrvatska i Europa. Kultura znanost, umjetnost, Svezak IV, Moderna hrvatska kultura od preporoda do moderne (XIX. stoljeće)". Prilozi pak o Vatroslavu Jagiću i Tomislavu Dorotiću prvi su put objavljeni u ovoj knjizi. Na kraju knjige objavljeni su literatura i bibliograske bilješke.

Trpimir Kovač