starinske-priceMato Nedić, Starinske priče, Zaklada »Terra Tolis«, Tolisa, 2016.

Današnja hrvatska Posavina izgleda tako kako izgleda. Puno toga vuče korijenje iz ne tako davne prošlosti. Mato Nedić opisuje kako je sve izgledalo u 19. st. kada se nazirao kraj višestoljetne turske vladavine u tim krajevima. Svi su živjeli svoje živote i iščekivali to novo doba ili ga nastojali pospješiti.

Od novela i pripovjedaka donesenih u knjizi nerijetko bi se mogao napraviti pristojan roman. Čitatelju zna biti žao kada se radnja odjedanput završi ili kada se njezino bogatstvo, zbog zadanog književnog okvira, nastoji ukratko iznijeti. Ali ovo zacijelo nije prigovor, nego skretanje pozornosti na sadržaj i poruke koje ovo djelo nosi.

I katolici, i muslimani, i pravoslavni, kako Nedić opisuje, itekako dobro osjećaju nazočnost granice između dva svijeta: svoga i onoga tamo austrougarskoga. Ona svakoga žulja zbog njegova razloga. Međutim, granice su i u međusobnom ophođenju. O onom pravoslavnom svijetu se govori uglavnom malo, osim u noveli »Buna«, ali onaj hrvatski i muslimanski je isprepleten i kuca kao živa rana. Prelazak i preko te granice nedopušten je, možda više nego preko one prve. Ipak, iznimke uvijek postoje i uvijek će postojati.

Nedić je očito sve ove priče slušao u svome posavskom rodnom kraju i onda ih zaodjenuo u književno ruho. Uglavnom im je ljubavna potka, osim u onima »Buna i »Sanduk«. Vješto je to uradio, ali ne na način suvremenih, obezglavljenih pripovjedača kojima je samo do senzacionalizma. On poštuje ljubav, poštuje ljudske osjećaje i pokazuje nam što potezi na tom polju mogu učiniti u našem životu. Nekih likova ima i u više priča, što ovu zbirku čini zgusnutijom i povezanijom. Na tako mali prostor, oraški kraj, navalile se raznorazne povijesne silnice. A ljudima je tu opstati unatoč svemu.

Lijepo je čitati ovo djelo. Ponekada nas podsjeti i na Andrića, posebno kada progovara o onom franjevačkom sloju u tom posavskom životu. Očito su ti ljudi puno učinili za svoj narod, pa svaki dobronamjeran pisac sliči drugome kad ih opisuje, mogli bismo reći. Naravno, nije ova opaska ono bitno kod Nedića. Bitno je da je on izvrsno napravio zadatak pred sobom, obdario nas novim pogledom u našu prošlost i pozvao nas cijeniti sebe i sve oko sebe. Život prolazi, a ostaje ono dobro ili loše što smo učinili pa pripazimo.

Miljenko Stojić