Prikaz knjige: Ivan Prusac, Tragedija Kavrana i drugova - Svjedočanstvo preživjelog, Riječki nakladni zavod - RINAZ, Rijeka, 1996.

Priređivač domovinskoga izdanja knjige zamijetio je kako "Akcija 10. travanj", a posebno njezin prikaz iz pera preživjeloga svjedoka Ivana Prusca, snažno pokazuje raspoloženje hrvatskih domoljuba, koji se, unatoč tragediji i masovnom pokolju razoružane hrvatske vojske i civila 1945., ne mire sa stanjem jugoslavenske okupacije hrvatskih zemalja.

Raspršeni po logorima Austrije, Italije i Njemački počinju se te tragične 1945. godine već u jesen okupljati, a nakon vijesti da pojedine postrojbe u domovini pružaju otpor jugoslavenskim komunističkim snagama, spremaju se na povratak u Hrvatsku kako bi im se pridružili u gerilskoj borbi za oslobođenje zaposjednute i porobljene Hrvatske.

Časnici, dočasnici i vojničari svojim se znanjem, iskustvom i čvrstim značajevima pokušavaju organizirati, a za pothvate je njihovo političko krilo tražilo potporu kod zapadnih saveznika, kako bi na taj način svoju borbu uključilo u sklop opće borbe demokratskoga svijeta protiv svjetske kominističke tiranije.

Tako se tih poratnih godina, u vrtlogu stalnih mijena međunarodne politike, sudaraju temeljito izgrađen hrvatski idealizam i borbeno hrvatstvo sa zločinačkom naravi jugoslavenskih komunista, čije su razbojstvo već potkraj rata, dakle 1944., instruktori NKVD-a pretvorili u znatnije umijeće masovnoga industrijskog ubijanja.

Oni su, naime, kao instruktori podučili primitvne ubojice industrijskom načinu ubijanja ljudi i prikrivanju tragova svojih zlodjela. Podučeni iskustvom Katinske šume i masovnoga smaknuća poljske vojničke elite, što su ekshumacijom ubrzo utvrdli njemački liječnici neposredno poslije zaposjedanja Poljske, NKVD-ovi ubojice su toliko usavršili svoje balkanske satrape u KNOJ-u da sadašnje ekshumacije pokazuju kako u masovnim grobnicama hrvatskih žrtava u Macelju i drugim stratištima nema, osim kostiju, gotovo nikakvih materijalnih ostatka.

Usporedno s akcijama masovnih smaknuća i genocidnih činidaba nad hrvatskim narodom agitpropovci su svojim umijećem i monopolom nad medijima upravo Hrvate proglašavali masovnim ubojicama.

Premda u hrvatskoj publicistici prevladavaju ocjene o naivnosti hrvatskih boraca koji su redom upadali u klopke Udbinih ubojica, ozbiljniju raščlambu tih pothvata javnost će ipak pričekati još neko vrijeme. 

Naime, komunisti su već spomenutom vještinom medijskoga manipuliranja uspjeli dugoročno skrenuti pozornost sa samih pothvata na vlastite "uspjehe".

Čak i knjiga Ivana Prusca, ako se čita u širem kontekstu, obiluje mnoštvom podataka koji jasno pokazuju kako jugoslavenske komunističke vlasti, osim silne mržnje, straha i želje za ubojstvom zatočenih hrvatskih boraca, nisu bile na ozbiljnijem organizacijskom stupnju razvoja, koji bi jamčio ustrojavanje države.

Danas kad su bar djelomični poznati podatci o nazočnosti NKVD-ovih instruktora u Brozovu carstvu, postaje razvidnije u kolikoj je mjeri sovjetski aparat bio umočen u likvidaciju Hrvatske i Hrvata.

Podsjećam kako je 1945. u Beograd  u dva navrata stiglo još oko 2000 instruktora zloglasnoga NKVD-a, uvježbanih u znanjima jezika, religijskih svjetonazora i mentaliteta, a posebice ubilačkih vještina tako specifičnih za protugerilsko ratovanje.

Uz tih dvije tisuće na teritoriju je već bilo raspoređeno i četiri tisuće crvenoarmejaca koji su stvarali infrastrukturu za održavanje komunističke vlasti.

Oni su zapravo vodili operacije hvatanja i likvidacije hrvatskih boraca, a obavještajnu i diplomatsku potporu pružala im je moćna sovjetska država.

Kad je pak u pitanju prva hrvatska akcija pod vodstvom Božidara Kavrana (1913.-1948.) valja podsjetiti, a o tomu piše i Prusac, kako je on obilazeći logore po Austriji skupljao i povezivao preživjele hrvatske bojovnike. 

U sklopu Hrvatskoga državnog odbora kao političkoga tijela hrvatske emigracije, Kavran je radio na izradbi plana za oslobođenje Hrvatske. Godine 1946. šalje u domovinu bojnika Antu Vrbana da uspostavi vezu s postrojbama križara koje pružaju otpor komunistima. 

Uz suglasnost Hrvatskoga državnog odbora u proljeće 1947. šalje prvu borbenu skupinu, kojoj je trebala biti zadaća da u domovini organizira prihvatnicu sljedećim borbenim skupinama. Oni su prvi upali u stupicu komunističkih ubojica, a potom i sve preostale skupine, što je završilo, kako prikazuje Prusac, i Kavranovom predajom. 

Autor knjige ističe kako se Kavran na sudu junački držao te naglašava da je umoren na najzvjerskiji način s jednom skupinom onih koje je otpremao u domovinu. Naime, njih izmrcvarene zatukli su lopatama negdje u Maksimiru, upravo onako kako se i očitovala mržnja jugoslvenskih komunista prema Hrvatima. 

Knjiga ima dva dijela. U prvom su opisane hrvatske akcije, zarobljavanja, mučenja u istražnom zatvoru, suđenja te nevjerojatno junačko držanje hrvatskih časnika pred dželatima komunističkih sudova u Zagrebu. 

U drugom dijelu obrađeni su robijaški dani preživjeloga Prusca pa taj dio knjige povrđuje sve ono što je na primjer i Drago Sudar obradio u svojoj knjizi "Odrastanje u Titovim tamnicama". 

Knjiga je prvi put objavljena u Saltzburgu, 1967.

 

Trpimir Kovač